Kamen je stativa

Šetam ja tako jedno prekrasno popodne ulicama moga kvarta Loddefjorda. Probijam se između betonskih nebodera koji me uvijek posjete na Šibenik. Nije ovo ona ruta kojom trčim. Ova ide u potpuno drugom smjeru. Ova je malo manje prirodna, malo manje lijepa ali isto zanimljiva. Stari Stoner iz prethodnih postova sigurno neće naići. Ako ga kojim slučajem još ikad sretnem rado ću vam prepričati i te zgode. Ovo je više kvart nas doseljenika. Ima tu svega od Arapa, Azijaca, Afrikanaca pa sve do neizbježnih Balkanaca. Malo istražujem, nisam još nikad bio tu. Mislim se što bi bilo bolje kupiti jednog dana ili još bolje što sam mogao imati do sada od svih ovih nekretnina, da sam prije došao u Norvešku. Drvenu kuću ili betonski stan. Stanovi su mi dopizdili već u Hrvatskoj. Kuča nekako neloše zvuči. Gledam sve te vile, njihova dvorišta onako preko oka da tko ne primijeti da buljim. Zamišljam sebe kako s ekipom roštiljam u svim tim dvorištima. Vika djece s obližnjeg igrališta trgne me u stvarnost. Prošetam malo do njih da vidim kako igraju nogomet. Ne možeš a da istovremeno ne otploviš u svoje djetinjstvo. Zamišljam nas mulce na ulici Baldekina kako razbijamo koljena na asfaltu među automobilima.

Dva kamena su stative, loptu ne smiješ jako nabiti da nekome ne prsne šofer šajba. Nerijetko smo morali paziti na jačinu decibela koju smo ispuštali jer ako imaš susjeda idiota a lopta slučajno padne u njegovo dvorište, nećeš je više vidjeti. Onda gledam njih i zavidim im. Trenutno su u najljepšoj fazi života a da to najvjerojatnije nisu ni svjesni. Imaju igralište s umjetnom travom, ogradu, prave golove, pravu loptu, nabijaju svom snagom, viču do iznemoglosti. Navijao sam za ove u bijelim dresovima, navika. Kakva sloboda mislim se. Da je ovo bilo dati nama. Svaki park ima slično igralište. Ima toga zadnjih godina i kod nas, obično treba platiti sat korištenja par stotina kuna. Kažu da sadašnja djeca non stop tuču po Playstationu i kompu. Gledam njih, ima ih kao mravi pa se mislim da li to roditelji samo umišljaju ili je u Norveškoj drugačije. Na svojoj zadnjoj ulici u Šibenskoj Varoši nikada nisam vidio toliko djece. Možda su i oni na ulicama nekakvih Dublina, Frankfurta ili Bergena. To valjda žele ovi što su nas poslali po svim tim gradovima. Ostavljam djecu u svom filmu dok ja nastavljam malim parkom prema prekrasnom jezeru. Tamo pataka više nego golubova na našim trgovima. Prekrasne su te patke i onda opet zamišljam njih s krumpirima u padeli. Mislim se koji sam luđak da ove dvije cure koje su mi se taman približavale znaju što mislim pobjegle bi kilometar daleko. Dobro ne bih ja nikad roknuo tu slatku patkicu. Stanu ove dvije plavuše kraj mene i pitaju me nešto. Razumio sam samo dio gdje su spomenule nekakvu vatru ili požar. Gledam okolo nigdje dima pa se mislim di nema dima nema ni vatre i usput se pitam što ovim dvima tako gori. Objasnim im da sam slab sa Norskom i da nisam sve razumio. One se onako sramežljivo hihoću pa na engleskom boljem od moga krene rešetanje tko sam, odakle sam, što tu radim i ostala klasika. Skoro sam i zaboravio da su spominjale vatru pa ih pitam što to gori. Objasne mi da je nekakav mali požar u blizini i da je zatvorena ta šetnica na jezeru. Mislim se ništa onda idem nazad, zahvalim se na informaciji i krenem nazad ali moram sad šetati s njih dvije jer idemo u istom smjeru. Pitam ih jesu li blizanke na što one odvale od smijeha, nemam blage zašto. Meni su sve te Skandinavske plavuše iste, kao sestre. Šetali smo tako nekih desetak minuta, dio razgovora nek ostane nebitan jer bi se lako mogao krivo protumačiti s obzirom na kulturalne razlike. Pozdravili smo se ljubazno na križanju. One desno ja pravo. Kažu da su Norvežanke zatvorene, hladne, za ove dvije ne bih to rekao.

Vračajući se istim putem prođem opet pokraj malih nogometaša. Većina roditelja koje poznajem tvrde da su uvjeti koje imaju djeca mnogo bolji nego u nas i to ne samo ova igrališta već organizacija unutar vrtića, sistem školovanja kojemu sigurno ne treba reforma. Što sam sve duže tu sve sam uvjereniji da je Norveška idealna zemlja za mlade parove koji žele stvoriti obitelj, imati svoj stan ili kuću. To ovdje nije nedostižan san, to je stvarnost koju preporučujem svakome. Ako su zajebali i uništili većinu moje generacije, vi koji možete ne pušite te iste njihove priče. Kuči je lijepo znam, ali još ljepše je tamo gdje ti je dobro. Dok sam sve te filmove vrtio po glavi i već pomalo postajao nervozan na izlazu parka nabasam na frenda Bosanca koji živi u blizini. Zovne me na pivo kod sebe i govori kako će doći i treći frend Srbin. Odmah krenu vicevi od njega, znaš li onaj kad su se sreli Bosanac, Hrvat i Srbin. Dok smo umirali od smijeha jedna Norveška bakica koja je sjedila ispred njegove zgrade čudno nas je gledala. Ajde nana (baba) ti bar imaš dobru penziju, odvali Bosanac po naški. Smijali smo se oba i Norveška bakica zajedno s nama.

Gratulerer Med Dagen Norge

Sretan Rođendan Norveška - Gratulerer Med Dagen Norge

17. Mai

📸  by Bergens Tidende 

Stoner s fjorda II

Kakva bi to bila priča a da nema svoj nastavak? Nisam mislio ovaj dio prepričati ali me brzo nagovorilo na društvenim mrežama. Zanimljiva je ta simbioza kratkotrajnog događaja i dugog sjećanja. To se baš meni dogodilo u samo par dana, u samo par minuta. Negdje sam nedavno pročitao da se ne zna što je strašnije kod vremena, magična sposobnost da neke stvari obriše ili lukava nesposobnost da neke stvari nikada ne obriše.
Nije to bio dan kao i onaj prekrasni, sunčani kad sam upoznao tog starca. Oblaci nad Bergenom i Sjevernim morem samo su podsjetili da su mnogo jači od sunca. Odmah je i filing bio malo napetiji, manje spokoja plovilo je i nad mojim fjordom. Samo su brodice kao i onda uplovljavale i isplovljavale. Tiho su rezale bonacu stvarajući male valove koji su ljuljali privezane barke. Sjeo sam ponovo na svoju klupu i pokušao ploviti sa svim tim nepoznatim brodovima. Mali Azijci nedaleko mene lovili su ribu i ometali me u tim pokušajima. Svakih malo ulovili bi ribu i skakali od veselja kao da su postigli zgoditak u finalu lige prvaka. Kako je to bilo isto vrijeme, isti sat kad bih trčao, često sam se okretao hoće li se pojaviti moj stari prijatelj. Želio sam malo popričati s njim i postaviti mu par pitanja, za neke prošle nedorečene odgovore. Vrijeme je prolazilo i sve je manje bilo nade da će se starac pojaviti. Ostao sam sa svojim malim ribolovcima.
Planirao sam još malo pričekati i još jednom prošetati do starčeve male barke. Želio sam mu ostaviti nekakav znak da sam bio tu i da mi se svidio njegov natpis na brodu. Baš taj natpis, tih nekoliko riječi toliko su me zainteresirale. Znao sam vrlo dobro koliko izgovorene ili napisane riječi mogu prodirati duboko u dušu. Pogotovo one lijepe i ružne stvarajući iste takve osjećaje. Ponekad i one lijepe izgovorene u krivo vrijeme znaju boljeti više od ružnih. Vrati me ta misao nekih pet, šest, godina unazad, lebdim iznad svog rodnog grada. Tada sam prvi put u životu povrijedio nekoga do koga mi je bilo stalo, baš takvom lijepom riječi, izgovorenom u krivo vrijeme. Bila je to riječ koju smo često ponavljali. Bila je to tada i zadnje izgovorena riječ. Nikad nisam volio nedorečene misli, krivo protumačene riječi, zato sam želio još pričati s tim starcem. Mrzio sam gubiti voljene ljude bez razloga. Nažalost život piše i takve priče.

Ponovo sam otplovio, sada nekim drugim vodama, uzburkanim vodama što me počelo uznemiravati. Nešto loše sam predosjećao. Iako nisam praznovjeran nisam mogao a da ne zapazim crnu vranu samo nekoliko metara udaljenu od mene. Stajala je točno na koloni na kojoj sam samo nekoliko minuta prije držao noge. Gledala me kao da mi želi nešto reći. Gledao sam i ja nju potpuno zbunjen, izgubljen. U toj tišini nisam ni primijetio da su mali ribari otišli. Tišina i osjećaj bili su još izraženiji, na trenutke bolni. Ustanem naglo, namjerno da potjeram vranu, no ona se ne pomakne. Stoji i gleda, kao da zna da joj ne želim nauditi. Krenem drvenim pontonom prema brodici od starca. Što sam se više približavao taj loš filing sve je više jačao. Htio sam se okrenuti i vratiti misleći da broda nema, da je starac negdje na moru. Htio sam sve osim onog što sam vidio. Mali crveni lampinjon pokraj ruže polegnute na krmi svijetlio je poput ferala. Svaki otkucaj srca kidao je tišinu dok su se oči počele da pune suzama. Stajao sam tako nepomičan sigurno desetak minuta. Potpuno prazan, bez ideje gdje da idem. Primijetio je to mladić koji je privezivao gliser blizu starčevog broda. Stao je pokraj mene, samo smo se gledali nekoliko sekundi pa u isti trenutak skrenuli pogled prema lampinjonu. Tužno, toliko ju je volio da svake godine u isto vrijeme zapali svijeću za nju. Bio je to njihov brod reče mladić. To je ljubav a ne ovo danas, nema više takve romantike, reče tužno pozdravljajući me na odlasku. Krenem nazad istim tim pontonom prema svojoj klupi. Želio sam sad još malo sjesti. Na trenutke tužan, na trenutke sretan. Ni vrane više nije bilo kad sam se vratio. Brodovi, jedino su oni neumorno stvarali melodiju. Glazba bez riječi, baš ono što mi je trebalo.

Stoner s fjorda

Sunce se već nekoliko dana uzastopno smiješilo na nebu. Pomalo prkosno. Uobičajeni izvori su presušili. Iz skoro svakog kamena znala bi izvirati voda. Vlage nije bilo ni na već zelenim listovima koji su ponosno najavljivali pravo proljeće. Zrak je nekako posebno punio pluća. Čist kisik. Prošetao sam do malog zaljeva s kojeg je pucao pogled na široki fjord. Znam tu često sjesti na drvenu klupu, nekih pola puta mog treninga ili šetnje, ovisno kakve sam bio volje. Stavio bih slušalice i plovio nekim neistraženim svijetom. Nije tamo bilo nikog posebnog, samo trenutak koji je izgledao kao vječnost. Gledam tako brodice, one male i one velike. Ulaze i izlaze iz tog fjorda. Mislim se gdje idu, koga voze. Miris mora i lagani vjetar nosili su me daleko na moj jug, pa me brzo vračalo nazad, pa ponovo na jug i tako u beskonačnost. Male patke šetale su mi pokraj nogu. Sunčeve zrake prelivale su dugine boje na njihovom perju. Na trenutak izgledale su kao bića iz neke bajke. Nekad je dobro biti sam, stopljen s prirodom. Zaboraviti sve brige i probleme, sve loše.

Osjetim dodir ruke na ramenu, trznem se iz meditacije. Čovjek kojemu je naborano lice odavalo godine stajao je iza mene, smiješio se. Skinuo sam slušalice i upao u neku novu, neistraženu dimenziju. Upitao me može li sjesti pored mene. Kad mi se približio bolje sam ga skenirao. Sav teret života i vremena očitavao se na njegovom licu. Bilo je tu ljubavi i mržnje, patnje i boli, sreće i ponosa. U trenutku vidio sam sav njegov život iako sam ga prvi put sreo. Pogledao me svojim tužnim očima dok je sjedio kao i ja, nogama podignutima na kolone za koje su bile privezane male brodice. Lagano su se njihale i rezale bistru površinu mora. Bio je taj vitalni starac, pravi visoki Skandinavac u dobroj formi. Posjetio me na lika s naslovnice knjige 'Stoner'. To mi je jedna od najdražih knjiga. Najvjerojatnije je svakodnevno šetao ovuda i razmišljao o nekim svojim lijepim događajima iz prošlosti. Mislio sam tako jer se na trenutke smiješio. U početku nismo baš puno pričali, kao da je i on htio uhvatiti dio tog trenutka, tišine i mira. Koliko se samo toga trebalo dogoditi i poklopiti da se baš danas, da se baš tu spoje naše životne priče. Rekao mi je da ima brodicu nedaleko odavde i da voli ploviti ali da mu njegovi ne daju da ide sam. Boje se da ga ne uhvati tlak ili srce dok je na pučini. Kaže da nema ništa bolje od samoće na moru. Pita me kako sam završio u Norveškoj. U njegovim očima tada sam primijetio da me žali, iako mu nisam htio dati doznanja da sam ogorčen otišao iz svoje zemlje. Stari lisac me je pročitao. Imao je ženu s kojom je proveo cijeli svoj život. Nedavno ga je napustila zauvijek. Oči su mu postale suzne. Zašutio je nekoliko minuta kao da se pita nešto o životu. Nisam mogao skužiti što. Odjednom se nagnuo prema meni, svojim očima tražio je moje, skrivene iza sunčanih naočala. Podigao sam naočale na čelo da ne budem nepristojan. Uozbiljio se i upitao me jesam li ostavio nekog posebnog tamo daleko. Zbunio me, mislio sam da se nismo razumjeli jer sam mu nedugo prije toga otkrio dio svoje intimne priče. Taman onoliko koliko i on meni. Ponovio mi je isto pitanje. Kazao je da svi mi ostavljamo nekoga. Vidio je da sam zbunjen pa se nasmiješio. Rekao sam mu da sam ostavio mnogo dragih i posebnih ljudi na dalekom jugu. Rekao je da nije mislio na to. Ponovo se nasmijao i potapšao me po leđima. Pričali smo još nekoliko minuta, upijali sunce, na trenutke šutjeli i plovili svojim svjetovima. Ustao je s klupe i objasnio mi gdje je njegov brod. Rekao mi je da kasnije prošetam do njega i pročitam natpis s bočne strane. Obećao sam mu da hoću i vidio radost u tom trenutku koja je izvirala iz njega. Pozdravili smo se kao stari prijatelji iako smo se poznavali manje od sat vremena. Dok je starac nestajao među raznobojnim kućicama pitao sam se hoću li ga ikada više vidjeti. Neki ljudi te napune pozitivnom energijom da ni sam ne znaš zašto. Zainteresirao me je taj starac i sa svojim zagonetkama.

Krenuo sam na drugi dio svog treninga i skoro zaboravio što sam obećao starcu. Prošetam uskim drvenim pontonom i dođem do male brodice koje je spavala između dvije velike jahte. Čim sam vidio taj brod posjetio me na tog starca. Bio je baš onakav kakvog sam ga zamišljao. Vidio sam i taj natpis na Norsku ali nisam znao što znači pa sam morao prevesti na internetu. Vadio sam znatiželjno mobitel na kojem su se i dalje vrtjele pjesme. Preveo sam tekst za starčevog broda: 
'Mi smo kao otok na moru; odvojeni na površini, ali spojeni na dnu'. 
Prekrasan citat koji mi je u sekundi preslikao sav njegov život, a možda i moj ako je na to mislio. Mislio je na to, bio sam tada siguran, na trenutke sretan, na trenutke tužan.