Nisam mislio pisati ništa ovog ljeta ali današnji događaj, zanimljiva zgoda natjerala me da se predomislim. Ipak je ovo Norveški dnevnik sa zgodama iz te zemlje a ovo što se meni dogodilo danas ipak se ne događa baš svaki dan. Vikend kao i svaki drugi, ovaj jeste ljetni ali po temperaturi od 18C ne bi se dalo to zaključiti. Ljeto je ovdje samo na aplikaciji za prognozu vremena. Najavio njihov Bakula popodne kišu pa krenem na trčanje malo ranije nego uobičajeno. Jezero Storavatnet učinilo mi se idealno za napuniti pluća kisikom. Kao pravog Dalmatinca nakon nekih 2,3 km uhvati me fjaka pa malo sjednem na klupu na šetnici. Razvalim RHCP i meditiram na jezeru. Samo patke, galebovi i ja. Čudno nešto, nigdje nikoga. Sjedim nekih desetak minuta i gledam prema jugu avione kako polijeću s Bergenskog aerodroma. Da, zamišljam sebe kako za desetak dana putujem prvi put u Hrvatsku nakon skoro godinu i pol dana. Pokušavam skužiti što Papersi žele reći u jednoj pjesmi kad se odjednom ispred mene pojavi malena, plavokosa djevojčica, nekih 3,4 godine. Stoji ispred mene, gleda i nešto govori. Okrenem se lijevo, desno nigdje nikoga. Skinem slušalice ona viče pappa, pappa. Sjedne pokraj mene i nešto mlije na Norsku. Kako ga ja još nisam svladao bili smo na istom nivou pa sam je nešto i razumio. Vadi ona iz malog ruksaka zadaću i boje pa počne crtati. Ja onako u šoku gledam gdje su joj roditelji, nigdje nikoga. Mislim se WTF, što je ovo neka skrivena kamera. Postajem sve nervozniji jer lijevo nekih 500m staze i isto toliko desno, dakle nekih kilometar ako ne i više nigdje žive duše. Jezero, šetnica pa jesu li njeni normalni?
Pitam je kako se zove gdje su joj tata, mama?
Linda, odgovori mala curica pa ponovo svojom malom rukicom prema meni pokazuje i govori pappa, pappa. Proleti mi svašta kroz glavu jer sam čitao prije par dana da su curicu skroz sličnu ovoj tako ostavili u Zagrebu. Vadim mobitel i skužim da ne znam broj policije pa otvaram google i tražim ga. Kad je ona vidjela da sam izvadio mobitel hoće da igra neku igricu i uporno ponavlja ime te igrice uz nezaobilazno pappa.
Mala di si baš na mene naletjela, još će netko pomisliti da sam je oteo, ali bar me zove tata. Iako se sve to brzo odigravalo meni je svaka minuta izgledala kao vječnost. Prvi ljudi počnu pristizati i odmah mi je bilo lakše. Mislim se bolje da nisam isti tren nazvao policiju jer bih možda izazvao paniku bez potrebe i doveo roditelje u probleme, ali to su zaslužili definitivno. Starija gospođa, gospodin i cura od nekih 20 godina lagano s noge na nogu dođu do mene i 'moje kćerkice'. Smiju se, gledaju nas dvoje, bez ikakve panike. Stariji produže a ova mlađa koju bih najradije prokinuo šakom u glavu pruža ruke prema Lindi. Linda neće da ide od mene i krene u plač. Pitam mamicu da koji joj je k... zašto je malu ostavila samu nekoliko minuta? Govori mi da je otrčala ispred njih i da tako uvijek radi, da je nisu uspjeli stići. Pitam je dali se boji da ne upadne u jezero na što ona sa smiješkom odgovori da Linda zna plivati. U međuvremenu sam se smirio ali ne i Linda koja viče da neće od tate. Govorim mamici da sam skoro zvao pandure i ptam je zašto me Linda zove tata? Kad sam to rekao ova udre u plač. Sad plaću obje, mama i kćer. Koja drama a samo sam htio trčati. Kad sam uspio smiriti obje mamica mi ispriča kako je tata ostavio Lindu i nju s nekom mlađom. Mislim se ok, to je u Bergenu normalni trend ali di mlađom od nje, koliko onda ta ima godina 15? Kaže meni mamica da joj je žao što sam se zabrinuo i da joj je drago što sam čuvao Lindu. Zagrli mene moja Linda i jedva nekako se pusti od mene. Fali maloj tata, jako tužno al bar je našla mamu. Udaljavali smo se u suprotnim smjerovima dok mi malena Linda neumorno maše. Zavolio sam tu malu curicu u samo nekoliko minuta i zamrzio joj mamu i tatu za isto to vrijeme. Tanka je granica između ljubavi i mržnje. Krenem nazad i ne znam bili plakao ili se smijao. Jedno znam sigurno, vrijeme je da malo odmorim od Norveške u još luđoj Hrvatskoj.
