26. listopada 2016.

Put u prošlost

Katolička crkva St. Paul u samom centru Bergena 
Nekakva čudna mirnoća vodila me taj dan. Lutao sam ulicama grada i pokušao dotaknuti njegovu povijest, glazbu i kulturu.
Odlučim malo napuniti krv kofeinom u starom lokalu na rivi. Gledam kroz njegov zamagljeni prozor. Prozor niz koji se upravo počinju slijevati prve današnje kapljice kiše. Osjetim pogled luke, odmah nasuprot mene. Pod dojmom prikupljenih informacija, potpuno flešan, odlutam na same početke starog grada. Bio je to pravi time travel u daleku 1070. godinu. Vidim kralja Olav Kyrrea. Istog onog kralja koji je osnovao Bergen i na prekrasnoj lokaciji napravio jedno od najvećih trgovačkih i lučkih središta Vikinga. On je bio sin kralja Haralda Hardrada koji je umro u poznatoj bitci Stamford Bridge, Velika Britanija, 1066. godine. Grad se razvijao u srednjem vijeku. U 13. stoljeću Bergen je bio jedan od četiri glavna administracijska grada Hanze. Napadali su ga razni barbari, Švedski pirati, nacisti. Pokušavale su ga uništiti i prirodne, elementarne nepogode. Opstao je i evo me danas u najljepšem gradu Norveške, ako ne i cijele Skandinavije.

Holberg. Pisac, povjesničar, filozof rođen u Bergenu, 17st.

Otplovim dvije tisuće kilometara južnije i zamišljam svoj Šibenik koji se u to isto vrijeme prvi put počinje spominjati. Ponekad me Bergen podsjeti na Šibenik. Oba su morski gradovi, oba su okružena prekrasnom prirodom. Oba grada su preživjela turbulentne povijesne događaje. Ratovi, kuga, požari. Šibenik od kamena, Bergen od drveta. Neslomljivi.  Malene, uske ulice, stare zgrade, crkvice. Što ih više uspoređujem sve su mi sličniji. Bergen je dao mnoge poznate ličnosti. Književnike, muzičare, političare. Trebalo bih mnogo više popiti kava za zaploviti sa svima njima, bar po nekoliko minuta.
Tmurni oblaci mrakom obavijaju luku. Spuštaju se nisko, mogu ih dotaknuti, osjetiti. U lokalu svira Jazz & Blues što dodatno pojačava ugođaj vremenskog putovanja. Ipak se nalazim u najstarijem dijelu Bergena, području oko zaljeva Vågen, u samom središtu grada, u kojem se nalazi Crkva sv. Marije (Mariakirken) iz 12. stoljeća i utvrda Bergenhus (Bergenhus festning) koja je jedna od najstarijih i najbolje sačuvanih utvrda u Norveškoj.

Christian Michelsen. Prvi premijer Norveške, 19st.

Dok se Bergen razvija, potpomognut otkrivanjem nafte sedamdesetih godina prošlog stoljeća i postaje jedna od najvećih europskih luka, važno kulturno i turističko središte, moj Šibenik kao da je zaspao negdje na ovom zajedničkom putovanju. Često sam se pitao da li je to dobro ili loše. Kad god bih tražio mir, odgovor je bio 'dobro'. Za sve ostalo, poput jeke vraćao bi mi se odgovor 'loše'. Tog trenutka ugledam odraz svog lica u zamagljenom staklu, nekako stopljen s onom Bergenskom lukom. Ti si tu. Shvatim to, po tko zna koji put, ponovljeni odgovor na ponovljeno pitanje. Ploveći Bergenom gledao sam more razloga zbog kojih sam tu. Prelijevalo se to more po meni, sve jače i jače, poput kiše što se sad već slijevala niz jednu od sedam planina grada. Dok sam izlazio iz lokala nisam mogao a da ne osjetim note koje su se poput iglica zabadale cijelim tijelom i napinjale kožu. Ella Fitzgerald i Armstrong tiho su pjevušili: "Dream A Little Dream Of Me"

21. listopada 2016.

Samo lagano



Ono što razlikuje Skandinavce od drugih jeste životni stil koji možemo nazvati 'ulagano'. Ne bih volio o anketama i statistikama jer jedne tvrde da su najdepresivnija nacija dok druge tvrde da su najsretnija nacija. Depresivnost mogu razumjeti u kontekstu klime ali koliko sam skužio Norvežane, njima to nije problem. Da su najsretnija nacija mogu razumjeti i navesti više primjera. Kad to gledamo iz kuta jedne ekonomski uništene zemlje, ovo drugo navedeno čini mi se mnogo bliže istini.

Nekad ostanem šokiran njihovom iskuliranosti. Ovo ljeto čekam red na Shellovoj benzinskoj s još pet, šest ljudi ispred mene. Prodavač za to vrijeme peče hot dog dok svi stoje mirno u redu i čekaju. Odlutam istovremeno na svoje staro radno mjesto i zamišljam moje Dalmatince negdje u sred sezone kako čekaju red dok ja kao pečem hot dog. Brzo se vratim u realnost i na to kako na mojoj pumpi nismo pekli hot dogove niti je bilo reda stranaka. Naši ljudi uđu, bace novac i ako su dobre volje kažu na kojem su broju točili. Mislim se da sam ovako ja radio odavno bih me netko teleportirao na traumatologiju.
Vozim se tako jednog dana u busu a na cesti gužva kao u Omišu u sred sezone. Približavamo se rotoru jer ovdje prave samo rotore, nigdje križanja. Ispred busa vozi neka gospođa u Fordu i čeka ulaz u rotor. Čeka ona i čeka, ne može od straha da uđe u rotor. Vozač smiren, sjedi i gleda, iza nas svi mirni, stoje, čekaju. Minute prolaze i prolaze. Nitko ne trubi. Mislim se imaju li njihovi automobili sirene, pa ja od kad sam tu još nisam čuo sirenu. Zamišljam vozača Jeru na lokalcu Šibenik - Dubrava kako joj j.... mater retardiranu, pa izlazi iz auta, pa joj tuče šakama po staklu. Onda shvatim da sam jedini ja nervozan u cijeloj toj prići pa se okrenem i nastavim slušati glazbu praveći se da je to meni super. Nevjerojatno je to koliko oni znaju biti iskulirani. Radim na tome da budem kao i oni ali još me ne ide.


Jednom zgodom otišao mi displej na internet radiju starom tri mjeseca. Ja već nabrijan idem u dućan gdje sam ga kupio i spremam se j.... im mater ako mi ga ne uzmu i poprave. Prodavač sa smiješkom kaže nema problema, okrene se i s police skine mi novi radio uz isprike. Dobro, smirio sam se brzo. Napredujem.

E sad sve je to super ali može se dogoditi i sljedeće. Odlazim krajem kolovoza na policiju da im kažem da imam dozvoljen boravak od šest mjeseci i da mi za dva mjeseca ističe pa me zanimaju prava EU građana i računa li se od dana kad sam se registrirao ili od zadnjeg dana kad sam radio. Razlika je to od skoro tri mjeseca. Pandur me gleda sa smiješkom pa kaže: Nema problema s vama, sve je u redu dođite tamo u listopadu. Nekako meni sve to previše cool al odem ja i dođem u listopadu. E sad druga pjesma. Pandurka: Pa vama za nekoliko dana ističe dozvoljeni boravak. Ja ono kao u čudu : Ma je? Kažem joj što mi je rekao njen kolega i postavim joj isto pitanje o pravima EU građana. Ona zovne kolegicu, njih dvije nešto na Norsku šapću. Na kraju kažu mi, popraćeno seksi smajlom da riješim ja to do kraja mjeseca jer ionako ne vjeruju da će biti ikakvih problema. Utješno, od velike iskuliranosti totalno me iskuliralo. Tako sam vam ja sad u Norveškoj i čekam da mi netko tko nije potpuno iskuliran riješi problem, al' brate svi iskulirani. Kažu mi da neka Bosanka radi na policiji ali ne mogu je nikako pronaći. Ako Bosanka ne udre šakom u stol tko će?
Eto pozdravljam vas i ako u međuvremenu vidite pauzu na blogu ili moje slike iz 'lijepe naše' ne brinite se, sve će to biti riješeno....samo cool. 😂

14. listopada 2016.

Julianna i moj CV

Napiši dobar CV! Prvo što su me savjetovali kad sam odlazio. Osobno smatram da je važnost CV-a pa i razgovora za posao pogotovo u Hrvatskoj previše napuhana. Tamo na brdovitom Balkanu neki drugi faktori određuju tko će dobiti posao.

Hrvatski CV
Važnost CV-a i razgovora za posao u Hrvatskoj naglašena je posebno u segmentu preseravanja menadžera koji tako hrane svoj luzerski ego. Na kraju ti ljudski sektori ili menadžeri zadnje su osobe koje će odlučivati tko će biti zaposlen. Odlučuju političari, njihovi pajdaši, njihovi rodijaci bilo krvni ili stranački te ostala vesela korumpirana družina.

- Negdje u Hrvatskoj. Siječanj, 2016 god. Tužan i istinit događaj: 
Menadžer A odbija na razgovoru za posao radnika B koji je nezaposlen. Otac dvoje djece i dokazano provjeren, iskusan radnik. Menadžer A zapošljava na kraju nekog balavca C kojeg slučajno poznajem i kaže mi da će se, citiram: 'Napiti krvi onom menadžeru A ko ga bude j.... u mozak', jer ne zna još on tj. A kako i preko koga je došao C u tvrtku. Sponzoruša D iz nekakvih 'neljudskih' sektora npr. Ex Naftni Gigant d.d. sve je to sa strane psihološki analizirala.

Koja j.... drama i William Shakespeare bi im bio zavidan.

U razvijenim zapadnim zemljama pogotovo u Skandinaviji to nije pravilo. Postoje i ovdje takvi izolirani slučajevi. 'Preporuka'. Netko taj izraz u Hrvatskoj može olako shvatiti kao 'veza' ali onaj tko vas preporuči u inozemstvu zasigurno će imati dobar razlog za to i neće uzeti novac kao nagradu.
Ne kažem da CV nije važan ali da bi trebao biti presudan u donošenju odluke o zaposlenju, ne znam. Razloga ima više. Zašto bi netko tko je loše napisao svoj CV bio i loš radnik? Tko kaže da izabrani kandidat nije lažirao svoj CV? Zašto bi razgovor za posao bio presudan? Netko je možda pod stresom u tim trenutcima. Možda djeluje smotano, plašljivo ali je izvrstan radnik.
Istina, poslodavci moraju probrati kandidate i procijeniti tko je pravi. Nažalost, CV ili razgovor za posao na kraju svega imaju veliki utjecaj. Najbolje bi rješenje bilo probni rad. Tada svaki kandidat uistinu može pokazati koliko doista vrijedi.
Postoji oko pet važnih pravila koje stručnjaci ili oni menadžeri navode kao jako bitne stvari prilikom pisanja CV-a.
Prvo da CV bude kratak. Drugo, da bude sadržajan i da ima naglašen taj sažetak koji je jako bitan (samo 5% CV-a ima taj sažetak). Treća bitna stvar je vizualni dojam samog CV-a. Četvrta stvar je pravopisna i gramatička točnost. Peta je ta da napišite svoju poslovnu priču. U jedan do dva reda napišite neko svoje postignuće – izazov s kojim ste se susreli ili problem koji ste riješili. Na taj ćete način potencijalnom poslodavcu pokazati koliko vrijedite. Ima tu još bitnih stvari poput izbjegavanja klišeja, puno priče, malo informacija, pravila dvije stranice, fiksna forma, opis poslova umjesto postignuća itd.
Napisali ste dobar CV, prilagodili ga oglasu posla na koji se prijavljujete i slijedi onaj najslađi dio, čekanje. Dolazi odgovor potencijalnog poslodavca, općenito i najčešće ovako:

- Hvala vam mnogo na vašem interesu za rad u našoj tvrtki. Nažalost morali smo donijeti neke teške odluke. Ovaj put niste prošli dalje kao kandidat za taj i taj posao. Nadamo se da ćete na našim web stranicama redovno ažurirati svoj CV i dalje se prijavljivati na natječaje naše tvrtke. U slučaju nove pozicije mi ćemo vas kontaktirati, sretno u traženju posla.

Nastavljaš dalje, mijenjaš svoj CV šalješ na drugu, treću, stotu, dvjestotu adresu. Nekad dođe pozitivan odgovor:

- Ušli ste u završni krug našeg natječaja, poslat ćemo vam link na koji da se prijavite i riješite naš psiho test ili test znanja. Samo kandidati koji riješe test nastavljaju dalje. Budite smireni, koncentrirani tih pola sata ili sat i nemojte dozvoliti da vas netko ometa. Nekoliko sati kasnije: Čestitamo, prošli ste test, javit ćemo vam se u najkraćem mogućem roku.

Pa opet čekanje i tako to.

Ovo je ona sporija verzija dobivanja posla, ima i ona brža. Pošalješ prvi oglas. Recimo iz Hrvatske. Dobiješ odmah posao. Naravno, nisi uopće analizirao svoj CV ili ga uređivao nego onako bez veze napisao i pogodio u 'sridu'. 

Koji je zaključak onda? CV i nije i je bitan, treba imati j.... sreće. Trebaš imati onu jako bitnu preporuku. Treba uzeti u obzir i to da recimo ja šaljem molbe samo za područje grada Bergena i županije Hordeland. Samim tim umanjujem šansu za zaposlenje. Također u ovom periodu, prije tri mjeseca radio sam kratko na zamjeni i još sam pod ugovorom s istom agencijom. Dakle od stotinu poslanih molbi samo su mi tri do sada bile s pozitivnim odgovorom. Jedna za programera je trenutno u završnoj fazi. Obzirom da sam prošao sva testiranja nadam se skorom pozitivnom odgovoru. Valjda?!? Ne treba se čuditi zgodi od prije par dana i priči o Primoštencu koji je nakon mjesec ili dva našao posao u Norveškoj. On je slao oglase za cijelu zemlju i na kraju otišao na sami sjever gdje Eskimi padaju u nesvijest. Mnogo veća vjerojatnost je dobiti posao na taj način, ciljajući cijelu zemlju i ne birajući mjesto rada. Pisao sam u prvim postovima zašto sam baš odabrao grad Bergen i zbog kojih razloga želim baš ovdje raditi i živjeti.
Evo vam još nekoliko zanimljivih primjera kad CV nema nikakav utjecaj. Imao sam nekoliko poslodavaca koji su tražili i po desetak radnika odjednom s određenim uvjetima. Nisu to bili oni HR uvjeti tipa moraš imati 80 god. radnog iskustva i certifikat za let na Mars kao i potvrdu da si letio na Mjesec. Tražili su u Oslu telemontere. Nisam ni mislio ići u Oslo ali sam poslao testni CV. Napisao sam da živim u Oslu i da imam višegodišnje iskustvo u radu tog posla preko T-coma. Prvi put izmijenim CV baš onako kako oni sve traže. Ušminkam sve to lijepo i normalno opet ne prođe. Ne da su me odbili nego me nisu niti kontaktirali. Rijetki su poslodavci u Norveškoj koji vam neće odgovoriti na molbu za posao. Treba obratiti pažnju i na sami format u kojem pišete CV. Imao sam slučaj od prije nekoliko dana kad me je poslodavac na oglasu za programera obavijestio da nisu mogli otvoriti moj CV jer je bio pisan u Linuxu i LibreOfficu drugim formatom. Monopolni, Microsoftov, Norveški Word nije mogao otvoriti životopis. Na sve sitnice treba paziti.

Poljska Ljubav 

Na kraju dolazi šlag cijele priče o životopisima. Dobrim dijelom agencijama u Bergenu drmaju Poljaci. Evo prvi put ću naglasiti nečiju nacionalnost. Poljaci. Ne kažem da neki Jonas neće prije zaposliti Norvežanina nego Hrvata ali brate ono što rade Poljaci mnogo je gore i od hrvatskog načina zapošljavanja. Deset ljudi uzima agencija za rad u skladištu gdje nisu potrebna nikakva dodatna iskustva, osim poznavanja engleskog jezika. Julianna baš se tako zove, naravno Poljakinja, uzme deset Poljaka od kojih trojica ne znaju niti Poljski, dok dvojica još nisu ni doputovala u Norvešku. Onda pogledam vijesti taj dan, baš s glavnog trga iz Varšave (tema: zabraniti pobačaj, kako poznato) pa zamišljam tu Juliannu.
Nema mi druge nego otvoriti svoju agenciju za zapošljavanje. Imam već sad jedan školski razred koji je spreman otići iz 'Lijepe naše'. A Norvežani? Kad su mogli u Bergen pustiti 6 ili 7 tisuća Poljaka zašto ne bih još i dvadeset, trideset Hrvata. Braćo spakirajte kofere čim dobijem posao. Zašto baš onda? Ne mogu otvoriti agenciju dok sam nezaposlen tj. dok nemam Norveški osobni broj. Jedno je sigurno, niti jedan Poljak neće raditi preko moje agencije! Je, Hrvati smo, malo nas je ali smo...kao i Poljaci, samo njih je puno više.

7. listopada 2016.

My way



Zaredali lijepi dani. Sunca koliko hoćeš. Ljudi su odmah vedriji, veseliji. Još je toplo, trava zelena. Žive boje okolnih planina, melodije uličnih svirača razlijevaju se trgovima i ulicama starog grada, sve miriše i zrači optimizmom. Takav je Bergen, ovih dana.


Mnogo mi mladih osoba postavlja pitanja o životu i radu u Skandinaviji. Sigurno bi im bolji i objektivniji odgovor dali oni koji su tu već godinama. Realno, ne mogu pričati o tom s nekim velikim iskustvom. Još sam pod dojmom Norveške. Još sam u euforiji koju svi prolaze kad se nađu u novoj sredini. Osjećaji će se zasigurno mijenjati stalnim zaposlenjem i planiranjem daljnjih koraka. Nadam se na bolje. Uvijek napominjem da psihološka priprema i čvrsta odluka igraju veliku ulogu u početnim koracima.
Prije mjesec dana upoznao sam jednu mladu curu koja je došla u Norvešku. Dalmatinka. Dvadeset godina, život pred njom. Puna optimizma. Puna energije. Puna nade. Puna želje. Ona kao predstavnica mlađe generacije novih iseljenika s takvom pozitivnom energijom možda je najbolji putokaz svima onima koji žele napustiti Hrvatsku.
Svi se mi ovdje borimo i žrtvujemo. Nema iznimke. Svaki posao je težak. Ne postoji onaj lagan. Koliko god sam upoznao ljudi svi imaju približno istu priču. Svima fali domovina, kuća, prijatelji, rodbina. Ima i onih koji su se vremenom odvikli svega navedenog i ne pate ni za čim. Treba naći neku granicu između, koja valjda dolazi vremenom. Gledam nju u dvadesetima i zamišljam sebe u tim godinama. Bila su druga vremena. Nisam sigurno razmišljao tada kao ona sada. Sve što uspije i napravi u ranoj fazi svog života olakšati će joj buduće planove i prilagodbu na novu sredinu. Dobit će na vrijeme financijsku sigurnost i samim tim lakše planirati svoj budući život. Želim joj od srca da uspije, ona i svi oni koji se odluče na takav hrabar potez.
Nikad nije kasno okrenuti novu stranicu života. Ako ti nije dobro i ako nisi sretan, najgore je uopće ne okrenuti tu stranicu. Ljudi u pedesetima odlaze, pravila nema. Obaveze, financije mogu biti prepreka. Iskustva i životne priče mnogih potvrđuju suprotno. Postoje oni koji su umjesto na HZZ molbe slali u Njemačke, Švedske, Austrijske ili neke druge strane tvrtke. Tvrtke su im osigurale put, smještaj i tako olakšale odlazak. To su ljepše priče. Postoje i one tužne. Neuspješne. Vratili su se u svoje domovine. Nije smak svijeta. Vratiti se možeš uvijek. Ne treba ni vjerovati svemu što čuješ i pročitaš. Tek kad dođeš tamo gdje želiš, shvatiš zapravo da sam ti dobrim dijelom pišeš svoju priču.
Zadnjih godina mediji aktivno prenose zgode naših ljudi iz Irske, Skandinavije, Njemačke i ostalih zapadnih zemalja. Većina tih priča završava sretno. Prenose i postoje one druge, tužne. Ponekad komentari ljudi znaju biti odvratni, obično ispod tekstova, najčešće od onih koji nikad nisu prešli granicu svog kvarta ili sela kako fizički tako i umno. Ne treba se niti malo obazirati na takve ljubomorne hejtere i trolove. Mnogi navodni prijatelji poželjet će vam na sav glas sreću. Molit će u sebi za vaš neuspjeh. Zašto? Da nahrane svoj luzerski ego. Vjerujte, biti će i takvih. Oni bi trebali biti zadnje osobe na svijetu od kojih ćete prihvaćati savjete. Onog tko ti želi uspjeh od srca, vidjet ćeš kristalno jasno iz srca.


Iako naslov bloga navodi na jedan pogled u podsvijesti nikad nisam želio da ovo bude samo moja priča. Na stotine nas je ovdje. Stotine života. Stotine razmišljanja. Stotine priča. Tko ima pravo sutra, toj mladoj curi s početka priče da uzme nadu? Nema pravo nitko! Onaj tko je koći u njenim planovima ili onaj tko joj ubije želju u uspjeh u novoj, nepoznatoj zemlji ne želi joj dobro. Život u tuđini je put. Nekada lagan, nekada težak. Nekada uspon, nekada pad. Na križanje dođeš prije ili kasnije. Budućnost ide u jednom pravcu. Sjećanje u drugom. Uspjeh je postignut onog trenutka kad se oni koje te sputavaju nađu na suprotnom putu, putu sjećanja. Svi oni koji ti žele dobro biti će uvijek s tobom. Na tvom putu. I kod uspona. I kod pada.

I've lived a life that's full.                     / Živio sam punim plućima.
I've traveled each and every highway; / Proputovao svim mogućim putevima;
And more, much more than this,          / I što više, mnogo važnije
I did it my way.                                    / Sve po mom bilo je.

Frank Sinatra...My Way