Voliš, ne voliš

Grad je već okićen. Trgovački centri također. Mislio sam da su to samo naše perverzije. Ono...mjesec, dva prije Božića. Agresivni marketing i zarada, popusti koji kolju iz svakog svjetlucavog izloga, isti su u obje moje zemlje. Bar nešto da me podsjeti na Hrvatsku ali odmah i na Konzum, Plodine, Lidl, Spar...tako da me to toliko i ne veseli. Mene to podsjeti koliko smo već tu i kako vrijeme brzo prolazi. Osam mjeseci kao osam minuta. Božić dolazi.

Poklon od jednog dječaka. 'Julebord' druženje-Bergen

Namjerno sam ovaj post ostavio za novi tjedan jer smo u nedjelju imali prvo na ovaj način organizirano druženje Hrvata koji žive u Bergenu. Organizator susreta pod nazivom Julebord (Božić) je virtualna grupa na Facebooku 'Hrvati u Bergenu'. Ovom prilikom zahvaljujem se organizatorima koji su se potrudili pronaći dobar prostor i sve to organizirati. Hvala i svima onima koji su tamo bili prisutni na izvrsnom druženju, dobroj spizi, kolačima i našem Bračkom vinu. Nije sad to bio nikakav dijasporski dernek, nego zajednički ručak i prilika za upoznavanje ljudi koji žive i rade u Norveškoj. Sve smo financirali sami i nije nam pomogla nikakva zajednica ili misija, bilo nacionalna ili vjerska. Organizatori to nisu ni tražili i to mi je drago, pogotovo to da je sve organizirano na dobrovoljnoj bazi. Jedna zanimljiva zgoda s društvenih mreža oko ovog događaja mi je upala u oko i nije mogla proći nezapaženo. To je reakcija Hrvatske zajednice u Oslu koja očito nije razumjela bit ovog druženja, a očito ne razumiju i to da emigranti iz recimo sedamdesetih, tj. oni iz bivše Juge ne moraju uvijek biti na istim valnim dužinama kao emigranti iz sadašnje Hrvatske. Prije dolaska u Norvešku tražio sam od njih mailom nekoliko informacija i uputa, dobio sam odgovor ali doslovno preko neke stvari. Svi koji dolazite nemojte se oslanjati na nikakve ambasade ili zajednice ili misije. Sve pripremite sami. Više informacija vrijednih zlata dat će vam ovakvi susreti gdje možete dobiti vrlo zanimljive i korisne upute za boravak i rad u Norveškoj, izravno od naših ljudi, mnogo bolje nego od raznih udruga i ustanova.
Skupilo nas se blizu pedesetak. Nadam se da će ovo postati tradicija. Bude tu i po koji demotivacijski govor ali u globalu ipak je više optimističkih savjeta i preporuka. Ponavljam, nisu svi naši ljudi tu sretni i zadovoljni. Ne proživljava svatko svoju Skandinavsku priču jednako, netko se prilagodi, netko djelomično a netko nikada.
Mislim da bi polazna točka u toj raspravi trebao biti pravi razlog odlaska iz Hrvatske. Da li je to bila nužna životna potreba ili samo izazov, avantura ili nešto stoto. Upoznao sam mnoge ljude s područja bivše Juge i mogu vam sa sigurnošću reći da je ovdje preko 90% onih ljudi koji su tu stvarno iz potrebe, ne iz nekakvog hira, većinom su to razočarani radnici iz opljačkanih, silovanih i uništenih zemalja Balkana. Razumijem sve one kojima je bolje u Hrvatskoj nego u Norveškoj. Očekujem od njih da razumiju i oni nas. Želim im sreću i što brži povratak u domovinu. Nisam sarkastičan, stvarno im to želim jer su ljudi otvoreni i iskreni. To su isto moji prijatelji iz Norveške koji otvoreno priznaju da im je bolje u Hrvatskoj. - Zašto su onda uopće tu? -  sad će se većina vas pitati, pa i ja sam pitao sebe vjerujte mi. Nisu samo financijski razlozi ono zbog čega netko napušta svoju zemlju, ima onih koji su tu radi ugovornih, poslovnih usavršavanja, raznih specijalizacija ili su ih tvrtke poslale na rad u strane zemlje. Postoje mnogi razlozi nezadovoljstva kako opravdani tako i neopravdani. Dno dna su mi oni ljudi koji pljucaju po državi u kojoj žive i rade, šire o njoj i njenim ljudima laži i neistine, a istovremeno koriste sve blagodati koje im ta država daje. Kako su im samo drage krune, funte, dolari ili euri.
Na kraju da se vratim na 'Julebord'. Bilo je to druženje koje je ispunilo svoj cilj, donosi ono najbolje i najljepše, upoznavanje novih ljudi, njihovih životnih priča i sudbina, dobivanje potrebnih informacija.

Nedjeljna večer u centru grada

Norveška nije idealna zemlja. Norveška nije bezgrješna. Norveška ima svojih prednosti i mana. U Norveškoj nije lako pronaći posao. U Norveškoj krune ne padaju s neba, ali za mene je Norveška sve ono što sam maštao da će jednog dana biti moja Hrvatska. Taj dan nisam dočekao niti sam imao više volje ga čekati pa sam otišao. U Hrvatskoj nisam bio sretan. To je moj izbor i izbor mnogih Hrvata koji slično razmišljaju.
Pitam se da li je ikoga u Hrvatskoj uopće briga što će nas vremenom ovdje biti sve više, jer sve više ljudi nas svakodnevno kontaktira i želi otići iz Hrvatske.
Kad me pitaju kako je gori lako mi je odgovoriti, dobro. To ne znači da će nekom drugom pod nekim drugim okolnostima biti jednako. Norveška za mene nije samo ona zemlja koja je prva na top listi najboljih zemalja za život. Norveška je nešto najbolje što mi se dogodilo u dosadašnjem životu. Norveška je lijepa. More, planine, otoci, jezera, fjordovi. Norveška je uređena, kulturna, sekularna, moderna, napredna. Norveška su svi njeni ljudi, ekonomija, industrija, zdravstvo, ljubav, mir. Norveška smo svi mi iz svih krajeva svijeta.
Kad Norvežanin ljubi svoju zastavu ima pravo da bude ponosan na svoju zemlju. To nije preseravanje. Preseravanje je kad na večer upalite Dnevnik HRT-a i gledate naš državni vrh kako maše zastavicama, nosi tenisice u kockicama, drži ruku na srcu dok svira himna. Koji laksativni PR. Istovremeno ljudi odlaze iz Hrvatske, norveški penzioner odlazi iz shoppinga taksijem, njegov vršnjak u Hrvatskoj kopa po kontejneru ili krade jaja u Konzuma da bih preživio. Što onda da ljubi i na što da bude ponosan taj penzioner ili neki hrvatski radnik u Dublinu, Londonu, Frankfurtu...
Iako mi je tu na trenutke teško sretan sam, volim Norvešku i njen narod. Rekao sam u jednom od svojih prvih postova, - 'Zemlja koja te zagrli kad tvoja te ispljuni zaslužuje samo da je ljubiš'.
Tako sam mislio prije osam mjeseci kad sam došao, tako mislim i sad, još jače.

Mater

Moja mater te traži

Zadnjih nekoliko dana krenule me dobre vijesti na tlu Kraljevine Norveške. Konačno sam riješio pitanje boravišta. Više ne moram svakih šest mjeseci produžavati boravak, sad imam vremenski neograničenu dozvolu prebivališta. Zakon Norveške kaže da nakon pet godina imam pravo zatražiti Norveško državljanstvo. Dobre vijesti vezane su i uz posao ali za sad samo toliko o tome. U predugovoru je naglašena stavka da do daljnjeg ne smijem ništa javno objavljivati o pojedinostima, pa neka tako i ostane.
Veliki broj poslodavaca provjerava potencijalne kandidate na društvenim mrežama i internetu, zato pazite što pišete jer i bezazlena šala može vam stvoriti probleme ili krivu sliku o vama. Uvijek napominjem da je ponekad teško odrediti pravi smisao i nivo ozbiljnosti ponekog statusa ili objave.
Možda sam se samo šalio ali sve to ne mora nekome izgledati tako, pogotovo ako taj netko dolazi iz druge zemlje, druge kulture gdje se i same šale drugačije doživljavaju. Da, vidiš zato je meni trebalo toliko vremena jer sam svašta ovdje pisao. Još kad se to ubaci u Google Translate, ajme.
Zbunimo mi sami jedne druge u Hrvatskoj a kamoli ne u nekoj stranoj zemlji. Naveo bi primjer moje bivše tvrtke kad su mladi menadžerčići iz Zagreba, upravo ištancani iz hrvatskog visoko obrazovnog sustava, došli na benzinsku, drito na teren nama običnim šljakerima predočiti svoje teoretske bajke o profesionalnoj komunikaciji s kupcima, o neverbalnoj komunikaciji i ostalim sranjima. Kaže mladi menadžerčić: 'Evo primjer sad ćemo vidjeti komunikaciju sa strankom od gospodina na kasi', a na kasi ja. Baš kad je trebalo u benzinsku ulazi stari poznanik Šime i s vrata kao iz vedrog neba opizdi umjesto njima očekivanog 'dobar dan': 'Dis pederčino, šta ima majku vam vašu lopovsku'. Okrenem se ja prema mom menadžerčiću koji se onako posramljen, zacrvenio, okrenuo i nestao jednako brzo kako se i pojavio. Još brže od njega su nestala sranja o profesionalnoj i neverbalnoj komunikaciji. Naravno da sam svom Šimi odgovorio onako kako je on navika i kako bi me kao uvijek do tada napustio sretan, umjesto davljenja tipa: 'Dobar dan, želite li Snickers, danas je na akciji, umjesto 10 kn sad je 9,70 kn. Možda vam treba Autoglas za stakla'. Jedan put sam i pristupio Šimi tako kako žele menadžerčići, da vidim njegovu reakciju a on me samo blagoteleći upitao: 'Šta je tebi, na čemu si daj i meni to isto'.
Lijepo se prisjetiti tih veselih trenutaka jer tu Norvežane nešto drugo nasmijava, sigurno ne ono: 'Dis pederčino'?
Također me veseli dolazak nekoliko obitelji i mojih Šibenčana u Bergen. Ovim putem želim im mnogo sreće i drago mi je da nas je tu sve više. Nadam se da sam im bar malo prenio atmosferu Skandinavije.
Kad sam jednom prijatelju rekao da mi je u Norveškoj sve super ali samo da mi fali on i još par ekipe odgovorio mi je: 'Pa jesi ti normalan, koji q... će ti Hrvati, znaš da bi onda sve sjebali i Norvešku u mjesec dana pretvorili u Grčku'.
Pišući blog bio sam svjestan da će ga čitati mnogi poznati i nepoznati al da će T-com u međuvremenu mojoj materi uvest internet, da će ona dobiti tablet, ne tabletu nego tablet i da će ona početi čitati blog nisam se nadao.
Jebiga sad moram paziti šta pišem, jer sad blog čita moja mater. Gasi internet.

Plavuša

'Tražim previše od ovih rima'

Nije me bilo nekoliko dana, nije se ništa bitno ni dogodilo u tih nekoliko dana. Novo je to da je temperatura po prvi put od kad sam tu pala ispod nule. 'Dobro nam osjetio hladni polarni zrak', poruči meni moja Norveška. Ledeno je, grize, samo gledanje u mobitel smrzne mi prste. Momak pored mene prolazi u kratkom rukavu. Gledam ga i mislim se, jeli moguće. Kad sam pomislio da mi se pričinja, pogledam curu ispred sebe u suknjici koja više baca na odabir za izlazak negdje na Pagu, negdje na Zrću, negdje u ljeto. Odmah mi je hladnije kad ih vidim gole. Hodam brže da se ugrijem ali uzalud i onda ugledam svoj lokal, isti onaj od zadnjeg puta, isti onaj od zadnjeg posta.

Uđem, ne svira jazz & blues, svira nekakav pop pjesmuljak na norsku. Sjedam za isti stol, isti prozor, ista luka ponovno me gleda. Neman više onaj inspiracijski filing za plovljenje kroz prošlost. Totalno sam u drugom filmu. Sjedim i gledam ljude veselih lica pa primijetim da ne pijem ništa. Podsjeti me na to da konobar neće doći kao u Šibeniku do mene, već da moram na šank po piće. Živcira me to, vadim karticu, plaćam, pa se mislim da mi je tko rekao da ću plaćati kavu karticom rekao bih mu da je lud. Postajem Skandinavac bar u tom segmentu. Krenem nazad za svoj stol koji je u međuvremenu zauzela plavuša u ranim dvadesetima. Dobra. Najradije bih sjeo s njom i rekao joj to je moj stol ali zamislim odmah nekog ljutitog Vikinga kako me čudno gleda. Nema Vikinga, sama je. Digne se i ode po piće taman dok sam se približavao susjednom stolu. Onako sav sretan sjednem podlo za svoj stol misleći se kako ni ona ne zna za taj običaj naručivanja za šankom. Nije Norvežanka, baš me briga ovo je moj stol. Vrati se ona za koji minut, ja se pravim kao da je sve super i da je nisam primijetio. Sjedne ona do mene za susjedni stol i pije kavu kao i ja. Vani je sunce ali isto kao da ste ga nacrtali na papir, mislim grijalo je jednako kao ono nacrtano na papiru. Luka nasuprot lokala nije me niti malo podsjećala na onaj kišni dan. Sad mi se činila tako hladna. Glazba se malo popravila u međuvremenu, okrenulo je na nekakav lagani rock. Već nakon par minuta postalo mi je dosadno pa listam fejs, twitter, index, slobodnu, sportske....ništa novo.

Monotoniju prekine melodija zvona za susjednim stolom. Mojoj plavuši zazvoni mobitel. Poznata neka melodija. Svira, svira sve do refrena, instrumental. Ne znam gdje da smjestim tu melodiju ali zvuči mi tako poznato. Javi se moja plavuša na tečnom hrvatskom. 'Evo taman sam sjela tu u centru, pijem kavu al' neki Norvežanin mi je zauzeo stol i sad nemam dobar pogled', odgovori sa smiješkom. 'Da, vidiš koje mene brige muče'. Povežem da priča s nekom bliskom osobom. Nije da sam trebao napeti uši, pričala je dovoljno glasno i dodirivali smo se skoro ramenima. Misli da sam Norvežanin. Počnem pucati od smijeha u sebi. Kakvo iznenađenje, kakva slučajnost. Završi ona razgovor a ja ko iz puške: 'Ispričavam se što sam zauzeo stol'. Iznenadi se moja plavuša i kao da istovremeno premotava film u glavi što je sve rekla na telefon pa joj kao malo neugodno. Razmijenimo klasično tko smo, što smo, odakle smo, zašto smo tu i sve popratno ali nikako da se načudimo slučajnosti. Tu je u prolazu ali je jako veseli što može razbiti monotoniju pa popričati na naški s nekim, složimo se. Zanimljivo mi je bilo slušati njenu životnu priču, koliko se samo toga trebalo poklopiti da se sretnemo taj dan u to vrijeme na tom mjestu. Prođe tako sat, dva ugodnog razgovora, pozdravimo se s uvjerenjem da se najvjerojatnije više nikad nećemo vidjeti.

Autobus broj 5 približavao se stanici. Poluprazan bus spremao se odvesti me 12 km dalje do mog kvarta. Gledajući park u centru proleti mi kroz misli melodija s plavušinog mobitela. Sjetim se tog instrumentala. Početni taktovi su to Gibonnijeva 'Žeđam'. To je to. Upalim YouTube i ukucam Gibu u trenutku dok je bus polazio. Stvar je taman počinjala dok je neka cura istovremeno sjedala kraj mene. Podignem glavu onako s boka da ne ispadne da buljim po balkanski, opet plavuša, vidim samo krajeve kose. Ova nije naša, Norvežanka je sto posto. Previše je slična onoj iz lokala a i bus je poluprazan. Smijala se isto kao i ona, čuo sam to kroz slušalice iako je svirao Gibonni.