Laku noć Skandinada

"Ako čovjek ne zna prema kojoj luci plovi, nijedan vjetar neće biti povoljan."
Lucius Annaeus Seneca

Razmišljao sam kako bi trebao izgledati zadnji post na blogu. Dvije ponude za intervju i priču iz Norveške, dvaju naših portala, jedan lokalni, jedan državni dale su mi ideju kao bi to trebalo izgledati. BTW Oba intervjua sam odbio, zašto i zbog čega, o tom malo kasnije. Pitanja koje mi je poslao jedan novinar, kako bi to sve trebalo izgledati odgovorit ću ovdje na blogu. Ubacit ću par svojih pitanja koja se nameću kao slijed samih glavnih pitanja. Dakle intervju nećete čitati na portalu nego tamo gdje smo se družili sve ovo vrijeme, na blogu kroz 12 pitanja. Ovo je rezime naše prve i pol godine provedene u Norveškoj. Sve bitno što smo saznali i doživjeli za kraj bit će rezonirano u ovom postu, tako da netko kome se ne da pretraživati gdje je post o poslu, klimi, zakonima itd može sve odgovore naći u ovom intervju kojeg će imaginarno voditi Skandinada. Blog će ostati na serveru tako da svi zainteresirani mogu uvijek doći na blog. Kontakt obrazac ostat će aktivan pa svima vama koje nešto zanima ili doputuju u Bergen biću na raspolaganju i uvijek će mi biti drago da se jave. Ima tu korisnih linkova koji se mogu pronaći u desnom izborniku negdje po sredini u postu 'Posao'. Hvala vam svima još jednom na druženju u ovih prekrasnih godinu i pol dana, bez vas ova priča ne bi imala smisla.

Kad su me pitali želim li pričati o životu u Norveškoj rekao sam da sam svoju priču ispričao na blogu. Imam dosta razloga zbog kojih to ne želim, potrajalo bi kad bih krenuo pričati. Ukratko to bi mi stvorilo dodatni nepotreban presing na mail box i pojačalo nerazumijevanje ljudi koji su mi bitni, prvenstveno mislim na dio prijatelja i rodbine. Da su me to pitali prije mog odlaska u Šibenik ovo ljeto odgovor bi možda bio da, nakon razgovora s rodbinom i prijateljima te raznim poznanicima u Hrvatskoj odgovor je definitivno ne. Također u javnosti se naveliko priča o toj temi iseljavanja pa se kod dobrog dijela ljudi stvara animozitet prema takvim pričama. Draže mi je da ovdje za kraj rezoniramo sve dobro i loše što nam se dogodilo u Norveškoj. Razlika je i u tome što ovako znam da će svaka riječ koju kažem biti prenesena baš onako kako kažem. Drugi razlog je publicitet koji u trenutku kad prestajem pisati blog zasigurno mi nije potreban. Nije isto kad to vidi tisuću i pol ljudi mjesečno na mom blogu ili sto tisuća na njihovim sajtovima. Žao mi je i hvala im na interesu koji bi zacijelo popularizirao blog i Norvešku u našoj i okolnim zemljama.

Skandinada: Kako ste se odlučili otići u Norvešku, da li je bilo teško u početku i zašto prestajete pisati blog?

- Norvešku sam izabrao nakon pomnog planiranja i analize. Mjesecima sam čitao o toj zemlji, njenom narodu, kulturi i običajima. Noći provedene uz računalo razne blogove, forume, internet stranice na kraju su mi dosta pomogle. Nikog nisam imao niti poznavao u Norveškoj kad smo Ivana i ja došli. Sve što smo postigli, postigli smo u većini slučajeva sami i jako sam ponosan na to, nadam se i svi oni koji nas vole. Nakon dolaska upoznao sam krasne ljude u Bergenu. Norvežane, Hrvate, Srbe, Bosance i svi oni kasnije su nam pomagali svojim iskustvima i savjetima. Mnogo su nam pomogli gazda i gazdarica stana u koji smo došli. To je bilo sretna i olakšavajuća okolnost za nas. Cijeli život bit ću im zahvalan. Početak je bio težak, teško je to opisati. Nije uvijek išlo sve glatko, trudili smo se, žrtvovali i na kraju sve se to isplatilo. Blog, rekao sam da ću onog trenutka kad me blog počne umarati prestati. Blog me je počeo umarati i prestajem. Nitko nije utjecao na mene niti radi nekog drugog to radim. Iskreno uz stalni posao, igranje šaha u drugoj Norveškoj ligi, učenja jezika, nemam više vremena za pisanje.

Skandinada:  Da li ste imali negativnih iskustava, koja smatrate pozitivnim i da li je bilo negativnih komentara na vaš blog?

- U Norveškoj je teško naći posao. Iako je nezaposlenost mala mnogo je tražitelja posla jer nisu svi prijavljeni kao nezaposleni. U Norveškoj je jako mnogo Poljaka i oni su razgrabili sve poslove u građevini i još mnogo sektora gdje je dovoljan samo engleski. Uvijek napominjem da dobiti posao možete za dan a nekad za godinu, ovisi što znate i želite raditi. Ponekad treba i sreće. Visoke cijene su za nas šok u početku dok se ne steknu njihova primanja. Luksuz je skup, restorani, hoteli, izlasci, alkohol, cigarete. Naši ljudi mnogo brže sklapaju prijateljstva i otvoreniji su prema neznancima. Njihova kultura se razlikuje od naše pa svi oni koji imaju problema sa prihvaćanjem različitosti imat će problema i sa životom u Norveškoj. Norveška je otvorena zemlja, sekularna, moderna, uređena. Norvežani su prekrasan narod, kad vas jednom zagrle njihovi ste cijeli život. Norveška je okrenuta budućnosti a ne prošlosti, ulaže u svoju budućnost, cijeni svoju prošlost. Norveška je zemlja gdje se poštuje i cijeni svaki čovjek, radnik i to smatram pozitivnim iskustvima. Norveška je zemlja gdje nije bitno tko ste, što ste i odakle ste. Ne kažem da u Norveškoj nećete doživjeti nepravdu i razočaranje. Hoćete ali mnogo puta manje nego kod nas. U Norveškoj kad platite porez znate da će otići na pravo mjesto a ne uhljebima. Ne morate biti zabrinuti za budućnost sebe i svoje obitelji. Ne morate biti u vladajućoj stranci da biste uspjeli. Norveška štiti male proizvođače i trgovce. U Norveškoj se poštuju zakoni i najbitnije oni se provode. Sve je lakše u Norveškoj, zapravo što je normalno kod njih kod nas je nenormalno i obrnuto. Klima nije toliko brutalna, bar u mom Bergenu. Uh mogao bih još danima o tome. Što se tiče bloga i negativnih komentara, od nepoznatih osoba ne, na blogu ne, u osobnom životu da. To je normalno da postoje ljudi kojima se ne sviđa ili oni koji ne razumiju njegovu poantu.

Skandinada: U osobnom životu?

-Da, par bivših kolega i prijatelja nije razumjelo njegov smisao. Na kraju mi je bitan samo onaj veći dio, oni koji su nam željeli dobro i davali podršku u svakom trenutku, kako nama dvoje tako i blogu koji nas je virtualno spajao. To što nisam dobio podršku od tih osoba iskreno me je tada bilo pogodilo i iznenadilo. Sad više ne govorim o blogu, govorim o našoj životnoj priči koja je samo prenesena u virtualni svijet. Ako ne znaš cijeniti trud i žrtvu koju smo ona i ja prošli, ne cijeniš ni nas. Ako nisi sretan kad je nama dobro kako da te zovem prijateljem.

Skandinada: O kome se točno radi?

- Nije bitno, može to biti šefić neke upravne zgrade u predgrađu ili recimo ekipa filozofa u kafiću preko puta iste te zgrade, istog tog predgrađa. Nebitno, svi se oni na kraju međusobno slože i utope u svojim promašenim razmišljanjima i osobnim taštinama.

Skandinada: Oni su razlog kraja tvoje virtualne priče?

- Ne baš suprotno, oni su cijelo vrijeme bili glavna motivacija, kako u pisanju bloga tako i u teškim trenutcima. To je sad prošlost i to sam već zaboravio i oprostio. Nadam se da je prevladao trenutak slabosti i ljubomora uzrokovana teškom situacijom u zemlji te nedostatak hrabrosti za promjenama u vlastitim životima, a ne zloba. I dalje na neki način volim te ljude. Oni su bili dio mog života.

Skandinada: Da se vratimo na posao, kažete je teško naći posao u Norveškoj?

-I da i ne. Ovisi. Ako pitate mene da, ako pitate mog frenda ne. Ovisi što ste po zanimanju, što znate raditi. Ako si kuhar ili vodoinstalater mnogo lakše češ dobiti posao nego trgovac koji u Norveškoj ne može raditi bez poznavanja Norveškog jezika. Ja sam cijeli život radio kao trgovac, po zanimanju sam elektrotehničar koji nikad nije radio ni dana u struci. Za biti elektrotehničar u Norveškoj potrebna je verifikacija svjedodžbe koja ne ide baš lako bez iskustva iz domovine. Norvežani traže ljude s iskustvom. Nekada im nije bitna svjedodžba, bitno je iskustvo. Kad sam poslao na stotine molbi bezuspješno i morao otići iz firme u kojoj sam bio zamjena, krenuo sam raditi ono što najbolje znam, informatiku. Prvi posao u Norveškoj sam dobio nakon tri mjeseca. Nažalost radio sam kratko kao zamjena. To mi je pomoglo da dobijem njihov nacionalni broj, bankovni račun i neograničen boravak.

Skandinada: Što ste radili u Norveškoj?

-Radio sam u tvornici izolacijskog materijala na određeno vrijeme, imao sam sto postotnu poziciju. Nakon već rečenog odlaska iz te tvrtke pošto sam bio samo zamjena radnicima koji su na godišnjem prošao sam obuku za IT stručnjaka i rad u softveru za prijenos sportskih rezultata. Tad sam doživio i prvo razočaranje u Norveškoj. Nakon višemjesečne obuke i pozitivno položenog testa firma iz Švedske odustala je od posla u zapadnoj Norveškoj. Nakon toga prolazim intervju za rad u Britanskoj IT tvrtki koja radi na projektu CIO. To vam je nešto slično javnoj inicijalnoj ponudi dionica tvrtke samo u virtualnom svijetu. Radili smo na softveru i hardveru za rudarenje kriptovaluta. Ako projekt uspije zarada je ogromna, to tada morao sam se zadovoljiti minimalnim primanjima nerijetko ovisnima o stanju kriptovalute na burzi. Nerijetko sam radio i više od 20h dnevno. Projekt je još u tijeku i uskoro bi trebao krenuti u javnu ponudu. Moj zadatak je bio sigurnosna kontrola i stabilnost samog koda softvera. Zašto pričam u detalje, pa zato jer su me mnogi pitali što sam radio pa sam u kratko odgovarao IT. To je kod mnogih izazivalo sumnju i podrugivanje, u stilu pa to si mogao raditi i iz Hrvatske. Istina ali to je glavni razlika između mene i nekoga tko je otišao u Njemačku na par mjeseci na bauštelu. Ja sam napominjem u Norvešku došao i raditi i živjeti. Već spomenuti projekt na kojem smo radili zapazili su iz Microsofta Norveška u Oslu. Dobio sam ponudu za posao. Tada radim možda najveću grešku od kad sam došao u Norvešku. Odbijam taj posao. Od nedavno prešao sam u novu tvrtku i dobio stalnu poziciju. Radim u timu za nadzor opasnosti od požara. Položio sam njihove tečajeve i dobio certifikate za rad. Trenutno radimo na naftnoj platformi u blizini Bergena, na otoku Askøyu. Imam odličan tim, izvrsne šefove i odlične uvjete za rad.

Skandinada: Zašto ste odbili Microsoft i zašto niste o svemu tome pisali na blogu?

- Za posao u Oslu ponuda nije bila u potpunosti jasna. Tražili su školovanog programera. Tada sam prvi put u životu čuo riječi: 'cijenimo vaš rad' i to od osobe koju nikad nisam vidio, što u 18 god. rada u INI nikad nisam čuo iako sam unaprjeđivan nekoliko puta. Nakon što sam im kazao da nemam završenu školu za rad u tom softveru oni i dalje nisu odustajali pozivajući se na cjelokupni projekt u kojem nisam sudjelovao samo ja. Imao sam filing da to nije sve dobro definirano što je dotična gospođa iz Microsofta i sama u razgovoru nekoliko puta potvrdila. Trebao sam ići živjeti u Oslo bez riješenog pitanja smještaja. Kako nisam imao velika primanja u ovom nazovimo ga start-up projektu nisam mogao prihvatiti taj rizik. Nisam htio otići iz Bergena. Dali sam falio i trebao prihvatiti taj rizik ne znam, pokazat će vrijeme. Na vaše drugo pitanje mogu odgovoriti kratko: ugovor o zaposlenju gdje se nije smjelo izlaziti u javnost s nikakvim podacima o CIO-u. Za posao koji trenutno radim prihvaćanjem ugovora o radu prihvatio sam i određena pravila u korištenju i dijeljenju informacija na društvenim mrežama.

Skandinada: Koje su još razlike rada u odnosu na našu zemlju?

- Radnik se mnogo više cijeni, međuljudski odnosi su na mnogo većoj razini, uređenost sustava je mnogo bolje riješena. Primanja su mnogo veća. Ne postoji veliki šef ili autoritet. Nema pranja mozga sranjima i demagogijama. Ne postoji riječ napravi to i to nego možemo li napraviti to i to. U Norveškoj nema stresa i nervoze. Ljudi su sretni, većinu ne zanima politika. U medijima se priča samo o bitnim životnim stvarima. Znam da sve to zvuči nevjerojatno ali sve to je istina koja svakog u početku iznenadi. Kad odeš doma pa se vratiš u Norvešku, odmoriš psihički. Razlike su ogromne.

Skandinada: Koliko je bitan jezik?

- Jezik je jako bitan i mogu reći sve bitniji jer u zadnje vrijeme teško je naći oglas za posao u kojemu to nije uvjet. Jezik nije težak, naravno treba se žrtvovati, otvoriti novčanik i učiti.

Skandinada: Što savjetujete mladima koji žele doći u Norvešku i što mislite o trenutnom stanju u Hrvatskoj?

- Mladi ili stari nije bitno, Norveška je otvorena svima. Čvrsta odluka, učenje jezika, i ušteda novca za odlazak jer je u početku jako teško. Ako nemaju novca mogu prijave za posao slati iz Hrvatske. Hoće li imati sreće mnogo ovisi o poslu koji traže i žele raditi. Samo upornost i nikad odustati, ne slušati mudrovanja oko sebe, imati svoj cilj, želju i volju. Nakon toga uspjeh je zagarantiran. Stanje u Hrvatskoj pratim sve manje, gotovo ništa. Ono zadnje što sam skužio je to da situacija ne ide na bolje, nego na gore. Ljudi se u medijima bombardiraju nebitnim temama, glupostima, prošlošću, davno završenim ratovima i svakakvim sranjima dok se cjelokupni sustav urušava, sustav kojemu prijeti teška katastrofa. Hrvatska je nekima izvrsno i prekrasno mjesto za život. Nažalost oni su manjina. Mnogo više je onih koji se svakodnevno bore za normalan život. Svima njima savjetujem da odu iz Hrvatske bez puno razmišljanja. Vani je teško, nije lako ali svaki trud se isplati. Domovina je tamo gdje ti je dobro, tamo gdje možeš stvoriti normalne uvjete za sebe i svoju obitelj. Oni koji to mogu u Hrvatskoj svaka im čast, meni je drago i zavidim im. Nikada nijednom strancu koji me pita za Hrvatsku neću reći te negativne, ekonomske strane. Oni Hrvatsku zemlju doživljavaju kao raj na zemlji. Ona i jeste raj na zemlji ali samo prirodni. Neka takvih uvjerenja ostanu i dalje. Volim Hrvatsku i fali mi Hrvatska, obitelj, prijatelji i dobre strane života kojeg sam tamo imao. Sad je sve to prošlost, moja nova domovina zove se Norveška.

Skandinada: Kako završiti priču Skandinada?

- Eto svemu dođe kraj. Na trenutke mi je žao. Kako sam zamišljao blog tako je većinom i funkcionirao. Bio je mjesto gdje ću pričati svoju priču o Norveškoj. Vremenom sam shvatio da za ozbiljno pisanje treba dosta vremena. Na pisanje, ispravke gramatičkih pogrešaka, uređivanje, jednostavno za sve to treba jako mnogo živaca i vremena jer sve veća posjeta to je tražila. Da blog čita moja ekipa boljela bi me briga ali blog se čitao svugdje po svijetu i nisam više mogao redovno objavljivati bar dva ili tri posta mjesečno.
Kako završiti hmmmm? Pa nek bude kako smo i počeli:

"Zemlja koja te zagrli i ljubi, zemlja koja ti u nijednom trenutku ne dozvoli da se osjećaš kao stranac, zemlja koja te primi kad tvoja te ispljune zaslužuje samo poštovanje i ljubav. Zato je grlim i ljubim, ovaj narod ovu zemlju. Ovo do sad smatram jednim vrijednim i pozitivnim iskustvom. Prvi put u životu osjećam onu pravu, iskrenu, ljudsku slobodu."  

Radost i tuga

Pisanje bloga polako dolazi kraju. Integracija je u potpunosti dovršena na našu sreću, na sreću iskrenih ljudi i na nečiju tugu. Za nekoliko tjedana objavit ću neke novosti iz Norveške i iz Hrvatske koje su došle do mene kao i posljednji, rezime post. Hvala svima što ste čitali blog, družili se virtualno s nama i olakšali nam onaj početni šok u novoj sredini. Više od 40.000 ljudi u godinu i pol dana posjetilo je ovaj mali blog i hvala vam svima još jednom od srca.
Prije nekih godinu dana jedan komentator na blogu mi je zamjerio da pišem puno o stanju u Hrvatskoj, da ljudi dolje to dobro znaju i da im je pun kufer svega. U pravu je bio potpuno. Nisam pisao nakon toga puno o Hrvatskoj, osim kad sam bio dolje prije nekih mjesec i nešto. Rekao sam tada da su emocije jako bitna stavka kad se ode iz domovine i ne nosi se svatko jednako s njima. Nekome fali država do boli da doslovno pukne u tuđini. Nekome uopće ne fali i preporodi se u tuđini. Ja sam negdje na pola od toga. Uvijek sam želio biti zlatna sredina. Netko tko je davno otišao od rata ili nekakvih tragedija zasigurno ne pati toliko za mjestom koje ga podsjeća na te ružne stvari. Kad odu ljudi poput nas koji su cijeli život bili s tim ljudima dolje, plakali se i smijali pod istim nebom, pokraj istog mora, ne mogu a da ne budu sentimentalni prema tim ljudima, prema toj zemlji. Pamtiš većinom dobro i onda ti to fali, što sam duže tu sve više. U moru životnih problema, pogotovo onih poslovnih zapostavimo tu emocionalnu stranu pa nas određeni važni životni događaji, kao npr. mene danas dobro protresu. Koliko je tanka granica između sreće i tuge uvjerio me frend danas kad me je nazvao priopćiti dvije vijesti.

Svraka, Magpie

Uobičajeni ponedjeljak u Norveškoj. Analiziram koliko mi je stabilan nekakav programski kod, na nekom dalekom serveru, u nekoj dalekoj zemlji koju najvjerojatnije nikad neću vidjeti. To mi je jako bitno u tom trenutku, najbitnije. Cijeli sam u tome. Ne čujem ni prekrasnu pjesmu svraka koje me svakodnevno bude u Loddefjordu sve dok mi jedna nije sletjela na prozor. Sjetim se stare, mislim engleske pjesme 'One for sorrow' koju pjevaju djeci. Ide nekako ovako:

"Jedna za tugu, dvije za sreću, tri za djevojčicu, četiri za dječaka, pet za srebro, šest za zlato, sedam za tajnu koja se nikad ne smije reći..."

Prema starom praznovjerju broj svraka koliko ih vidite kaže vam što ćete doživjeti toga dana. Jedna je sletjela na prozor, znači tuga mislim se. Nisam praznovjeran, uvjeravam sam sebe i dižem se sa stola prema njoj. Ona odleti. Znam gdje je jedna obično ih ima još jer su često u paru pa se nadam da ću vidjeti još jednu jer jebeš tugu. Sada vidim tri u daljini. Znači ako je među njima ona moja prva plus nove dvije to je za djevojčicu, ako su nove tri plus ona moja stara to je ukupno četiri za dječaka. Smijem se sam sa sobom dok krv traži kofein. Sjedam ponovo za monitor, pijem kavu dok gledam sve te nebitne grafove od kojih mi se vrti u glavi.
Da se vratim na frenda koji me je nazvao. Kaže mi da je naš bivši kolega dobio sina. Baš mi je drago, toliko sam sretan, preplavu me emocije i odmah tuga jer nisam dolje. Žao mi je što kod takvih bitnih životnih događaja ne mogu biti s ekipom s kojom sam do jučer dijelio život. Jebiga to ti je cijena života u Norveškoj. Pati sad, govori mi neki pokvareni glas u meni. Odmah nakon radosne saopći mi i tužnu vijest. Također bivši kolega s kojim sam radio dugo godina zajedno napustio nas je zauvijek. Ne, ne mogu da vjerujem. U šoku sam kojega još brže nadopuni tuga. U prijateljeve dvije rečenice stao je cijeli život. Rođenje i smrt, radost i tuga. Istovremeno.
Kako otići tako daleko, ostaviti sviju i praviti se da je to nebitno. Svatko tko to tvrdi imam filing da laže. Nije lako ne biti dio tog mozaika kojeg smo godinama slagali zajedno. Novi mozaici se slažu, neki stari se ruše. Baš ti stari koji se ruše, šokira me tko ih ruši. Tih zajedničkih skica našeg cijelog života ima sve manje i manje. Razvodni se sve to. Isto, fali mi jebeno Hrvatska na trenutke. Niti nešto predobro kao Norveška ne može suzbiti erupciju svih tih nakupljenih emocija.
U šoku sam i dalje, na trenutke tužan na trenutke sretan. Nastavim sjediti još dugo i misliti se koliko je teško ne biti dolje u tom trenutku. Otvaram bocu Jegera i sam sa sobom nazdravljam svom prijatelju koji je dobio sina, za sreću i zdravlje. Drugi gutljaj ide za starog prijatelja s kojim više nikad neću nazdravljati.
Letjet će svrake i dalje, same ili u parovima još dugo iza nas. Letjet će i avioni i dalje, ljudi sami ili cijele obitelji još dugo iza nas. Uvijek će biti onih koji će nas razumjeti i biti im drago, uvijek će biti onih kojima to nikada neće biti jasno, pričat će suprotno kad se vidimo i praviti se da nas razumiju. Jedno će ostati sigurno zapisano: Prva na prozoru bila je za tugu, one tri kasnije ipak za dječaka. Nisam vjerovao u to.

Vitamin D

Do sad sam stvarno pisao o svačemu. Dotakao sam se zakona, poslova, politike, klime, svakakvih ludosti, o svemu što bi moglo zanimati nekoga tko želi doći ili je već došao u Norvešku. Jednu bitnu stvar nisam znao do nedavno i smatram da je jako važna svim onima koji veći dio godine a pogotovo zimski period žive iznad ove 45 paralele na donjoj slici. Vrijedi i za Hrvatsku sve sjeverno od Velebita. Vitamin-D mu je ime ili sunčani vitamin. Pretpostavljam da mnogi znaju njegovu važnost za naš organizam. Najnovija istraživanja svjetskih medicinskih stručnjaka otišla su stepenicu gore i donose nova bitna saznanja vezana uz ovaj vitamin.

Tog jutra na trajektu negdje između Bergena i Stavangera sa svojim frendom izašao sam na zrak. Načeli smo temu o suncu i UV zrakama. Baš zato što je nakon dugo vremena pobijedilo oblake i ugrijalo nas na prohladnom skandinavskom zraku. Upitao me uzimam li D-vitamin zimi. Nisam ga uzimao. Pa živio sam na Mediteranu. Nikad do sad nisam uzimao ne samo njega nego nikakve vitaminske dodatke prehrani, osim Cedevite ako tamo uopće ima svih tih vitamina, mislim 9 komada. Sjeo sam nakon toga malo proguglao o D-vitaminu i saznao zanimljive činjenice. Nešto sam znao o tom D-vitaminu da se recimo stvara u organizmu pod djelovanjem sunca. Mislio sam da je dovoljno par minuta uhvatiti sunce i to je to. Besplatan je pa nije zanimljiv ovim farmaceutskim kartelima. Nizak kut pod kojim padaju zrake sunca na Skandinaviju već u devetom mjesecu dovode do toga da ne sintetiziramo dovoljno Vitamina-D. Znači ni kad je vedro zimi ništa od besplatnog vitamina. Vitamin-D je jedini vitamin koji se ne može u dovoljnoj količini kroz hranu unijeti u organizam. Saznao sam također da većina Norvežana svako jutro uzima D-vitamin u obliku kapsula ili jetrenog ulja bakalara. Ti proizvodi su ujedno i najprodavaniji proizvodi u Norveškoj.

Znači ako živite iznad ove 45 paralele čak i ljeti a zasigurno zimi morat ćete uzimati dodatke u obliku Vitamina-D. U razgovoru s jednim Norveškim doktorom saznao sam to da Norvežani u prosjeku nemaju manjak Vitamina-D jer ga uzimaju dodatno i hrane se dosta s namirnicama bogatima tim vitaminom. Problem nastaje onda, kako kaže on, kad imigranti odnosno druge kulture dođu tu i nemaju te običaje pa se kod njih stvara manjak tog vitamina i dolazi do zdravstvenih problema.
Da krenemo polako. Kako dobiti dovoljno Vitamina-D? Zapamtite 400UI je dnevna potrebna doza.
Preko 75% Amerikanaca po zadnjim istraživanjima imaju manjak vitamina D. Trebamo Vitamin D za zdrave kosti, zube i snažan imunitet. Potreban nam je također da spriječimo osteoporozu, propadanje zubi, te da izbjegnemo prehladu, gripu, pa čak i rak. Njegov deficit dovodi do lošeg raspoloženja, problema s mišićima, kostima, plućima, srcem, gušteračom, jetrom, bubrezima. Utječe na dijabetes i pretilost i još mnogo toga. Topljiv je u mastima i bez njega ne možemo prenijeti jako bitan kalcij i fosfor u organizam pa ako nemate dovoljno ovog vitamina ne vrijedi vam uzimati te dodatke bez Vitamina-D.

Najbolji iznos količine Vitamina-D u organizmu dobit ćemo krvnom analizom. Zdrav raspon Vitamina-D iznosi 40-80 ng /ml. Neki zdravstveni djelatnici kažu 40-60, drugi preporučuju veći raspon od 60-80. Sve više od 150 ng /ml je otrovno za ljudsko zdravlje. Ne valja dakle pretjerati jer prekoračenja preporučene dnevne doze u velikim količinama stvaraju kontra efekt. Pitate li se zašto je baš zimi "sezona gripe"? Pa, ima smisla ako malo razmišljamo o tome. Dobivamo više Vitamina-D od sunca u proljeće i ljetnim mjesecima. Naše tijelo pohranjuje Vitamin-D, ali samo na kratko vremensko razdoblje. Prema istraživanjima nakon 15 dana, samo polovica Vitamina-D koje ste konzumirali iz sunca ostaje u tijelu. Nakon 30 dana, samo 25% Vitamina-D još je u tijelu. Nakon mjesec, dva iza ljeta ako smo u deficitu sunca dobivamo već malo ili ništa od Vitamina-D. Naše zalihe postaju iscrpljene i naš imunitet slabi.
Gusti oblaci sprječavaju i do 80% UV zračenja a u Bergenu ih ima fala bogu kroz cijelu godinu. Mislim da ni naši u Irskoj nisu u ništa boljoj situaciji. Kroz staklo također ne možemo dobiti Vitamin-D jer ne propušta UV zrake. Možemo zapravo kroz staklo, jedino u apoteci.

Teško je dobiti dovoljno Vitamina-D iz hrane, jer većina namirnica sadrži ga vrlo malo. Da bi ste ga dobili dovoljno isključivo od hrane, morali biste u nenormalnim količinama derati po plodovima mora gotovo svakodnevno što naravno nije moguće. Potrebno je recimo dnevno popiti 10 čaša mlijeka, obogaćenog Vitaminom-D, da biste unijeli minimalne količine ovog vitamina u organizam.  Postoji razlog zašto recimo Eskimi i druge kulture na dalekom sjeveru, koje ne dobivaju mnogo sunca, jedu toliko plodova mora.

Najbolji izvor hrane bogate Vitaminom-D je riba, ulje jetre bakalara i riblje ulje, te plodovi mora (losos, sardine, kamenice, tuna i škampi). Jaja tj. žumanjak je bogat Vitaminom-D kao mlijeko i sirevi ali sadrži mnogo manju količinu od ribe.
Ljudi s tamnom kožom trebaju 20-30 puta više sunčanja, kako bi dobili istu količinu Vitamina-D kao i ljudi bijele kože. Upravo zbog toga rak prostate je vrlo proširen među crncima - to je zbog nedostatka vitamina D.

Bez straha se može uzimati dnevno nekih 400 UI jedinica ili 10μg što iznosi jedna kapsula ili žličica ulja. Ljudski organizam može podnijeti deset puta veći iznos. Pri optimalnim uvjetima na suncu naša koža sintetizira 10,000-20,000 IU Vitamina-D u nekih 30 minuta. Za točnu razinu Vitamina-D u krvi najbolje se obratiti liječniku i napraviti krvnu analizu. Kako ono kažu na TV-u: Za sve eventualne komplikacije i nuspojave, obratite se svome liječniku ili ljekarniku. :)

Kad na ovoj slici vidite za što je sve bitan Vitamin-D, a samo jedna mala kapsula ili žličica može to nadoknaditi, mislim da se ne bi trebali zezati i ne uzimati ga.
Nisam nikad pa i neću, možda neki pomisle. Nisam ni ja, ali nikad do sad nisam ni živio u Norveškoj.

Izbori u Norveškoj

Norvežani su 11. rujna birali saziv novog parlamenta za period do 2021. godine. Bilo je to nešto potpuno novo za mene. Život bez HDZ-a i SDP-a, kako to zvuči dobro. Desetljeća neugodnih iskustava iz Hrvatske ostavila su psihološke posljedice i predrasude prema političarima. Lažna obećanja, krađe, prodaja i uništenje zemlje, iseljavanje ljudi, glavni su krivci zbog čega smo mi tu gdje jesmo. Kažu ljudi budi im zahvalan jer da nije bilo tog šljama nikad ne bih došao u Norvešku. Pa hvala vam gospodo političari.
Na red su došli i prvi parlamentarni izbori u mojoj novoj zemlji. Odmah se vidi da Norveški političari uistinu dišu sa svojim narodom. Vračaju mi vjeru u politiku, u poštenje, u pravdu bez smrada populizma ili oportunizma. U predizbornoj kampanji već se vidjelo da će to biti potpuno novo iskustvo. Nije bilo pranja mozga na TV-u, medijima, portalima. Nije bilo ni onih automobila po gradu sa zvučnicima koji vam kidaju živce. Nije da Norvežani nisu govorili i pisali o tome. Sve je to bilo popraćeno s puno manje euforije i napetosti nego u Hrvatskoj. U Hrvatskoj ljude (osim stranačkih vojski) doslovno treba moliti da izađu na izbore. U Norveškoj oni to zaista doživljavaju kao svoju građansku dužnost pa postotak od 78,2% onih koji su izašli na izbore uopće ne iznenađuje. Skoro 3,77 milijuna Norvežana imalo je pravo glasa. Ovaj post pišem u trenutku dok se nova/stara premijerka Erna Solberg još nateže s nekim strankama oko sastavljanja vlade.

Norveška premijerka Erna Solberg

Uspoređivati stranke i političare u Norveškoj s onima na Balkanu nema nikakvog smisla. Naravno da i kod njih postoje stranke ljevice, centra i desnice. Liberalne, socijalističke, kršćanske, nacionalističke itd. Mnogi norveški političari neće da priznaju ali razlike u programima i predizbornim obećanjima nisu velike. Ideološke teme nemaju nikakav prioritet u predizbornoj kampanji. Iz šuma ne jurišaju ustaše, četnici i partizani. Popovi s oltara ne govore za koga treba glasati. Stranke su bazirane na reforme, prava radnika, smanjivanje nezaposlenosti, smanjivanje poreza, naftnu politiku, imigraciju, školstvo, penzije itd. Ukratko bazirane su na ono bitno.

Rezultati izbora 2017. godine

Stranka koja je pobijedila sa 27,4% osvojenih glasova zove se Arbeidepartiet (AP), radnička partija i nema većinu za sastavljanje vlade. Za lakše razumijevanje i usporedbu hajdemo kazati da je to SDP u hrvatskoj verziji, iako napominjem nikakvih sličnosti ni dodirnih točaka niti jedna norveška stranka nema s političkim opcijama u Hrvatskoj. Stranka koje će sastaviti vladu zove se Høyre (H) konzervativci, hajdemo kazati HDZ u hrvatskoj verziji i osvojila je 25% glasova. Postoji još nekoliko jakih stranaka poput FrP, nacionalističkih desničara, hajdemo kazati HSP u našoj verziji, koji su treća stranka po jakosti s osvojenih 15,2% glasova. Oni su prevaga konzervativcima u sastavljanju vlade. Nabrijani su na imigrante koji dolaze iz muslimanskih zemalja i zalažu se za zaustavljanje njihovog dolaska. Negdje sam pročitao da je masovni ubojica Breivik bio njihov član. Sve tri vodeće stranke koje sam naveo doživjele su pad u odnosu na prethodne izbore. AP (-3,5%), H (-1,8%) i FrP (-1,2%).
Najveći uspon doživjela je četvrta stranka po jakosti Sentrepartiet, partija centra, euroskeptici sa 10,3% glasova i rastom od 4,8%. Slijede Sosialistisk Venstreparti, socijalistička partija sa 6% osvojenih glasova itd.

85 mandata potrebno za Vladu

Norveški parlament se bira svake četiri godine i ima 169 zastupnika. Za sastavljanje vlade potrebno je 85 mandata. Erna Solberg (H) u koaliciji ima 88 mandata dok njen konkurent Jonas Gahr Støre (AP) kako sad stvari stoje ima 81 mandat. Dakle izbori su bili u gusto i donose neke neprirodne koalicije.

Što to donosi nama, stanovnicima Norveške? Mislim da nekih velikih promjena u odnosu na prijašnje godine neće biti. Ista vlada najvjerojatnije neće mijenjati drastično svoju politiku prema eksploataciji nafte, nezaposlenosti ili imigrantima. Nekih promjena oko poreza i reformi u određenim sektorima će sigurno biti i rano je još donositi bilo kakve zaključke. Najvjerojatnije će biti sve teže i teže dobiti azil, boravište, državljanstvo, pogotovo imigrantima koji ne dolaze iz EU zemalja. Vladi će biti teže jer je pritisak veći, kako građana tako i koalicijskih partnera. FrP već inzistira na strožim zakonima prema imigrantima. Kršćani (KrF) koji su također u koaliciji najavljuju svoj izlazak iz vlade i smatraju kako bi bolje djelovali samostalno. Ernu koja inače dolazi iz Bergena čeka mukotrpan posao. U mojoj županiji Hordaland još je izraženiji pad AP-a kojeg svi analitičari smatraju najvećim gubitnikom ovogodišnjih izbora. Ne želim sad tu pretjerati s politikama i obećanjima stranaka ali jedno je sigurno, bilo da se radi o planovima oko nafte, poreza, imigrantima ili tko zna čemu, sve stranke radit će u interesu naroda. U Norveškoj to općenito nisu samo prazna obećanja. Norveški političari nisu idealni, uhvati se i njih ponekad s prstima u medu. Korupcija i kriminal su nešto što postoji svugdje na svijetu. Razlika između naših političara i Norveških je vrlo jednostavno objašnjiva. Političko stablo ove skandinavske zemlje posjeduje mnogo manje trulih jabuka od onog hrvatskog. Hrvatsko političko stablo ne samo da je trulo i bolesno, spremno je za vađenje iz zemlje. Izvadit će ga biti jako teško jer je korijenje otišlo duboku u zemlju. Najgore od svega što Hrvati vole jesti trule jabuke, tako već 26. godina. Ono što mene najviše veseli u Norveškoj je to da Norvežani pronađenu trulu jabuku sigurno neće ubaciti u košaru za prodaju, ubacit će je u košaru za smeće. Znam da mnogim mojim zemljacima to zvuči nevjerojatno ali stvarno hoće.

Do Šibenika i nazad

Zalazak koji mi je falio

Evo vratio sam se u Bergen. Bio je to dug put u doslovnom smislu riječi. Da se vratim na početak i odlazak u Hrvatsku. Zahvaljujući prijatelju koji je putovao automobilom uspio sam vidjeti po prvi put jugozapad Norveške. Prekrasne gradove Stavanger i Kristiansand. Iznenadila me je loša cesta koja spaja gradove jugozapadne Norveške, za razliku od izvrsnih gradskih prometnica. Od Bergena do Kristiansanda doista je zahtjevan geografski teren. Grad na krajnjem jugu je ujedno i grad koji broji najviše sunčanih dana u Norveškoj.

Pogled s trajekta

Dva puta morali smo na trajekte koji spajaju na oko nepremostive prepreke preko zaljeva i fjordova. Ima tu i tunela pod morem, stvarno zahtjevan teren pa nije ni čudno da su im ceste koje povezuju gradove nešto poput naše lokalne između Šibenika i Drniša. Na putovanju takvim dionicama dobro je to što se može vidjeti prekrasna obala na zapadu, planine i šume na samom jugu, prekrasna priroda zbog koje sam se i odlučio na put automobilom. Avantura od nekih 2700 km. Norvežani voze po propisima i paze na ograničenja brzine što je dobro radi sigurnosti. Radi toga put do juga dobro se oduži.

Automobilska ruta s trajektom

U Kristiansandu smo se ukrcali na trajekt koji vas za nekih tri sata doveze na sjever Danske. Ukrcaj i iskrcaj su odlično organizirani i sve se to odvija dosta brzo, trajekt ima restorane, kafiće, prostor za odmor i spavanje pa oni koji se odluče voziti više brodom nego autom imaju izravnu liniju već iz Bergena za Dansku. Od vrha Danske pa sve do Hrvatske je autoput. Iako se vožnja na trenutke čini monotonom, kad si u dvoje i pričaš put brzo proleti. Stali smo i prespavali u Hanoveru jer ipak je rizično voziti cijelu dionicu od 2700 km u komadu. Hamburg i München posebno su me fascinirali kao i Alpe koje uvijek ostavljaju bez daha.
Odmor od četiri tjedna prošao mi je kao četiri minute. Moram priznati da mi je već pri kraju odmora Bergen počeo nedostajati. Kao što sam i pisao u prethodnom članku lijepo je bilo vidjeti rodbinu, prijatelje i Dalmaciju nakon skoro godinu i pol dana. Osjetio sam puls gradova Zagreba, Splita i rodnog Šibenika. Uspio sam i pogledati svog Hajduka na Poljudu protiv Evertona i doživjeti atmosferu kakve nema nigdje na svijetu, ploveći tako nazad u svoju mladost i ludost. Lijepo je doći rasterećen u svoj rodni grad kao turist, bez radnih obaveza, odmoriti, okupati se u moru, zalomiti vani bez gledanja na sat kad moram ići na posao. Falilo mi je sve to lijepo što je ostalo od prošlih navika i običaja. Sa svojih dvadesetak bivših kolega doživio sam najljepši provod i tako mi je neopisivo drago zbog toga. Unajmili smo prostor u seoskom domaćinstvu nedaleko Šibenika, uživali u balotama, vinu, pršutu, siru, teletini ispod peke i svim onim radostima koje mi nedostaju na sjeveru. Toplo more i miris mediteranske hrane iz obližnjih restorana na ulicama moga Šibenika, melodije iz svake ulice kalelarge, veseli ljudi i toplina doma je ono što ništa na svijetu ne može zamijeniti. Odmor mi je bio odličan u globalu. Isto se dogodilo nekoliko zgoda koji su me malo iznenadile. Ne bi ih smatrao toliko bitnima da imaju utjecaj na cijeli opći dojam, ali moram ih ispričati. Većinu ljudi koji su mi falili sam vidio, neki nažalost nisu bili u mogućnosti da se nađemo a neki nisu željeli da se nađemo. Baš ti koji nisu željeli da se nađemo potvrdili su priču prijatelja iz Norveške koji me je upozoravao na to kako će se neka poznanstva i prijateljstva kad tad razvodniti. Radi se o pojedincima koji su me ipak uspjeli iznenaditi jer sam stvarno želio ih vidjeti. Kad si s tim ljudima bio svaki dan i to više nego s rodbinom pa ih odjednom ne vidiš više od godinu dana malo ti bude sve to neobično a još neobičnije kad isti ti pojedinci nemaju želju da se vidimo. Šokirala su me i neka negativna razmišljanja onih koji osuđuju odlazak iz Hrvatske. Mislim da nemam razloga bilo kome opravdavati se zašto sam emigrirao ili bolje reći evakuirao sebe i Ivanu iz Hrvatske. Oni koji to ne razumiju odavno su zatvoreni u svoj krug svemira, u svoju viziju Hrvatske i svega što se događa oko njih. Bilo je i onih koji tvrde da uveličavamo pozitivna iskustva iz stranih zemalja kao zavaravajući sebe. Dobro, neka i ja sam mislio da ne postoji zemlja koje te tako cijeni, voli, plati i pazi dok nisam zakoračio na tlo kraljevine Norveške.

Neplanirana noć u Rimu

Sve u 24h :)

Put nazad bio je posebna avantura. Umjesto leta na relaciji Zadar - Barcelona - Bergen koji je trebao trajati nekoliko sati i koji mi je bio najbrži sa najkraćim čekanjima prilikom transfera, ja sam po planu uspio doći samo do Barcelone gdje je počela moja 24h avantura. Najbrže ponekad postane najsporije.

Negdje iznad Norveške

Avion iz Zadra u startu je kasnio sat i pol pa smo zakasnili na ukrcaj i transfer u Španjolskoj za Norvešku. Mlada Španjolka na pultu Vuelinga ( zrakoplovne kompanije ) ponudila mi je uz ispriku novu opciju za odlazak u Bergen. Kako nije bilo novog leta sljedeća tri dana nisam imao izbora nego prihvatiti put nazad u Rim s noćenjem u hotelu Hilton kojeg mi je platila zrakoplovna kompanija. Tako sam nakon neplaniranog posjeta Rimu i Hiltonu sutradan rano letio put Osla i Bergena. Umjesto 2100 km i par sati leta ja sam preletio pola Europe u 24h i prešao skoro 4400 km. Šlag na kraju bila je izgubljena prtljaga koju sam ipak uspio naći nakon pet dana. Nije da se žalim jer ipak bilo je nezaboravno i zanimljivo. Španjolska zrakoplovna tvrtka ipak se na kraju ponijela profesionalno.

Čudni pravci :)

Bergen me je dočekao u totalnom deliriju zbog održavanja svjetskog prvenstva u biciklizmu. Na tisuće gostiju, blokirane ulice, poremećeni javni prijevoz nisu uspjeli pokvariti prekrasan i nezaboravan događaj kojeg sam pratio skoro svaki dan.

Prijem kod veleposlanika

Za vrijeme prvenstva upoznao sam hrvatskog ambasadora u Norveškoj. Primio nas je u Bergenskom hotelu Clarion. Iznenadio me je u pozitivnom smislu. Bilo nas je malo na tom prijemu. Hrvatski biciklistički tim i nas par koji radimo i živimo u Bergenu. Čovjek je brzo shvatio da je razlog maloj posjeti ipak institucija koju on predstavlja, institucija od koje je velik broj Hrvata zadnjih godina pobjegao.

Vratio sam se u Norvešku s nekim novim iskustvima. Vidio sam tko mi i što fali. Vidio sam i što mi više nikad neće faliti. Živio sam ponovno Hrvatsku, četiri tjedna, dotakao na trenutak svoju prošlost...sasvim dovoljno da ne bude previše.

Svjetsko prvenstvo-Bergen 2017

Pozdrav s juga

Šibenik

Dragi moji da vam se javim malo iz Dalmacije, kako sam i obećao. U subotu se vračam u Norvešku. Vračam se preko Barcelone. Mogao sam birati Rim ili Barcelona. Rim mi je bio zanimljiv ali putovati na sjever preko Rima pa i Barcelone malo je čudno. Prevagnuo je 'transfer time' kako kažu jer mi se nije dalo dugo čekati u Rimu. Prvi posjet domovini nakon odlaska, točnije ova četiri tjedna proletjela su mi kao četiri minute. Bilo je tu jako zanimljivih situacija pa i zanimljivih novih spoznaja, razna razmišljanjima ljudi i njihovi pogledi na trenutnu situaciju u Hrvatskoj i inozemstvu, ljudi s kojima sam do jučer dijelio život. Zanimljiva je bila i avantura dolaska u Hrvatsku. Prvi put s automobilom, preko juga Norveške, Danske, Njemačke, Austrije i Slovenije. Više o tome kad se vratim.
Još se nisam uspio svima javiti prije odlaska pa radim na tome da šteta bude što manja, iako ni psihički ni fizički više nemam snage, niti mogu vidjeti sve one koje bih želio. Žao mi je što neke ljude neću vidjeti još najmanje godinu dana, istovremeno mi je i drago što neke druge ljude isto tako još dugo neću vidjeti. Kako nemam auto sužen mi je manevar djelovanja pa kad nekog tko živi van grada zamolim da dođe do centra, da bih ga želio vidjeti a on mi odgovori da ima ovih dana puno posla i da neće moći doći, iako šokiran ne žalim niti malo. Budi mi to sjećanja drugog blogera iz Norveške koji mi je lani rekao samo polako, razvodnit će ti se neka poznanstva i prijateljstva. Ipak glavni dio papirologije sam riješio, rodbinu sam vidio i prijatelje do kojih mi je iskreno stalo sam vidio ili ću uskoro vidjeti. Provod je bio izvrstan. Uspio sam ponovo osjetiti puls gradova Zagreba, Splita i Šibenika. Ovo je prvo ljeto nakon skoro dva desetljeća da se ne moram misliti u koju smjenu idem raditi i hoće li mi koji nadobudni menadžerčić pokvariti ljeto. Iskreno umorio sam se u Hrvatskoj umjesto odmorio. Na trenutke jedva čekam da se vratim u opuštajući ritam Skandinavije. Većina ljudi me je razveselila, neki su me i rastužili te napunili svojim problemima i negativnom energijom. Nisu ljudi krivi što neke stvari jednostavno ne idu na bolje. Mnogo je drugačiji, bolji filing doći ovako rasterećen u Hrvatsku na par tjedana. Lijepo je biti doma. Gledam sad domovinu u sasvim nekom drugom svjetlu. Baš mi je trebao ovaj posjet doma. Učvrstio je moje stavove i potvrdio odluku o odlasku kao jedinu pravu opciju u mojoj situaciji.

Uskoro ću objaviti jednu reportažu iz Norveške, ovdje na blogu koju nisam pisao ja već momak koji je avanturistički proveo prošli tjedan dana u Skandinaviji. Bio je u Oslu i Bergenu, bili smo u kontaktu te ima želju opisati vam svoje doživljaje i iskustva. Kad se vratim popratit ćemo i rezultate jučerašnjih parlamentarnih izbora i što oni donose nama imigrantima u Norveškoj. O svemu tome više kad se vratim. Veseli i zdravi bili.

Linda

Nisam mislio pisati ništa ovog ljeta ali današnji događaj, zanimljiva zgoda natjerala me da se predomislim. Ipak je ovo Norveški dnevnik sa zgodama iz te zemlje a ovo što se meni dogodilo danas ipak se ne događa baš svaki dan. Vikend kao i svaki drugi, ovaj jeste ljetni ali po temperaturi od 18C ne bi se dalo to zaključiti. Ljeto je ovdje samo na aplikaciji za prognozu vremena. Najavio njihov Bakula popodne kišu pa krenem na trčanje malo ranije nego uobičajeno. Jezero Storavatnet učinilo mi se idealno za napuniti pluća kisikom. Kao pravog Dalmatinca nakon nekih 2,3 km uhvati me fjaka pa malo sjednem na klupu na šetnici. Razvalim RHCP i meditiram na jezeru. Samo patke, galebovi i ja. Čudno nešto, nigdje nikoga. Sjedim nekih desetak minuta i gledam prema jugu avione kako polijeću s Bergenskog aerodroma. Da, zamišljam sebe kako za desetak dana putujem prvi put u Hrvatsku nakon skoro godinu i pol dana. Pokušavam skužiti što Papersi žele reći u jednoj pjesmi kad se odjednom ispred mene pojavi malena, plavokosa djevojčica, nekih 3,4 godine. Stoji ispred mene, gleda i nešto govori. Okrenem se lijevo, desno nigdje nikoga. Skinem slušalice ona viče pappa, pappa. Sjedne pokraj mene i nešto mlije na Norsku. Kako ga ja još nisam svladao bili smo na istom nivou pa sam je nešto i razumio. Vadi ona iz malog ruksaka zadaću i boje pa počne crtati. Ja onako u šoku gledam gdje su joj roditelji, nigdje nikoga. Mislim se WTF, što je ovo neka skrivena kamera. Postajem sve nervozniji jer lijevo nekih 500m staze i isto toliko desno, dakle nekih kilometar ako ne i više nigdje žive duše. Jezero, šetnica pa jesu li njeni normalni?

Pitam je kako se zove gdje su joj tata, mama?
Linda, odgovori mala curica pa ponovo svojom malom rukicom prema meni pokazuje i govori pappa, pappa. Proleti mi svašta kroz glavu jer sam čitao prije par dana da su curicu skroz sličnu ovoj tako ostavili u Zagrebu. Vadim mobitel i skužim da ne znam broj policije pa otvaram google i tražim ga. Kad je ona vidjela da sam izvadio mobitel hoće da igra neku igricu i uporno ponavlja ime te igrice uz nezaobilazno pappa.
Mala di si baš na mene naletjela, još će netko pomisliti da sam je oteo, ali bar me zove tata. Iako se sve to brzo odigravalo meni je svaka minuta izgledala kao vječnost. Prvi ljudi počnu pristizati i odmah mi je bilo lakše. Mislim se bolje da nisam isti tren nazvao policiju jer bih možda izazvao paniku bez potrebe i doveo roditelje u probleme, ali to su zaslužili definitivno. Starija gospođa, gospodin i cura od nekih 20 godina lagano s noge na nogu dođu do mene i 'moje kćerkice'. Smiju se, gledaju nas dvoje, bez ikakve panike. Stariji produže a ova mlađa koju bih najradije prokinuo šakom u glavu pruža ruke prema Lindi. Linda neće da ide od mene i krene u plač. Pitam mamicu da koji joj je k... zašto je malu ostavila samu nekoliko minuta? Govori mi da je otrčala ispred njih i da tako uvijek radi, da je nisu uspjeli stići. Pitam je dali se boji da ne upadne u jezero na što ona sa smiješkom odgovori da Linda zna plivati. U međuvremenu sam se smirio ali ne i Linda koja viče da neće od tate. Govorim mamici da sam skoro zvao pandure i ptam je zašto me Linda zove tata? Kad sam to rekao ova udre u plač. Sad plaću obje, mama i kćer. Koja drama a samo sam htio trčati. Kad sam uspio smiriti obje mamica mi ispriča kako je tata ostavio Lindu i nju s nekom mlađom. Mislim se ok, to je u Bergenu normalni trend ali di mlađom od nje, koliko onda ta ima godina 15? Kaže meni mamica da joj je žao što sam se zabrinuo i da joj je drago što sam čuvao Lindu. Zagrli mene moja Linda i jedva nekako se pusti od mene. Fali maloj tata, jako tužno al bar je našla mamu. Udaljavali smo se u suprotnim smjerovima dok mi malena Linda neumorno maše. Zavolio sam tu malu curicu u samo nekoliko minuta i zamrzio joj mamu i tatu za isto to vrijeme. Tanka je granica između ljubavi i mržnje. Krenem nazad i ne znam bili plakao ili se smijao. Jedno znam sigurno, vrijeme je da malo odmorim od Norveške u još luđoj Hrvatskoj.

Dan bez noći

Soba u potkrovlju. Zapadna obala Norveške. Svjetlo monitora od kojeg mi već pomalo počinju suziti oči. Nije me ništa emotivno dotaklo, niti s Hrvatskih portala, niti ethno pjesmuljci s YouTubea. Uvijek sam više volio noć od dana. Sad sam bio u problemu jer dolazilo je ljeto. Ljeto mi je najdraže godišnje doba. Problem je taj što noći skoro pa i nema. Nekakav polu mrak kao da je oblačno i da se čeka nevera koja će udariti svakog trenutka. Odmaknem se od monitora i prošetam do prozora udahnuti frižak skandinavski zrak. Djeluje tako osvježavajuće. Ako imate problema sa smogom ili peludi dođite u Norvešku. Pluća će vam biti zahvalna. Gledam kroz prozor glavnu ulicu koja vodi prema centru Loddefjorda. Pusta je, ponoć je prošla. Ponekad mi nedostaju nabrijane mašine spuštene do asfalta, škripa guma koja je učestalo kidala noć mog Šibenika. Proleti i tu ponekad nekakva slična mašina pa u šali odvalim da je to neki naš pajdo. Dva soba mrtvo hladno pasu travu kraj obližnjeg trga. Znaju se noću spustiti do kuća s obližnje planine, nerijetko i zalutati pa ih policija zna navoditi kad pobrkaju navigaciju. Paze Norvežani na tu svoju divljač iako im je omiljeno nacionalno jelo.

Šesti mjesec je jedan od najdražih mjeseci svima u Norveškoj. Ima za to više razloga pogotovo u Bergenu. Lipanj je mjesec s najmanje oborina odnosno najviše sunčanih dana. Pisao sam već o tome kako je njima sunce odmah ljeto, skidaju se, odbojka na pijesku, skakanje u Sjeverno more koje ne prelazi nekih 18°C. Kad sam pitao kolegu s kojim sam radio kako bi izdržao +35°C po noći i znojenje u krevetu, kad se on već skida na +15°C samo me je plašljivo pogledao da mi ga je u trenutku bilo i žao. Šesti mjesec je i mjesec kad kreće povrat poreza i tzv. Feripenger. Taj Feriepenger vam je plaćeni godišnji koji vam veselo podeblja bankovni račun u visini vašeg primanja. Kad tome nadodamo i povrat poreza fešta može početi. Naravno ako ste uredno plaćali porez. Porez je način življenja. Porez je način iskazivanja ljubavi prema domovini i njegovo neplaćanje Norvežani doživljavaju kao oružani napad na državu. Zapravo neshvatljivo im je da netko ne želi plaćati porez. Zato sam na poreznoj rekao reži maksimalno 35% pa da se veselim u lipnju. Kako sam kratko radio prošle godine neće to biti neko veliko veselje ali veseli. Ovaj mjesec donosi i prva veća glazbena događanja u gradu. Bergenski muzički festival dovodi svake godine poznata zvučna imena svjetske pop-rock scene. U Bergenu događanja ima i kroz zimu ali open air koncerti i festivali, miris ljeta, mnoštvo razdraganih turista, dižu ovaj grad u sam vrh kao prijestolnicu noćnog života i provoda. Polu noćnog jer nema noći.
Ono što najviše veseli Norvežane su godišnji odmori koji uskoro počinju. Tada u gradu sva ekonomija staje, većina ih se pakira za obale Španjolske, Grčke i Turske. To su njihove top destinacije iako ih uvjeravam da će im provod biti mnogo bolji u Dalmaciji. Objašnjavam im da nije samo grad biser na moru Dubrovnik, da ima toga još kod nas za vidjeti. Dođe mi da im kažem da su nam prirodne ljepote i otvorenost ljudi još jedino ostali. Iako Skandinavci sve više otkrivaju naš Jadran, još im nije top destinacija. Mislim da je naš turistički marketing tu dobro zakazao. Slike Palme de Mallorce, Tenerifea, Athene i ostalih destinacija smiješe se na svakom koraku. Dubrovnik je jedini grad koji se pojavljivao u njihovim medijima i na turističkim plakatima, pa nije ni čudno što samo za njega znaju. Čuli su zapravo mladi još za Split. Ultra, Ultra...ja, ja.

Ljeto je vrijeme kad smo sve više vani pa i manje visimo na internetu, manje se čitaju onda i doživljaji na blogovima. Možda se još koji put čujemo ovo ljeto ako bude nekakvih zanimljivih događanja. Možda popratim sve to i slikovno da malo osjetite atmosferu mog grada i ovo ljeto. Možda se javim u kolovozu i iz Dalmacije. Upravo ovaj tjedan rješava se i taj dio moje Skandinavske priče. Moja tvrtka i agencija upravo odlučuju kako ću provesti i taj osmi mjesec. To će možda biti moj prvi odlazak u Hrvatsku, u osmom mjesecu, skoro godinu i pol dana nakon onog dana kad sam odletio s Resnika. Želio bih to, makar na dva, tri tjedna. Sobove zamijeniti s tovarima. Ovaj put, prvi put nakon više od dvadeset godina biti slobodan sve te dane. Ne misliti se u koju moram smjenu. Ne ovisiti kao nekada o zaboravljenim, taštim ljudima. Ovaj put trebalo bi to biti samo moje ljeto. Biti turist u vlastitoj zemlji. Za neke i stranac. Stranac koji više nikada neće biti isti.

Kamen je stativa

Šetam ja tako jedno prekrasno popodne ulicama moga kvarta Loddefjorda. Probijam se između betonskih nebodera koji me uvijek posjete na Šibenik. Nije ovo ona ruta kojom trčim. Ova ide u potpuno drugom smjeru. Ova je malo manje prirodna, malo manje lijepa ali isto zanimljiva. Stari Stoner iz prethodnih postova sigurno neće naići. Ako ga kojim slučajem još ikad sretnem rado ću vam prepričati i te zgode. Ovo je više kvart nas doseljenika. Ima tu svega od Arapa, Azijaca, Afrikanaca pa sve do neizbježnih Balkanaca. Malo istražujem, nisam još nikad bio tu. Mislim se što bi bilo bolje kupiti jednog dana ili još bolje što sam mogao imati do sada od svih ovih nekretnina, da sam prije došao u Norvešku. Drvenu kuću ili betonski stan. Stanovi su mi dopizdili već u Hrvatskoj. Kuča nekako neloše zvuči. Gledam sve te vile, njihova dvorišta onako preko oka da tko ne primijeti da buljim. Zamišljam sebe kako s ekipom roštiljam u svim tim dvorištima. Vika djece s obližnjeg igrališta trgne me u stvarnost. Prošetam malo do njih da vidim kako igraju nogomet. Ne možeš a da istovremeno ne otploviš u svoje djetinjstvo. Zamišljam nas mulce na ulici Baldekina kako razbijamo koljena na asfaltu među automobilima.

Dva kamena su stative, loptu ne smiješ jako nabiti da nekome ne prsne šofer šajba. Nerijetko smo morali paziti na jačinu decibela koju smo ispuštali jer ako imaš susjeda idiota a lopta slučajno padne u njegovo dvorište, nećeš je više vidjeti. Onda gledam njih i zavidim im. Trenutno su u najljepšoj fazi života a da to najvjerojatnije nisu ni svjesni. Imaju igralište s umjetnom travom, ogradu, prave golove, pravu loptu, nabijaju svom snagom, viču do iznemoglosti. Navijao sam za ove u bijelim dresovima, navika. Kakva sloboda mislim se. Da je ovo bilo dati nama. Svaki park ima slično igralište. Ima toga zadnjih godina i kod nas, obično treba platiti sat korištenja par stotina kuna. Kažu da sadašnja djeca non stop tuču po Playstationu i kompu. Gledam njih, ima ih kao mravi pa se mislim da li to roditelji samo umišljaju ili je u Norveškoj drugačije. Na svojoj zadnjoj ulici u Šibenskoj Varoši nikada nisam vidio toliko djece. Možda su i oni na ulicama nekakvih Dublina, Frankfurta ili Bergena. To valjda žele ovi što su nas poslali po svim tim gradovima. Ostavljam djecu u svom filmu dok ja nastavljam malim parkom prema prekrasnom jezeru. Tamo pataka više nego golubova na našim trgovima. Prekrasne su te patke i onda opet zamišljam njih s krumpirima u padeli. Mislim se koji sam luđak da ove dvije cure koje su mi se taman približavale znaju što mislim pobjegle bi kilometar daleko. Dobro ne bih ja nikad roknuo tu slatku patkicu. Stanu ove dvije plavuše kraj mene i pitaju me nešto. Razumio sam samo dio gdje su spomenule nekakvu vatru ili požar. Gledam okolo nigdje dima pa se mislim di nema dima nema ni vatre i usput se pitam što ovim dvima tako gori. Objasnim im da sam slab sa Norskom i da nisam sve razumio. One se onako sramežljivo hihoću pa na engleskom boljem od moga krene rešetanje tko sam, odakle sam, što tu radim i ostala klasika. Skoro sam i zaboravio da su spominjale vatru pa ih pitam što to gori. Objasne mi da je nekakav mali požar u blizini i da je zatvorena ta šetnica na jezeru. Mislim se ništa onda idem nazad, zahvalim se na informaciji i krenem nazad ali moram sad šetati s njih dvije jer idemo u istom smjeru. Pitam ih jesu li blizanke na što one odvale od smijeha, nemam blage zašto. Meni su sve te Skandinavske plavuše iste, kao sestre. Šetali smo tako nekih desetak minuta, dio razgovora nek ostane nebitan jer bi se lako mogao krivo protumačiti s obzirom na kulturalne razlike. Pozdravili smo se ljubazno na križanju. One desno ja pravo. Kažu da su Norvežanke zatvorene, hladne, za ove dvije ne bih to rekao.

Vračajući se istim putem prođem opet pokraj malih nogometaša. Većina roditelja koje poznajem tvrde da su uvjeti koje imaju djeca mnogo bolji nego u nas i to ne samo ova igrališta već organizacija unutar vrtića, sistem školovanja kojemu sigurno ne treba reforma. Što sam sve duže tu sve sam uvjereniji da je Norveška idealna zemlja za mlade parove koji žele stvoriti obitelj, imati svoj stan ili kuću. To ovdje nije nedostižan san, to je stvarnost koju preporučujem svakome. Ako su zajebali i uništili većinu moje generacije, vi koji možete ne pušite te iste njihove priče. Kuči je lijepo znam, ali još ljepše je tamo gdje ti je dobro. Dok sam sve te filmove vrtio po glavi i već pomalo postajao nervozan na izlazu parka nabasam na frenda Bosanca koji živi u blizini. Zovne me na pivo kod sebe i govori kako će doći i treći frend Srbin. Odmah krenu vicevi od njega, znaš li onaj kad su se sreli Bosanac, Hrvat i Srbin. Dok smo umirali od smijeha jedna Norveška bakica koja je sjedila ispred njegove zgrade čudno nas je gledala. Ajde nana (baba) ti bar imaš dobru penziju, odvali Bosanac po naški. Smijali smo se oba i Norveška bakica zajedno s nama.

Gratulerer Med Dagen Norge

Sretan Rođendan Norveška - Gratulerer Med Dagen Norge

17. Mai

📸  by Bergens Tidende 

Stoner s fjorda II

Kakva bi to bila priča a da nema svoj nastavak? Nisam mislio ovaj dio prepričati ali me brzo nagovorilo na društvenim mrežama. Zanimljiva je ta simbioza kratkotrajnog događaja i dugog sjećanja. To se baš meni dogodilo u samo par dana, u samo par minuta. Negdje sam nedavno pročitao da se ne zna što je strašnije kod vremena, magična sposobnost da neke stvari obriše ili lukava nesposobnost da neke stvari nikada ne obriše.
Nije to bio dan kao i onaj prekrasni, sunčani kad sam upoznao tog starca. Oblaci nad Bergenom i Sjevernim morem samo su podsjetili da su mnogo jači od sunca. Odmah je i filing bio malo napetiji, manje spokoja plovilo je i nad mojim fjordom. Samo su brodice kao i onda uplovljavale i isplovljavale. Tiho su rezale bonacu stvarajući male valove koji su ljuljali privezane barke. Sjeo sam ponovo na svoju klupu i pokušao ploviti sa svim tim nepoznatim brodovima. Mali Azijci nedaleko mene lovili su ribu i ometali me u tim pokušajima. Svakih malo ulovili bi ribu i skakali od veselja kao da su postigli zgoditak u finalu lige prvaka. Kako je to bilo isto vrijeme, isti sat kad bih trčao, često sam se okretao hoće li se pojaviti moj stari prijatelj. Želio sam malo popričati s njim i postaviti mu par pitanja, za neke prošle nedorečene odgovore. Vrijeme je prolazilo i sve je manje bilo nade da će se starac pojaviti. Ostao sam sa svojim malim ribolovcima.
Planirao sam još malo pričekati i još jednom prošetati do starčeve male barke. Želio sam mu ostaviti nekakav znak da sam bio tu i da mi se svidio njegov natpis na brodu. Baš taj natpis, tih nekoliko riječi toliko su me zainteresirale. Znao sam vrlo dobro koliko izgovorene ili napisane riječi mogu prodirati duboko u dušu. Pogotovo one lijepe i ružne stvarajući iste takve osjećaje. Ponekad i one lijepe izgovorene u krivo vrijeme znaju boljeti više od ružnih. Vrati me ta misao nekih pet, šest, godina unazad, lebdim iznad svog rodnog grada. Tada sam prvi put u životu povrijedio nekoga do koga mi je bilo stalo, baš takvom lijepom riječi, izgovorenom u krivo vrijeme. Bila je to riječ koju smo često ponavljali. Bila je to tada i zadnje izgovorena riječ. Nikad nisam volio nedorečene misli, krivo protumačene riječi, zato sam želio još pričati s tim starcem. Mrzio sam gubiti voljene ljude bez razloga. Nažalost život piše i takve priče.

Ponovo sam otplovio, sada nekim drugim vodama, uzburkanim vodama što me počelo uznemiravati. Nešto loše sam predosjećao. Iako nisam praznovjeran nisam mogao a da ne zapazim crnu vranu samo nekoliko metara udaljenu od mene. Stajala je točno na koloni na kojoj sam samo nekoliko minuta prije držao noge. Gledala me kao da mi želi nešto reći. Gledao sam i ja nju potpuno zbunjen, izgubljen. U toj tišini nisam ni primijetio da su mali ribari otišli. Tišina i osjećaj bili su još izraženiji, na trenutke bolni. Ustanem naglo, namjerno da potjeram vranu, no ona se ne pomakne. Stoji i gleda, kao da zna da joj ne želim nauditi. Krenem drvenim pontonom prema brodici od starca. Što sam se više približavao taj loš filing sve je više jačao. Htio sam se okrenuti i vratiti misleći da broda nema, da je starac negdje na moru. Htio sam sve osim onog što sam vidio. Mali crveni lampinjon pokraj ruže polegnute na krmi svijetlio je poput ferala. Svaki otkucaj srca kidao je tišinu dok su se oči počele da pune suzama. Stajao sam tako nepomičan sigurno desetak minuta. Potpuno prazan, bez ideje gdje da idem. Primijetio je to mladić koji je privezivao gliser blizu starčevog broda. Stao je pokraj mene, samo smo se gledali nekoliko sekundi pa u isti trenutak skrenuli pogled prema lampinjonu. Tužno, toliko ju je volio da svake godine u isto vrijeme zapali svijeću za nju. Bio je to njihov brod reče mladić. To je ljubav a ne ovo danas, nema više takve romantike, reče tužno pozdravljajući me na odlasku. Krenem nazad istim tim pontonom prema svojoj klupi. Želio sam sad još malo sjesti. Na trenutke tužan, na trenutke sretan. Ni vrane više nije bilo kad sam se vratio. Brodovi, jedino su oni neumorno stvarali melodiju. Glazba bez riječi, baš ono što mi je trebalo.

Stoner s fjorda

Sunce se već nekoliko dana uzastopno smiješilo na nebu. Pomalo prkosno. Uobičajeni izvori su presušili. Iz skoro svakog kamena znala bi izvirati voda. Vlage nije bilo ni na već zelenim listovima koji su ponosno najavljivali pravo proljeće. Zrak je nekako posebno punio pluća. Čist kisik. Prošetao sam do malog zaljeva s kojeg je pucao pogled na široki fjord. Znam tu često sjesti na drvenu klupu, nekih pola puta mog treninga ili šetnje, ovisno kakve sam bio volje. Stavio bih slušalice i plovio nekim neistraženim svijetom. Nije tamo bilo nikog posebnog, samo trenutak koji je izgledao kao vječnost. Gledam tako brodice, one male i one velike. Ulaze i izlaze iz tog fjorda. Mislim se gdje idu, koga voze. Miris mora i lagani vjetar nosili su me daleko na moj jug, pa me brzo vračalo nazad, pa ponovo na jug i tako u beskonačnost. Male patke šetale su mi pokraj nogu. Sunčeve zrake prelivale su dugine boje na njihovom perju. Na trenutak izgledale su kao bića iz neke bajke. Nekad je dobro biti sam, stopljen s prirodom. Zaboraviti sve brige i probleme, sve loše.

Osjetim dodir ruke na ramenu, trznem se iz meditacije. Čovjek kojemu je naborano lice odavalo godine stajao je iza mene, smiješio se. Skinuo sam slušalice i upao u neku novu, neistraženu dimenziju. Upitao me može li sjesti pored mene. Kad mi se približio bolje sam ga skenirao. Sav teret života i vremena očitavao se na njegovom licu. Bilo je tu ljubavi i mržnje, patnje i boli, sreće i ponosa. U trenutku vidio sam sav njegov život iako sam ga prvi put sreo. Pogledao me svojim tužnim očima dok je sjedio kao i ja, nogama podignutima na kolone za koje su bile privezane male brodice. Lagano su se njihale i rezale bistru površinu mora. Bio je taj vitalni starac, pravi visoki Skandinavac u dobroj formi. Posjetio me na lika s naslovnice knjige 'Stoner'. To mi je jedna od najdražih knjiga. Najvjerojatnije je svakodnevno šetao ovuda i razmišljao o nekim svojim lijepim događajima iz prošlosti. Mislio sam tako jer se na trenutke smiješio. U početku nismo baš puno pričali, kao da je i on htio uhvatiti dio tog trenutka, tišine i mira. Koliko se samo toga trebalo dogoditi i poklopiti da se baš danas, da se baš tu spoje naše životne priče. Rekao mi je da ima brodicu nedaleko odavde i da voli ploviti ali da mu njegovi ne daju da ide sam. Boje se da ga ne uhvati tlak ili srce dok je na pučini. Kaže da nema ništa bolje od samoće na moru. Pita me kako sam završio u Norveškoj. U njegovim očima tada sam primijetio da me žali, iako mu nisam htio dati doznanja da sam ogorčen otišao iz svoje zemlje. Stari lisac me je pročitao. Imao je ženu s kojom je proveo cijeli svoj život. Nedavno ga je napustila zauvijek. Oči su mu postale suzne. Zašutio je nekoliko minuta kao da se pita nešto o životu. Nisam mogao skužiti što. Odjednom se nagnuo prema meni, svojim očima tražio je moje, skrivene iza sunčanih naočala. Podigao sam naočale na čelo da ne budem nepristojan. Uozbiljio se i upitao me jesam li ostavio nekog posebnog tamo daleko. Zbunio me, mislio sam da se nismo razumjeli jer sam mu nedugo prije toga otkrio dio svoje intimne priče. Taman onoliko koliko i on meni. Ponovio mi je isto pitanje. Kazao je da svi mi ostavljamo nekoga. Vidio je da sam zbunjen pa se nasmiješio. Rekao sam mu da sam ostavio mnogo dragih i posebnih ljudi na dalekom jugu. Rekao je da nije mislio na to. Ponovo se nasmijao i potapšao me po leđima. Pričali smo još nekoliko minuta, upijali sunce, na trenutke šutjeli i plovili svojim svjetovima. Ustao je s klupe i objasnio mi gdje je njegov brod. Rekao mi je da kasnije prošetam do njega i pročitam natpis s bočne strane. Obećao sam mu da hoću i vidio radost u tom trenutku koja je izvirala iz njega. Pozdravili smo se kao stari prijatelji iako smo se poznavali manje od sat vremena. Dok je starac nestajao među raznobojnim kućicama pitao sam se hoću li ga ikada više vidjeti. Neki ljudi te napune pozitivnom energijom da ni sam ne znaš zašto. Zainteresirao me je taj starac i sa svojim zagonetkama.

Krenuo sam na drugi dio svog treninga i skoro zaboravio što sam obećao starcu. Prošetam uskim drvenim pontonom i dođem do male brodice koje je spavala između dvije velike jahte. Čim sam vidio taj brod posjetio me na tog starca. Bio je baš onakav kakvog sam ga zamišljao. Vidio sam i taj natpis na Norsku ali nisam znao što znači pa sam morao prevesti na internetu. Vadio sam znatiželjno mobitel na kojem su se i dalje vrtjele pjesme. Preveo sam tekst za starčevog broda: 
'Mi smo kao otok na moru; odvojeni na površini, ali spojeni na dnu'. 
Prekrasan citat koji mi je u sekundi preslikao sav njegov život, a možda i moj ako je na to mislio. Mislio je na to, bio sam tada siguran, na trenutke sretan, na trenutke tužan.

Prvi rođendan Skandinade

Evo prošla je godina dana od prvog posta na mom malom blogu. Kad sam planirao kako bi sve to trebalo izgledati zamišljao sam ga kao priču upućenu svom malom krugu poznanika. Nisam htio opterećivati s tim one prijatelje na Facebooku i Twitteru koje ne zanimaju moji doživljaji iz Skandinavije. Želio sam da samo oni koje sve to zanima mogu slobodno kliknuti na šerani link i doći na blog. Na kraju me pozitivno iznenadila posjeta i reakcije na blogu.
U godinu dana blog je posjetilo blizu 30.000 ljudi iz cijelog svijeta ili negdje oko 2.500 mjesečno. Kako je bilo za očekivati najviše posjeta blog dobiva iz Hrvatske. Po zemljama slijede: Norveška, SAD, Srbija, Njemačka, BiH, Slovačka, Švedska, Francuska i Ukrajina. To je top deset zemalja koje posjećuju moj mali blog. Ljudi najviše vole čitati moje zgode po Bergenu. Mnogo više od ekonomskih, kulturnih vijesti ili statističkih podataka. Najčitaniji postovi su oni koji govore o razlozima odlaska, doživljajima na prvom poslu i analizi prve godine. Zato pokušavam kombinirati podatke i zgode koje bi mogle ljude zabaviti a ujedno i informirati, pomoći svima onima koji su zainteresirani za dolazak u Norvešku. Posebno me veseli što su postovi pomogli nekim obiteljima u samom odabiru grada i mnogim ljudima opisali kako sve to izgleda onako na prvu. I ja sam prije dolaska čitao nekoliko blogova iz kojih sam izvukao potrebne informacije i složio sliku u glavi kako bi to sve trebalo izgledati.

Dok sam radio na benzinskoj najviše me iritiralo to kad bi naši ljudi koji žive vani opisivali mi kako to izgleda u recimo Njemačkoj, Austriji ili nekoj trećoj zemlji. Zanimljivo da 80% tih opisa bilo je u negativnom kontekstu prema spomenutim zemljama. Da je najljepše biti kod kuče i uživati znam vrlo dobro, svi moji najdraži su daleko od mene. Da Norveška nije idealna zemlja znam i to vrlo dobro. Ne postoji takva. Ili češ blagostanje ili češ sunce i more. Uporno ponavljam kako i sam naslov bloga kaže da je sve ovo moj pogled na Norvešku koji nekima ne mora izgledati onako kako izgleda meni. Poznanik iz Zagreba je nakon samo mjesec dana iz Osla otišao u Irsku jer se on i djevojka nikako nisu mogli uklopiti. Postoje ljudi i tu Bergenu kojima je puna kapa Norveške. Sve to ovisi od mnogo faktora i u potpunosti su mi jasni svi pogledi i sva razmišljanja. Da mi se tu nije sviđalo pokupio bih stvari i prvim letom vratio se u Hrvatsku. Meni se ovdje svidjelo, neke stvari su nam se u početku poklopile, nešto i nije išlo onako lako kako sam zamišljao, posebno pronalazak posla. Kad sve to zbrojim i oduzmem meni je u Norveškoj puno bolje nego u Hrvatskoj. Ponekad izbjegavam navoditi sve razloge jer ljudi koji iz Hrvatske čitaju blog vrlo lako mogu shvatiti sve to kao mudrovanje i uveličavanje. Nije mi ni cilj kritizirati sve u Hrvatskoj usporedbama s Norveškom jer dobro znam što većina ljudi dolje prolazi za steći samo ono osnovno što neki zlobnici nazivaju čak i luksuzom. Iskreno dok nisam došao tu i osobno se uvjerio na licu mjesta, ni ja sam nisam bio siguran u sve te priče o uređenoj državi iz bajke, najpoželjnijoj državi koja je broj jedan u svijetu kad zbrojimo faktore kao što su: gospodarstvo, poduzetništvo, upravljanje, obrazovanje, zdravstvo, sigurnost, osobne slobode i socijalni kapital.
Hvala svima vama koji čitate ovaj blog, hvala svim onima koji klikaju na reklame na blogu, veliko hvala svima na privatnim porukama podrške, hvala i svima onima koji su me kritizirali. Njih molim samo da me razumiju kad kažem da sam stvarno ogorčen otišao iz Hrvatske. Nisam to želio. Sad sam zahvalan svim onim ljudima koji su mi stvorili tu ogorčenost i svojim postupcima omogućili da živim i radim u najpoželjnijoj zemlji na svijetu.

Sretan 1. Rođendan Skandinada, nadam se da ćeš biti još bolja, zanimljivija, korisnija i kvalitetnija.

Dida moj

Storavatnet

Vikend. Gledam kroz prozor. Snijeg. Ništa čudno. Za sat ili dva možda izađe sunce. Možda kiša okrene. Fali mi sunce ali ne baš u onolikoj mjeri kako sam mislio da će mi faliti. U Norveškoj sam toliko navikao na kišu da sam počeo da je volim. Dobro ne baš da je obožavam ali je ni ne mrzim kao u Dalmaciji. Šetati po kiši postalo mi je sasvim normalno. U Dalmaciji bi je doživljavao kao elementarnu nepogodu. Obično vikendom bacim trening. Trčim ili šetam po šetnici obližnjeg jezera Storavatnet. Prekrasna šetnica koja me svaki put iznova posjeti na onu moju Šibensku. Onu u kanalu. Fali mi moja šetnica. Danas sam odlučio ostati doma. Pada snijeg a na njega još nisam navikao. Evo već polagano prestaje.

Pogled kroz zamagljeni prozor puca na okolne kućice i zgrade. Jedan penzioner, moj susjed upravo je izašao na balkon. U ruci boca viskija i dvije čaše. Dolazi i gospođa. Nazdravljaju i sjedaju na balkon. Vani je 2°C. Njima je to normalna temperatura pa i za sjediti na balkonu. Njima je i normalno da se ne gleda što drugi rade u svojim kućama ili na balkonima. Ja sam Balkanac pa to mogu. Zavjese su rijetke kao i prozori bez zavjesa u nas. Nitko ne gleda u vaš mali svemir a i da gleda nikoga nije briga što netko gleda. Ja gledam i dalje to dvoje vitalnih staraca punih sreće i života. Sjetim se svog dida. Namjerno pišem dida jer ga nikada nisan zvao djed. Živ je i zdrav fala bogu. Može bez problema popiti litru crnjaka, kad mu se ukaže rijetka prilika pojede bez problema kilogram leše janjetine i uredno svako jutro baci tjelovježbu. Čovjek blizu devedeset godina. Lagao bih kad bi rekao da je moj dida nešto drugačiji od ovog Skandinavskog djeda. Ovako na prvu skroz su slični. Samo na prvu. Moj trči, ovaj tu viđam ga često, vozi biciklu. Ovaj dere po viskiju, moj po vinu. Moj dida preživio je dva rata. Ovaj tu jedan. Jedan koji je bio dovoljan da mu stvori državu na koju će biti ponosan. Državu gdje će on uživati u svojoj penziji. Državu u kojoj se ne brine hoće li mu se djeca ili unučad odseliti ili biti bez posla ili ono najgore ostati gladna.


Moj dida nema penziju ni približno jednaku ovom djedu. Moj dida nema državu na koju može biti ponosan ni državu koja njegovoj djeci i unučadi može osigurati sretnu budućnost. Kroz svu njegovu volju življenja ako zaronimo samo malo dublje vidi se i sva ta bol. Radiš cijeli život kao pas da na kraju živiš s tisuću kuna penzije. Penzije koja ti dolazi iz tamo neke Austrijske banke.
Nazdravi djeda još jednom sa svojom bakicom. Snijeg je skroz prestao. Ispiju njih dvoje viski do kraja. Djeda se digne s balkona i uđe u kuću. Najvjerojatnije nije ušao u kuću gledati Dnevnik kao i moj dida. Bio sam u pravu. Nekoliko trenutaka kasnije izašao je skockan ispred kuće. Stajao je i čekao nekoga. Hladni Skandinavski zrak rezao je automobil koji mu se približavao. Bio je to Taxi. Taxi je došao po njega. Sjedne djeda u Taxi i krene prema centru grada. Zamislim istovremeno svog dida u lokalnom busu kako se sa svog sela tramakaje do centra Šibenika. Kad dođem u Šibenik želja mi je napraviti samo jednu stvar. Poslati Taxi po mog dida da ga prebaci sa sela do nas u centar grada. Neka i on bar na trenutak osjeti kako živi njegova godina, tamo negdje u dalekoj Norveškoj.

Norveške statistike

Novom godinom izašli su i novi statistički podaci o Norveškoj. Ekonomija, nezaposlenost, imigracija itd. Norveška po najnovijim podacima broji 5.258.317 stanovnika što je 44.332 više nego u 2016. godini. Samo za primjer, prije pet godina Norveška je imala manje od pet milijuna stanovnika. Ako se nastavi ovakav rast do 2060. godine Norveška bi trebala imati više od 7 mil. stanovnika. Hrvatska 2060. godine...ne želim ni pomišljati. U Norvešku je zadnju godinu ušlo (imigriralo) 66.800 osoba dok je istovremeno zemlju napustilo (emigriralo) 40.724 osobe. Prema prijašnjim godinama smanjen je broj ulazaka imigranata dok je povećan broj izlazaka iz Norveške. Od 5,2 mil. stanovnika, imigranata je oko 725.000. To je postotak od 13,8% plus 3% emigranata koji su rođeni u Norveškoj.
Najbrojnija nacionalna manjina su Poljaci i njih je više od 108.000. Slijede Litvanci oko 42.000 pa Šveđani, Somalijci itd. Koliko je naših ljudi u Norveškoj ne postoje točni podaci ali govori se od nekih dvije tisuće ljudi. Oko 39% imigranata dolazi radi obitelji a 33% dolazi ih raditi, 22% su izbjeglice i 6% dolazi ih studirati. Imigranti najviše dolaze iz Europe, više od 53%, Azije 30%, Afrike 12% i Amerike 4%.
Prosječan životni vijek muškaraca u Norveškoj je 80,6 godina a žena 84,2 godine....hmmmm.
Norvežanke rađaju sve kasnije pa je sad ta brojka na 29,0 godina dok očevi postaju sa 31,5 godinom u prosjeku. U populaciji je najviše onih od 20-44 godine. Zadnju godinu 22.537 ih se vjenčalo a istovremeno 9.345 razvelo. Istospolnih brakova je 278! Homofobi se ne trebaju bojati da će im djeca odrastati u nezdravoj sredini kako oni kažu. Tako sam mogao pročitati na nekim garbage portalima o "velikim" opasnostima života u Norveškoj. Strašno...e da tu i otimaju djecu... btw :)

Prema podacima iz siječnja 2017. nezaposlenost je smanjena za 0,6% i sada iznosi 4,2%. Gledajući godinama unazad 2016. godina bila je najgora u novijoj povijesti Norveške...jesam pogodio kad da dođem. Trenutno je u Norveškoj 115.000 nezaposlenih, smanjenje 17.000 u tri mjeseca dok 2.640.000 radi. BDP je u toku najveće naftne krize ipak rastao za 0,8%. Naftni sektor pokriva oko 15% BDP-a tako da priče da je Norveška skroz ovisna o nafti baš i ne drže vodu. Inflacija u 2016. godini iznosila je oko 3,5%, ciljana je oko 2,5%. Najveći izvozni partner je Velika Britanija a uvozni Švedska. Najviše se izvozi nafta a najviše uvoze industrijski strojevi iz čega jasno proizlazi u što to Norveška najviše ulaže.

Nadam se da vam nisam napunio glavu pustim brojkama i statistikama. Iako kažu da je statistika majka svih laži, neke zanimljive stvari mogu se izvući i zaključiti. Uprkos krizi koja je pogodila i Norvešku vidi se da su ovo sve brojke od jedne zdrave države.
Na kraju ono što naše ljude najviše zanima. Cijene su u godinu dana porasle u prosjeku 2,5%, ali kad se zna da su i plaće rasle 1,6% te da je prosječna plaća 43.300 NOK u bruto iznosu ( 35.000 kuna ), svima je jasno da ovdje svaka daljnja priča završava. Pozdrav iz Norveške.