Moj fjord

Malo toga se promijenilo u fjordu nedaleko naše kuće. Zovu ga Byfjorden ili gradski fjord. Brodice i dalje ulaze i izlaze iz Bergena, svrake i dalje pjevaju kidajući tišinu i mir ispod velikog mosta. Jedino starog Stonera odavno više nema. Ako je morao otići nadam se da je na nekom lijepom mjestu, jednakom lijepom kao Bergen. Možda je odselio na sjever ili prije na topli jug, možda je sa svojom ženom, tamo negdje gleda nas i kaže, ostao si, uspio si.

Rekao sam vam da je Bergen najljepši grad u Norveškoj, stvarno jeste a do sada sam ih vidio dosta. Nisam još vidio gradove na dalekom sjeveru. Želim vidjeti Trondheim, Tromsø, želim vidjeti i Lofoten kad smo kod želja, eto želim napisati i još jedan post na davno uspavanoj Skandinadi mnogo godina kasnije. Samo jedan. Vrijeme leti, na zimu će biti tri godine otkad sam prestao pričati svoju Skandinavsku priču. Tri godine, da. Više od četiri godine smo u Norveškoj i da tu smo u istom gradu, na istom fjordu.

Jedna cura nedavno je nahvalila blog negdje javno pa je krenula lavina pitanja, kad ćeš opet pisati, zašto više ne pišeš. Što se dogodilo od kada si prestao pisati, kako je u Norveškoj, što se promijenilo. Svi oni koji su čitali blog a bilo ih je jako puno zaslužuju znati, ovo je dodatak Skandinadi i priča samo za njih.

Tog tmurnog i kišnog dana vozio sam se sa svojim mladim kolegom s posla na sjever naše županije Hordaland. Put je bio dug pa su se kroz razgovor otvarale razne teme i uvijek ona neizbježna zanimala je i njega. Koji to razlozi tjeraju čovjeka da ode iz svoje zemlje. Zašto otići onda kad trebaš uživati. Boljelo me to pitanje još uvijek i udaralo tamo negdje oko srca kao vjetar koji je udarao automobil kojim smo se kretali između strmih Skandinavskih glečera. 

U međuvremenu sam se zaposlio u novoj firmi. Velikoj multinacionalnoj kompaniji. Dobio stalni posao, izvrsne nove kolege i konačno počeo živjeti Norveški san. Bilo je teško doći do toga. Trebalo se dokazati. Još jednom, ponovo, cijeli život se dokazuj, mislim se. Otplovim na jug isti trenutak kad pomislim na to. Iznenadiš se kad ti se to prvi put u životu vrati se kao nešto lijepo. Vrati se kao povjerenje onih koji su zapravo cijelo vrijeme vjerovali u tebe ali kako sam došao iz sredine gdje su vladala neka druga pravila pomalo sam bio skeptičan. Srećom sve se pokazalo kao samo još jedna davno zaboravljena paranoja koju sam donio sa sobom. Hvala im. Sretan sam, istovremeno i tužan što sve ovo nisam mogao postići u svojoj zemlji, u Hrvatskoj i to kroz mnogo duži period. Jesam li ja kriv ponekad se zapitam ali poput jeke brzo mi se vrati odgovor kao misao na sve one koji su zadnjih godina iselili, nisam sam, nisam kriv.

Pričali smo a ja sam se strašno trudio objasniti nešto neobjašnjivo. Mladi momak koji se rodio i cijeli život proveo u uređenoj, u normalnoj državi ne može shvatiti nenormalne i nepravedne životne situacije koje sam prolazio dok sam donosio tu odluku, odluku o odlasku. Može slušati i potvrdno klimati glavom ali sigurno neće razumjeti. Raspad jedne, rat i stvaranje druge države, pa ono najbolnije razočaranje nakon uništenja iste te nove države. Mnogi ne shvaćaju, možda nikad ni neće shvatiti. Kako, zašto? Često sam se to i sam pitao...on također ne shvaća. Mlad je kao ja kad sam se prvi put zaposlio. Živio sam i ja njegov san, negdje tamo mnogo južnije, mnogo toplije.

Nakon nekoliko sati stigli smo u gradić gdje smo trebali raditi. Kroz zamagljen prozor zgrade gledao sam crkvu preko puta. Kiša je padala, pa se mijenjala s nekakvom susnježicom. Bilo je sivo, na trenutke tužno. Nikog nije bilo pokraj crkve. Izašao sam i htio ući, pogledati iznutra ali vrata su bila zatvorena. Rijetko kad sam ovdje naišao na zatvorena vrata. Vani je bilo hladno, ali oni nisu hladni. Ne. To je jedna od najvećih laži koju sam čuo od onih koji su tražili nedostatke u nečemu dobrom pokušavajući sakriti svoje predrasude. 

Oni su topli, oni su otvoreni, oni nisu idealni. Nitko nije idealan. Treba im malo više vremena da te zagrle, kulture su drugačije, mi smo drugačiji. Hladni nisu. 

Zavolio sam ovaj narod, ovu zemlju od prvog dana. Kako sam je volio onda sad je volim još više. Nikada se nisam osjećao kao gost. Bergen je moj, tu sam doma. Ja sam njen, zove se Norveška.

Jeli ti teško, fali li ti obitelj, prijatelji, domovina upita me kolega. Često me to pitaju i ne samo on. Pitaju me i naši, pitaju me svi. U početku je bilo teško. Sad sam se navikao, ovo je ta nova stranica u knjizi života. Ovo je taj novi put gdje nakon skretanja nema nazad, ovo je život, taj bolji život. 

Istina daleko od svega što sam volio, što još volim i da, fali mi sve to. Ponekad pomislim da to neke ljude čini sretnim, to kad me stalno pitaju.

Ima ih, sretni su kad imaju taj karik u ruci ali i tužni kad vide da si ostao tamo dok su ti predviđali brz povratak. Ovo nije njihova priča. 

Uz sentimentalni dio ide često i onaj, jesi li se ikad pokajao, što bi promijenio kad bi mogao. Nisam se nikad pokajao, promijenio bih nešto kad bi mogao, to da bar mogu vratiti vrijeme, otišao bih mnogo prije. Onaj tko čita ovo tamo negdje na dalekom jugu imat će i zamagljen pogled na ovo, kao na nešto daleko, teško vidljivo. Rijetki će razumjeti. Oni koji čitaju a tu su blizu mene bolje će vidjeti, čisto, kristalno i bolje razumjeti. To trebaš živjeti da bi razumio. Promijenilo se to u meni da više ne želim objašnjavati. Svi idemo svojim odabranim putem, svi biramo koja svitanja i koje zalaske želimo gledati. Jesam li postao hladan? Mislim da nisam, hladna je cura koja je davno komentirala Skandinadu nakon što je njezin frend podijelio jednu od mojih priča. 'Najlakše je otići, svi će se oni jednog dana vratiti' rekla je tada. Ne, najteže je otići i nažalost, neće se svi vratiti, mnogi se više nikada neće vratiti.

Možda jednog dana se i vratim. Možda opet zagrlim svoj Šibenik, svoju Dalmaciju, sve drage ljude koji mi fale. 

Istim putem smo se vraćali nazad. Ponovo između glečera samo što sad nije bilo vjetra koji je udarao automobil. Nije bilo ni bolnih pitanja kolege koja su se poput strelica zabijala tamo negdje oko srca. Tako sam uživao ploveći cestom uz sve te fjordove sjevera. Zakopao sam svu tu bol još mnogo prije, postao jači. Nisam htio iskapati svoju prošlost ali eto ponekad neplanirano moraš.

Ponovo sam na fjordu nedaleko naše kuće. Svjetla grada prolijevaju boje na površini mora poput neke čudne aurore. Osjećam se posebno, kao u nekoj bajci. Slušam neku instrumentalnu glazbu koja pojačava ugođaj mira. Volim biti tu na fjordu, gledati zelena stabla, njihov odsjaj u moru u mnoštvu boja, njihove grančice kako se otkidaju pod naletima vjetra, plove tako nošene jakom strujom. Neke isplove na obalu. Odustanu. Neke nastave ploviti. Mi smo te grane na stablu, ostajemo tu, na kiši i na suncu, kad je teško i kad je lijepo. Možda jednog dana i mi se odlomimo, isplovimo i vratimo se na svoju obalu nama poznatog imena. Sve što bih želio tada je samo osjećaj sreće, ovakav nekako kakav mi daju moj Bergen i moja Norveška.

• Blog Skandinada ugašen je krajem 2017 godine. Ova priča nije njegovo ponovno pokretanje, ovo je samo mali dodatak svim onim prethodnima pričama. Tko bude želio uskoro će moći pratiti priče iz Norveške i Skandinadu u nekom novom digitalnom obliku. Moći ćete je slušati kao podcast na više platformi a jedna od njih je: https://anchor.fm/dalmat  

• Podcast je još uvijek u nekakvoj testnoj fazi. Kad bude gotov obavijest će biti ovdje na blogu. Hvala vam na posjeti i pozdrav svima vama. 😃

Neka te kiša poljubi

Prvo jutarnje svjetlo sramežljivo uđe u sobu. Gledam digitalac 3:39h. Civil Sunrise ga zovu astronomi. Prvo dnevno svjetlo. Ne mislim izlazak sunca nego baš ono kad se počinje vidjeti. Kad znaš da je Civil Sunset oliti zadnje svjetlo dana u 23:35h onda znaš da nema puno od noći. Ljeti je tako u Norveškoj pa će krajem lipnja vidjeti se do jedan sat iza ponoći a svitati će nedugo nakon toga. Zimi je obrnuto nema mnogo dana. Sunce izađe oko 9:45h a nestaje na horizontu već oko 15:30h. Došao sam u proljeće kad ta pojava nije toliko izražena ali sad već mi je pomalo čudno kad znam da Hrvatska i Norveška spadaju u istu vremensku zonu. Na sjeveru Norveške to je još izraženije i onda dolazimo do astronomskih pojava. Polarna noć je fenomen koji se javlja zimi, i samo sjeverno od sjevernog Polarnog/Arktičkog kruga i južno od južnog Polarnog/Antarktičkog kruga. To znači da je Sunce u određenom razdoblju ispod horizonta. Ovo razdoblje najkraće traje u blizini polarnih krugova, a povećava se u trajanju bliže polovima, a na samim polovima traje šest mjeseci. Područja koja imaju polarne noći zimi, imat će ponoćno sunce u istom razdoblju u ljeto. A to znači da je sunce na nebu 24 sata, naravno kada je lijepo vrijeme. Zbog efekta sumraka nikad nije totalno mračno 24 sata dnevno.

Uz promjenu klime treba se eto naviknuti i na izlazak i zalazak sunca. Ljetna ponoćna šetnja na dnevnom svjetlu to je Norveška. Zimska jutarnja kava u 9h po mraku i to je Norveška. Govore naši što su duže tu da se privikne čovjek na sve pa i na to. Kako je kazao Georg Lichtenberg njemački znanstvenik:"Nije važno što sunce u nekim državama ne zalazi, kako se nekoć hvalila Španjolska, naprotiv, važno je ono u tim državama što sunce na svom putu može vidjeti."

Klima Norveške je zbog utjecaja tople Golfske struje i zapadnoatlantskog oceanskog vjetra mnogo toplija od klime drugih krajeva iste zemljopisne širine. Samo je sjeverni kraj Norveške pod utjecajem hladnih masa polarnog zraka, odnosno klima je tamo polarna (subarktička). U unutrašnjosti klima je planinska, s nešto toplijim ljetima i oštrim, osjetno hladnijim zimama ali ipak stabilnija od klime primorja. Priobalni pojas se odlikuje čestim padalinama i vjetrom, uz nagle promjene vremena. Bergen je tako mnogo kišovitiji grad od Osla i jedan od najkišovitijih gradova svijeta.

Srednja temperatura zraka kreće se u siječnju od –4 °C na sjeveru do 2 °C na jugu, a u srpnju od 10 °C na sjeveru do 17 °C na jugu. Zbog toplinskog utjecaja Golfske struje more se uz obalu ne zaleđuje. Najviše oborina s maksimumom zimi imaju zapadni pristranci Skandinavskog gorja. Sjeveroistočni i jugoistočni dijelovi zemlje imaju najmanje padalina. Snježni pokrivač Norveške traje oko 7 mjeseci godišnje na sjeveru, od 9 do 10 mjeseci na planinama i od 3 do 4 mjeseca na jugoistoku. U Oslu je srednja mjesečna temperatura siječnja –4,7 °C, srpnja 17,3 °C , u Bergenu srednja mjesečna temperatura siječnja 1,5 °C, srpnja 15 °C. Iz navedenih podataka možemo zaključiti da temperaturne razlike između sjevera i juga nisu velike, ali su zato velike klimatske razlike između priobalnog pojasa i unutrašnjosti zemlje.

Sad je vrijeme u Bergenu izvrsno, sunčano i nadam se da će da potraje. Zna se zadnjih dana pojaviti magla ali samo noću pa mi ne smeta toliko. Temperatura se kreće danju oko 20°C noću padne na desetak idealno za ugodan dan i još ugodniji san. Kiša je znala padati ali imam osjećaj nikad tako jako kao u Dalmaciji prilikom nevere. Grmljavinu tu još nisam čuo. Vjetar sjeverni je hladan i podsjeća na buru iako ništa ne može zamijeniti brijanje bure u zimsku ranu zoru. Ponekad i južni vjetar podsjeti te brzo da to nije naše jugo iz dva razloga. Prvi je što to često nije topao vjetar i zna biti jako hladan a drugi je što nema efekta ludila i nervoze ljudi po južini. Njima južina ne smeta oni padaju u depresiju zbog nedostatka sunca pa čim ono izađe i temperatura poljubi 10°C Norvežani su u kratkim rukavima, leže po parkovima, trče, voze bicikle. Kad vidiš lika da se skriva od kiše ili na suncu nosi debelu zimsku jaknu znaj odmah da je furešti. Kad vidiš dvadeset ljudi u busu, oblačno je vani a njih dvoje nosi sunčane naočale znaj da su to Dalmatinci...to jest Ivana i ja. 

Čudno mi je bilo na početku a na momente i smiješno gledati iz autobusa djecu na odmoru u vrtiću kako se igraju vani po kiši. Trče na otvorenom po vodi i blatu u čizmama zagrnuti raznobojnim kabanicama dok kiša neumorno lije. Tete iz vrtića uredno ih nadgledaju kao da se na nebu ništa ne događa. Gledam ih tako kroz mokro staklo autobusa i odlutam mislima daleko u prošlost na kišnu ulicu Baldekina prisjećajući se svog djetinjstva i igre na ulici uz onu materinu neizbježnu: 'Ulazi u kuću vidiš da pada kiša'.

Posao

Posla u Norveškoj ima, nezaposlenost je malena iako u blagom porastu. Po zadnjim podacima negdje iznosi oko 4,6%. Pravila nema, netko posao može dobiti već iz Hrvatske a netko može da se načeka mjesecima. Šanse za zaposlenje su sigurno veće nego u Hrvatskoj. Prije nekoliko godina lakše se dobivao posao, sad na jedan natječaj javlja se mnogo više kandidata. Dosta poslova u kojima se ne traži Norveški jezik već su razgrabili Poljaci. Ovdje ih ima toliko da riva u Bergenu izgleda kao ona u sezoni u dalmatinskim gradovima, puna Poljaka. U gradu od 280 000 stanovnika ima ih više od 5000 i taj broj se povećava iz dana u dan. Mnoge tvrtke iz Poljske otvaraju svoje podružnice u Norveškoj tako da se Poljaci mnogo lakše zaposle od nas Hrvata. Ima tu i dosta Litvanaca. Jezik je glavna prepreka i meni, dobio sam u ovih mjesec dana otkad intenzivno tražim posao nekoliko odbijanaca isključivo zbog nepoznavanja jezika. Molbe šaljem većinom mailom ili kroz same aplikacije izrađene od tvrtki. Negdje oko 80% tvrtki odgovore vam na molbu i najmanje što mogu zahvale na prijavi.

Odakle početi? Naravno da je prvo potreban čvrst stav i odluka od odlasku iz svoje domovine. Druga bitna stvar su financije. Bez 2000-3000 €  za prvih mjesec dana dok ne primite prvu plaću nemojte ni pokušavati. To je ono osnovno za smještaj, hranu, režije. Neki sretnici već pronađu posao dok su u Hrvatskoj pa im tvrtka nađe i smještaj. Problem je što je smještaj jako teško naći i većina iznajmljivača traži kaparu od dva, tri mjeseca unaprijed. Ako je stan oko 1000 € onda vam je lako izračunati koliko vam treba za dolazak. Većina onih koji iznajmljuju stan traže norveški porezni broj, žele vidjeti osobno podstanare što je malo nezgodno dok šaljete molbe iz Hrvatske ili žele da ste zaposleni radi sigurnosti redovitog plaćanja. Ivana i ja smo poslali negdje oko dvadesetak molbi prije nego smo dobili pozitivan odgovor. Molbu sam bio preveo na norveški i engleski. Od stana do stola sve sam našao na stranici Finn.no. To je mnogima početno mjesto za posao, stan i razne potrepštine koje vam nedostaju u stanu. Norvežani jeftino prodaju polovne stvari koje su kao nove i može se naći jako zanimljivih stvari. Namjestite se udobno, iskulirajte se i pripremite za sate surfanja kroz tražilicu sajta. Željeni grad, željeni posao namjestite u tražilicu da olakšate sebi i smanjite rezultate pretrage. Registrirate se na stranicu, prikačite svoj CV (životopis) i sve obavijesti stižu vam na mail. To je samo jedna od mnogih stranica. Zanimljiv je podatak da više od pola nuđenih poslova ne objavljuje se na sajtovima gdje većina traži. Preporuke su udarati izravno u tvrtku. Odrediti željeni posao, na žutim stranicama pronađete koja se firma bavi s tim i većina tvrtki na svojim stranicama ima dio za slobodna radna mjesta ili zaposlenje. Pošaljete molbu, sastavite dobar i kvalitetan CV i nadajte se pozitivnom odgovoru. Posao nije lako dobiti i svi oni koji misle da tu samo čekaju nas razočarat će se. Savladati osnove jezika bar do B2 nivoa trebat ću i ja i svi vi koji želite raditi i živjeti u Norveškoj. Prijavio sam se u Bergenu na prvi osnovni tečaj A1 (Idu redom: A1,A2,B1,B2 ) i trudim se online. Tečajevi su dosta skupi i jedan ovaj nivo košta oko tri tisuće kuna. Nekima možda i tvrtka plati, neki možda ubodu i jeftinije. To su osnove da možete komunicirati i neki poslodavci baš traže poznavanje minimalno B1 nivoa. Kad krenem na tečaj koji je nažalost odgođen tri tjedna zbog manjka kandidata malo ću više pisati o tome. Treba nabaviti potrebnu literaturu, rječnike itd. Ovo je ukratko ono osnovno da vam približim kako sve to izgleda.

Građani EU imaju pravo doći u Norvešku i odmah početi raditi, ne treba im radna dozvola. Kao tražitelj posla možete u Norveškoj boraviti 6 mjeseci i ja sam trenutno u tom statusu. Ako u roku od šest mjeseci ne pronađete posao morate napustiti Norvešku. Važno je napomenuti da se u roku od tri mjeseca po dolasku morate prijaviti da ste došli u policijskoj postaji jer postoji mogućnost da vas zbog nelegalnog boravka udalje iz Norveške. Osnovni dokumenti poput putovnice, ugovora za stan su dovoljni za prijavu. Nekima traže, meni recimo nisu potvrdu o financijskom stanju da imate dovoljno za 6 mjeseci. Po mjesecu oko 16 000 HRK. Norveška nije članica EU ali je supotpisnik svih ugovora s EU tako da veliku prednost kao građanin EU imate bar u pravima i u toj papirologiji za razliku od ostalih emigranata.
Norveška jeste skuplja zemlja od Hrvatske ali u odnosu s primanjima stvar se uvelike mijenja. Neke cijene jesu više ali kad uzmete u obzir da su primanja po pet ili više puta veća ne treba se čuditi što im recimo nije problem kupiti bocu prosječnog vina koja košta minimalno stotinjak kuna ili platiti pivo u lokalu koje izađe minimalno 50 HRK. Prosječna primanja su malo veća od 20 000 HRK. Toliko ostane kad država uzme svoje. Dvočlana obitelj tu troši mjesečno oko 15 000-20 000 HRK što pokriva jedna plaća pa kad oboje rade i ako imaju oko 40 000 HRK nakon oporezivanja može se uštedjeti dobar iznos, naravno ako baš ne lomite vani po noćnim klubovima i restoranima jer luksuz je u Norveškoj dosta skup. Najveći dio ide na smještaj, hranu, režije pa prijevoz itd. Uzmite u obzir da su ovo okvirne brojke samo da otprilike imate osjećaj prosječnog kućnog budžeta. Točne troškove i zaradu je teško odrediti, ovo su statistike, iznosi koje i drugi ljudi navode. Netko troši više, netko manje ovisi od mnogo faktora, ovisi o vama, koliko plaćate stan, režije, koliko izlazite, kupujete robe, koliko trošite na prijevoz itd. Ovo su česta pitanja naših ljudi koji žele doći u Norvešku, pitanja na koje je teško precizno odgovoriti.
Na dnu ovog posta ostavit ću neke linkove gdje možete provjeriti gdje tražiti i koji se poslovi većinom traže. Koliko sam skužio do sada dosta se traže stolari, vodoinstalateri, mesari, medicinske sestre, električari, građevinski radnici, monteri klima uređaja, varioci, profesionalni vozači, traže se i profesori, doktori itd. Strukovna zanimanja su dosta tražena u Norveškoj a socijaliziranje s njima i poznavanje njihovog jezika su jako bitna stavka za sve one koji žele doći raditi i živjeti u Norvešku.

Norveške žute stranice (www.gulesider.no), da pronađete željene sajtove tvrtki i kontakt informacije.
Najveća burza poslova u Norveškoj se može naći na sajtu www.nav.no
Postoji i nekoliko drugih stranica ( nadam se da svi linkovi rade ) kao što su:

www.eures.no
www.careerjet.no
www.deltidsjobb.no
www.finn.no/jobb/
www.iktjobb.no
www.ingeniørstillinger.no
www.inkludi.no
www.jobbdirekte.no
www.jobbnorge.no
www.jobbsafari.no
www.jobbsøk.no
www.jobb24.no
www.journalisten.no
www.karriereguiden.no
www.karrierelink.no
www.karrierestart.no
www.lederjobb.no
www.legejobber.no
www.medrec.no
www.monster.no
www.norwaypost.no
www.thelocal.no/jobs/ (slobodna radna mjesta-Engleski jezik)
www.rubrikk.no/ledigstillingjobb/
www.statsjobb.no
www.stepstone.no
www.stillinger.no
www.traineeguiden.no
www.tu.no/jobb/
www.universitetstillinger.no/ledigestillinger
www.zett.no/vis/rubrikk/jobb.html

Neke od najpoznatijih agencija za zapošljavanje u Kraljevini Norveškoj su:

www.academicwork.no
www.adecco.no
www.aktivpersonell.no
www.backuppersonell.no
www.elanit.no
www.personalhuset.no
www.Pipeline.no
www.proffice.no
www.kellyservices.no
www.manpower.no
www.tempteam.no
www.xtrapersonell.no

Prvi dojmovi

Nakon prvih mjesec i tjedan dana provedenih u Norveškoj mogu reći samo kratko:

Zemlja koja te zagrli i ljubi, zemlja koja ti u nijednom trenutku ne dozvoli da se osjećaš kao stranac, zemlja koja te primi kad tvoja te ispljune zaslužuje samo poštovanje i ljubav. Zato je grlim i ljubim, ovaj narod ovu zemlju. Ovo do sad smatram jednim vrijednim i pozitivnim iskustvom. Prvi put u životu osjećam onu pravu, iskrenu, ljudsku slobodu.

Blog je još u izradi i njegove sve funkcije nisu dostupne pa vas molim za razumijevanje. Uskoro više o samoj koncepciji bloga.