Malo toga se promijenilo u fjordu nedaleko naše kuće. Zovu ga Byfjorden ili gradski fjord. Brodice i dalje ulaze i izlaze iz Bergena, svrake i dalje pjevaju kidajući tišinu i mir ispod velikog mosta. Jedino starog Stonera odavno više nema. Ako je morao otići nadam se da je na nekom lijepom mjestu, jednakom lijepom kao Bergen. Možda je odselio na sjever ili prije na topli jug, možda je sa svojom ženom, tamo negdje gleda nas i kaže, ostao si, uspio si.
Rekao sam vam da je Bergen najljepši grad u Norveškoj, stvarno jeste a do sada sam ih vidio dosta. Nisam još vidio gradove na dalekom sjeveru. Želim vidjeti Trondheim, Tromsø, želim vidjeti i Lofoten kad smo kod želja, eto želim napisati i još jedan post na davno uspavanoj Skandinadi mnogo godina kasnije. Samo jedan. Vrijeme leti, na zimu će biti tri godine otkad sam prestao pričati svoju Skandinavsku priču. Tri godine, da. Više od četiri godine smo u Norveškoj i da tu smo u istom gradu, na istom fjordu.
Jedna cura nedavno je nahvalila blog negdje javno pa je krenula lavina pitanja, kad ćeš opet pisati, zašto više ne pišeš. Što se dogodilo od kada si prestao pisati, kako je u Norveškoj, što se promijenilo. Svi oni koji su čitali blog a bilo ih je jako puno zaslužuju znati, ovo je dodatak Skandinadi i priča samo za njih.
Tog tmurnog i kišnog dana vozio sam se sa svojim mladim kolegom s posla na sjever naše županije Hordaland. Put je bio dug pa su se kroz razgovor otvarale razne teme i uvijek ona neizbježna zanimala je i njega. Koji to razlozi tjeraju čovjeka da ode iz svoje zemlje. Zašto otići onda kad trebaš uživati. Boljelo me to pitanje još uvijek i udaralo tamo negdje oko srca kao vjetar koji je udarao automobil kojim smo se kretali između strmih Skandinavskih glečera.
U međuvremenu sam se zaposlio u novoj firmi. Velikoj multinacionalnoj kompaniji. Dobio stalni posao, izvrsne nove kolege i konačno počeo živjeti Norveški san. Bilo je teško doći do toga. Trebalo se dokazati. Još jednom, ponovo, cijeli život se dokazuj, mislim se. Otplovim na jug isti trenutak kad pomislim na to. Iznenadiš se kad ti se to prvi put u životu vrati se kao nešto lijepo. Vrati se kao povjerenje onih koji su zapravo cijelo vrijeme vjerovali u tebe ali kako sam došao iz sredine gdje su vladala neka druga pravila pomalo sam bio skeptičan. Srećom sve se pokazalo kao samo još jedna davno zaboravljena paranoja koju sam donio sa sobom. Hvala im. Sretan sam, istovremeno i tužan što sve ovo nisam mogao postići u svojoj zemlji, u Hrvatskoj i to kroz mnogo duži period. Jesam li ja kriv ponekad se zapitam ali poput jeke brzo mi se vrati odgovor kao misao na sve one koji su zadnjih godina iselili, nisam sam, nisam kriv.
Pričali smo a ja sam se strašno trudio objasniti nešto neobjašnjivo. Mladi momak koji se rodio i cijeli život proveo u uređenoj, u normalnoj državi ne može shvatiti nenormalne i nepravedne životne situacije koje sam prolazio dok sam donosio tu odluku, odluku o odlasku. Može slušati i potvrdno klimati glavom ali sigurno neće razumjeti. Raspad jedne, rat i stvaranje druge države, pa ono najbolnije razočaranje nakon uništenja iste te nove države. Mnogi ne shvaćaju, možda nikad ni neće shvatiti. Kako, zašto? Često sam se to i sam pitao...on također ne shvaća. Mlad je kao ja kad sam se prvi put zaposlio. Živio sam i ja njegov san, negdje tamo mnogo južnije, mnogo toplije.
Nakon nekoliko sati stigli smo u gradić gdje smo trebali raditi. Kroz zamagljen prozor zgrade gledao sam crkvu preko puta. Kiša je padala, pa se mijenjala s nekakvom susnježicom. Bilo je sivo, na trenutke tužno. Nikog nije bilo pokraj crkve. Izašao sam i htio ući, pogledati iznutra ali vrata su bila zatvorena. Rijetko kad sam ovdje naišao na zatvorena vrata. Vani je bilo hladno, ali oni nisu hladni. Ne. To je jedna od najvećih laži koju sam čuo od onih koji su tražili nedostatke u nečemu dobrom pokušavajući sakriti svoje predrasude.
Oni su topli, oni su otvoreni, oni nisu idealni. Nitko nije idealan. Treba im malo više vremena da te zagrle, kulture su drugačije, mi smo drugačiji. Hladni nisu.
Zavolio sam ovaj narod, ovu zemlju od prvog dana. Kako sam je volio onda sad je volim još više. Nikada se nisam osjećao kao gost. Bergen je moj, tu sam doma. Ja sam njen, zove se Norveška.
Jeli ti teško, fali li ti obitelj, prijatelji, domovina upita me kolega. Često me to pitaju i ne samo on. Pitaju me i naši, pitaju me svi. U početku je bilo teško. Sad sam se navikao, ovo je ta nova stranica u knjizi života. Ovo je taj novi put gdje nakon skretanja nema nazad, ovo je život, taj bolji život.
Istina daleko od svega što sam volio, što još volim i da, fali mi sve to. Ponekad pomislim da to neke ljude čini sretnim, to kad me stalno pitaju.
Ima ih, sretni su kad imaju taj karik u ruci ali i tužni kad vide da si ostao tamo dok su ti predviđali brz povratak. Ovo nije njihova priča.
Uz sentimentalni dio ide često i onaj, jesi li se ikad pokajao, što bi promijenio kad bi mogao. Nisam se nikad pokajao, promijenio bih nešto kad bi mogao, to da bar mogu vratiti vrijeme, otišao bih mnogo prije. Onaj tko čita ovo tamo negdje na dalekom jugu imat će i zamagljen pogled na ovo, kao na nešto daleko, teško vidljivo. Rijetki će razumjeti. Oni koji čitaju a tu su blizu mene bolje će vidjeti, čisto, kristalno i bolje razumjeti. To trebaš živjeti da bi razumio. Promijenilo se to u meni da više ne želim objašnjavati. Svi idemo svojim odabranim putem, svi biramo koja svitanja i koje zalaske želimo gledati. Jesam li postao hladan? Mislim da nisam, hladna je cura koja je davno komentirala Skandinadu nakon što je njezin frend podijelio jednu od mojih priča. 'Najlakše je otići, svi će se oni jednog dana vratiti' rekla je tada. Ne, najteže je otići i nažalost, neće se svi vratiti, mnogi se više nikada neće vratiti.
Možda jednog dana se i vratim. Možda opet zagrlim svoj Šibenik, svoju Dalmaciju, sve drage ljude koji mi fale.
Istim putem smo se vraćali nazad. Ponovo između glečera samo što sad nije bilo vjetra koji je udarao automobil. Nije bilo ni bolnih pitanja kolege koja su se poput strelica zabijala tamo negdje oko srca. Tako sam uživao ploveći cestom uz sve te fjordove sjevera. Zakopao sam svu tu bol još mnogo prije, postao jači. Nisam htio iskapati svoju prošlost ali eto ponekad neplanirano moraš.
Ponovo sam na fjordu nedaleko naše kuće. Svjetla grada prolijevaju boje na površini mora poput neke čudne aurore. Osjećam se posebno, kao u nekoj bajci. Slušam neku instrumentalnu glazbu koja pojačava ugođaj mira. Volim biti tu na fjordu, gledati zelena stabla, njihov odsjaj u moru u mnoštvu boja, njihove grančice kako se otkidaju pod naletima vjetra, plove tako nošene jakom strujom. Neke isplove na obalu. Odustanu. Neke nastave ploviti. Mi smo te grane na stablu, ostajemo tu, na kiši i na suncu, kad je teško i kad je lijepo. Možda jednog dana i mi se odlomimo, isplovimo i vratimo se na svoju obalu nama poznatog imena. Sve što bih želio tada je samo osjećaj sreće, ovakav nekako kakav mi daju moj Bergen i moja Norveška.
- Blog Skandinada ugašen je krajem 2017 godine. Ova priča nije njegovo ponovno pokretanje, ovo je samo mali dodatak svim onim prethodnima pričama. Tko bude želio uskoro će moći pratiti priče iz Norveške i Skandinadu u nekom novom digitalnom obliku. Moći ćete je slušati kao podcast na više platformi a jedna od njih je: https://anchor.fm/dalmat
- Podcast je još uvijek u nekakvoj testnoj fazi. Kad bude gotov obavijest će biti ovdje na blogu. Hvala vam na posjeti i pozdrav svima vama. 😃
