18. veljače 2017.

Mate, Mate crni Mate

Lyderhorn



Sunce je okupalo padine
Lyderhorna tog vikenda. S njegovih litica cijedila se kišnica od prijašnjeg dana. Zrak nekako frižak ali pun kisika, baš onako da te razbudi. Otišao sam u shopping centar obaviti spizu i popiti kavu. Šetam i sudaram se s nepoznatim licima, zamišljam svakog od njih u nekoj svojoj prići još pod utjecajem filma "Djevojka u vlaku" od večeri prije. Zagledam se u jedan izlog i u staklu ugledam odsjaj velikog displeja koji se nalazio nasuprot mene. Onako sav hipnotiziran okrenem se i preko njegovog zaslona ugledam meni poznata mjesta. Vrtjela se reklama nekakve Norveške turističke agencije sa slikama Dalmacije. Redali se Hvar, Korčula, Kornati, Dubrovnik. Onako sav opijen gledam i ne trepćem, vrijeme stane. Trajala je ta nostalgija i oduševljenje najljepšom obalom na svijetu nekih par minuta. Nisam ni primijetio da su pokraj mene stajale dvije male bucmaste turistkinje s ruksacima sve dok mi se jedna od njih nije obratila. Zapazila je da gledam očarano u slajdove na ogromnom LCD-u. Na tečnom engleskom odgovori mi: 'Otiđite dolje na ljeto, nećete zažaliti'. Probudim se iz hipnoze i prostruji kroz mene oduševljenje njenim riječima. Došlo mi se smijati pa im kažem da je to moj kraj, moja zemlja iz koje dolazim. Nasmiješe se obje male bucke i predstave mi se kao Australke na godišnjem odmoru. Bucmastija od njih mi kaže da su njih dvije prije nekoliko godina bile dolje na ljeto na nekom muzičkom festivalu. Padne mi na pamet Garden u Tisnom jer su mi izgledale mlađe i nekako opaljene za elektronsku glazbu. Nisu se mogle sjetiti imena grada gdje se održavao festival. Ova manje bucmasta i manje pričljiva kaže da ima slike u albumu Fejsa te da će mi pokazati. Traži ova po mobitelu dok mi ova bucmastija objašnjava kako je upoznala super momke i super ekipu na tom festivalu. Okrene ova manje bucmasta ekran mobitela prema meni, istovremeno me pukne smijeh. Bile su na Terraneu u Šibeniku. Male rokerice. Koliko je svijet globalno selo shvatim istog trena te sejvam ovaj događaj pod vjerovali ili ne. Lista ona meni slike s Terranea dok im objašnjavam da je Šibenik moj rodni grad i da sam i ja također bio na svakom od tih festivala.


Obe počnu vrištati kad ova manje bucmastija dođe do slike di su s dva, tri momka. This is Miloš, yes...this is Miloš, viču njih dvije u glas i pokazuju mi sliku neke ekipe, njih pet, šest na slici. Ja onako u šoku znam neke sa slike iz viđenja jer je Šibenik mali grad ali Miloš iz Šibenika zapadne mi posebno u oko. Koliko mi je poznato ne znam niti jednog Miloša iz Šibenika. Lik na kojeg su euforično pokazivale zove se Mate i išao je u moju osnovnu školu. Ludi Mate koji Miloš, dođe mi se smijati jer povežem njega i njegove navike da bih i muhu u letu pa zamišljam ove dvije Australske bucke kako ih Mate bari na Terraneu. Najvjerojatnije ih je nakon provoda htio skinuti s dnevnog reda da ga ne pronađu pa im je rekao da se zove Miloš. Suze mi krenu od smijeha dok me njih dvije čudno gledaju. Kažem ja njima kako je Miloš najs dečko i da ga poznajem onako iz viđenja. Pričali smo još nekih desetak minuta gdje su mi rekle da planiraju sljedeće godine ponovo na Terraneo. Razočarao sam ih kad sam rekao da taj festival više ne postoji ali odmah i razveselio kad sam rekao da ima jedan sličan u mjestu blizu Šibenika. Pitam ja njih čim se bave kad putuju i zimi i ljeti odnosno s Australskog kontinenta gledano i ljeti i zimi. Nešto su mi zabrljale da pišu putopisne blogove i skrenule temu na to da moraju ići, da im je mnogo drago što smo se sreli te da im puno pozdravim Miloša. Čudne neke bucke natjerale su mi osmjeh na lice tog dana razgovorom kojim se ni u snu nisam nadao. Sjedeći u svom busu na povratku kući nikako mi nije izlazila slika Mate s njih dvije na Terraneu. U jednom trenutku uhvatio sam curu nasuprot mene kako me čudno gleda dok se smijem sam sa sobom. Imam filing da odem na Jamajku u neku birtiju da bih i tamo sreo nekoga iz Šibenika ili nekoga tko zna nekoga iz Šibenika. Nema mjesta na ovom svijetu gdje se možeš sakriti. Mate bi to trebao znati, ali nisam ga otkucao.


Volim čuti i znati da Dalmatinski galebovi još nisu izumrli...pa makar se odazivali i na Miloš.

4. veljače 2017.

Šumi more, suzo slana

Nisam zaboravio na blog. Subota popodne, odmor, kava i slanje izvještaja iz Skandinavije. Prvo javljanje u veljači. Kako sam vas navika krenut ćemo s vremenom. I dalje je dobro, nije hladno, temperature se kreću oko 6 °C. Kiša je i dalje neumorna ali sam navikao, neki još nisu. Snijega je bilo dva, tri puta u siječnju, zadržao bi se dva dana pa bi ga kiša i zatopljenje brzo otopilo. Prosuja sam se do sad samo jednom na ledu. Dobro je prošlo. Spase njihove službe koje prosipaju sol ne samo po cesti nego i trotoaru. Nije tako hladno da se ne može izdržati, gora je bura u Dalmaciji, uvijek ponavljam.

Bergenske kiše


Upoznao sam dosta Norvežana zadnjih nekoliko dana. Više u zadnji mjesec nego od kad sam stigao. Pomoglo mi je druženje u mom novom sportskom klubu. Većina njih je bila ljeti u Hrvatskoj. Oduševljeni su obalom i gradovima na Jadranu. Fascinira ih otvorenost ljudi. O ekonomskoj i političkoj situaciji, o našim problemima ne govorim nikada. Prvo što oni sve to ne bih razumjeli, drugo volim kad Hrvatsku doživljavaju kao raj na zemlji pa ih uvijek ostavim u tom uvjerenju. Malo njih se čudi zašto ljudi odlaze iz Hrvatske. Kako su kao i mi ponosni na ljepote svoje zemlje tako im i nije čudno zašto je taj netko izabrao baš Norvešku. Dobra je to stvar kad ljudima izvučeš osmjeh na lice onog trenutka kad kažeš odakle dolaziš jer ih odmah asociraš na godišnji odmor, Mediteran, more, jelo, piće i provod. Mlađi ljudi bez problema po imenima nabrajaju naše gradove i festivalske partije. Neki su već rezervirali godišnje u tim terminima. Ljeti se uvode posebni izravni letovi iz Bergena za Split a odnedavno je uveden i izravan let iz Osla za Zagreb što uvelike olakšava odlazak doma. Neki od njih su kupili ili planiraju uzeti kuću u Dalmaciji. Sve je više takvih, samo da se ne odluče za pokretanje kakvog biznisa. Mogli bi se razočarati.
Nije da se ništa ne događa i da me uhvatila monotonija. Svaki dan je u Bergenu popunjen do zadnje minute i ne mogu se načuditi kako vrijeme leti sve brže i brže. Prije četiri dana bila je godišnjica našeg odlaska iz tvrtke u kojoj smo radili godinama. Godina dana da je prošla, stvarno me šokira. Kažu da ti je dobro kad vrijeme brzo leti a meni stvarno leti. O nekim stvarima ne mogu još pisati niti javno govoriti. Nije još vrijeme. Što bi rekli, čini mi se u 'Velom mistu': Ima puno lipih stvari samo nesmin kazat.
Tu i tamo nađu se naši ljudi, ispričaju, opuste, popijemo piće, razmijenimo iskustva i doživljaje. Sve više nas je tu i svakih nekoliko tjedana dođe netko novi. Nama u Bergenu je dobro da nas je više ali istodobno je sve to jako tužno. Neki naši ljudi ne žele druženja i upoznavanja, oni su jednostavno u tom điru. Njihovo je razmišljanje da su od svega toga i pobjegli. Svim onima koji dođu, nova poznanstva, savjeti i iskustva mogu samo pomoći, zato sam protivnik takvog razmišljanja. Pogotovo od naših ljudi saznat ćete mnogo više informacija nego od bilo kakvih udruga ili zajednica. Nije da vam Norvežani ne žele pomoći, nego jednostavno o nekim stvarima i zakonima koji baš nas zanimaju nisu upoznati jer im takve informacije nikad nisu ni trebale. Norveška birokracija i zakoni znaju biti komplicirani i nejasni ali kad ih jednom skužite i riješite mirni ste.
Poskupilo je gorivo, pa lančano i javni prijevoz, razni artikli. Kad sam došao litra goriva je bila oko 10,5 kruna, danas je već oko 14,5 kruna što iznosi nekih 12 kuna. Skup sport je postalo pušenje. Kutija cigareta je oko 100 kuna, znači šteka je tauzenka pa tko voli nek izvoli. Istina, nije dobro uspoređivati njihove cijene s našima jer je razlika u primanjima drastična ali ove stvari koje sam naveo su zasigurno i njima skupe. Neki naši ljudi koji su tek došli čekaju pakete iz Hrvatske s našom običnom mljevenom kavom ( u njihovim dućanima je većinom filtrirana), Vegetom, Cedevitom, Čokolinom i ostalim proizvodima na koje smo navikli. U Turskim dućanima bez problema možete naći našu kavu, Vegetu, krastavce, ajvar, Krašove slatkiše i ostale radosti. Đezvu ili kogulu za kavu ponesite iz Hrvatske, teško ćete je naći u dućanima. Pršut, pancetu (slaninu), kulen, maslinovo ulje i ostale svete namirnice s juga ipak ponesite sa sobom, falit će vam vjerujte mi.

Šibenik

Nostalgija? Da, hvata me povremeno. Bliži se godina dana u tuđini. Fali dosta toga... jbg. Moderne tehnologije olakšaju sve to. Novim generacijama koje odlaze olakšan je bar taj segment komunikacije s obitelji i prijateljima. Friške vijesti iz domovine su za sekund na zaslonima mobitela ili računala. Mogu samo zamisliti koliko je teško bilo onima koji su odlazili prije dvadeset, trideset i više godina. Jedini kontakt bili su pisma koja su se čekala tjednima ili brzi telefonski razgovori. Danas je mnogo lakše. Upalite mi kameru i spojite me uživo, samo onako da malo pogledam.