Ovaj podcast donosi neke od zanimljivih lokacija i atrakcija koje možete pronaći u ovoj prekrasnoj skandinavskoj zemlji.
11. srpnja 2020.
4. srpnja 2020.
4. Ep: 'Crni'
Poslušajte tužnu, istinitu životnu priču koja se nedavno odigrala u gradu podno sedam planina, Bergenu. "Crni" by #Skandinada #Podcast #Norveska ⚓
27. lipnja 2020.
3. Ep: Posao u Norveškoj 2.dio
Ovaj podcast je priča o mojim iskustvima i iskustvima mojih poznanika prilikom traženja posla i rada u Norveškoj. Koje stvari su bitne, na koje ne treba trošiti energiju, koje poslove tražiti, što možete očekivati kad dođete u Norvešku i još mnogo toga poslušajte u novom podcastu Skandinade. Podcast Skandinada možete slušati na raznim platformama, pretplatite se i besplatno uživajte u slušanju, hvala vam na posjeti, stay tuned.
ANCHOR
APPLE PODCAST
GOOGLE PODCAST
SPOTIFY
RADIOPUBLIC
14. lipnja 2020.
7. lipnja 2020.
1. Epizoda: Najava Podcasta Skandinada
Prva testna epizoda novog podcasta 'Skandinada'. Podcast 'Skandinada' je nastavak price iz Norveške koja je iz tekstualnog preselila u zvučni digitalni svijet. Blog Skandinada je ugašen ali ćete ovdje moći uvijek pronaći nove objave kao linkove za nove podcastove. Navratite na Podcast 'Skandinadu', svi ste dobro došli.
Podcast Skandinada
31. svibnja 2020.
Moj fjord
Malo toga se promijenilo u fjordu nedaleko naše kuće. Zovu ga Byfjorden ili gradski fjord. Brodice i dalje ulaze i izlaze iz Bergena, svrake i dalje pjevaju kidajući tišinu i mir ispod velikog mosta. Jedino starog Stonera odavno više nema. Ako je morao otići nadam se da je na nekom lijepom mjestu, jednakom lijepom kao Bergen. Možda je odselio na sjever ili prije na topli jug, možda je sa svojom ženom, tamo negdje gleda nas i kaže, ostao si, uspio si.
Rekao sam vam da je Bergen najljepši grad u Norveškoj, stvarno jeste a do sada sam ih vidio dosta. Nisam još vidio gradove na dalekom sjeveru. Želim vidjeti Trondheim, Tromsø, želim vidjeti i Lofoten kad smo kod želja, eto želim napisati i još jedan post na davno uspavanoj Skandinadi mnogo godina kasnije. Samo jedan. Vrijeme leti, na zimu će biti tri godine otkad sam prestao pričati svoju Skandinavsku priču. Tri godine, da. Više od četiri godine smo u Norveškoj i da tu smo u istom gradu, na istom fjordu.
Jedna cura nedavno je nahvalila blog negdje javno pa je krenula lavina pitanja, kad ćeš opet pisati, zašto više ne pišeš. Što se dogodilo od kada si prestao pisati, kako je u Norveškoj, što se promijenilo. Svi oni koji su čitali blog a bilo ih je jako puno zaslužuju znati, ovo je dodatak Skandinadi i priča samo za njih.
Tog tmurnog i kišnog dana vozio sam se sa svojim mladim kolegom s posla na sjever naše županije Hordaland. Put je bio dug pa su se kroz razgovor otvarale razne teme i uvijek ona neizbježna zanimala je i njega. Koji to razlozi tjeraju čovjeka da ode iz svoje zemlje. Zašto otići onda kad trebaš uživati. Boljelo me to pitanje još uvijek i udaralo tamo negdje oko srca kao vjetar koji je udarao automobil kojim smo se kretali između strmih Skandinavskih glečera.
U međuvremenu sam se zaposlio u novoj firmi. Velikoj multinacionalnoj kompaniji. Dobio stalni posao, izvrsne nove kolege i konačno počeo živjeti Norveški san. Bilo je teško doći do toga. Trebalo se dokazati. Još jednom, ponovo, cijeli život se dokazuj, mislim se. Otplovim na jug isti trenutak kad pomislim na to. Iznenadiš se kad ti se to prvi put u životu vrati se kao nešto lijepo. Vrati se kao povjerenje onih koji su zapravo cijelo vrijeme vjerovali u tebe ali kako sam došao iz sredine gdje su vladala neka druga pravila pomalo sam bio skeptičan. Srećom sve se pokazalo kao samo još jedna davno zaboravljena paranoja koju sam donio sa sobom. Hvala im. Sretan sam, istovremeno i tužan što sve ovo nisam mogao postići u svojoj zemlji, u Hrvatskoj i to kroz mnogo duži period. Jesam li ja kriv ponekad se zapitam ali poput jeke brzo mi se vrati odgovor kao misao na sve one koji su zadnjih godina iselili, nisam sam, nisam kriv.
Pričali smo a ja sam se strašno trudio objasniti nešto neobjašnjivo. Mladi momak koji se rodio i cijeli život proveo u uređenoj, u normalnoj državi ne može shvatiti nenormalne i nepravedne životne situacije koje sam prolazio dok sam donosio tu odluku, odluku o odlasku. Može slušati i potvrdno klimati glavom ali sigurno neće razumjeti. Raspad jedne, rat i stvaranje druge države, pa ono najbolnije razočaranje nakon uništenja iste te nove države. Mnogi ne shvaćaju, možda nikad ni neće shvatiti. Kako, zašto? Često sam se to i sam pitao...on također ne shvaća. Mlad je kao ja kad sam se prvi put zaposlio. Živio sam i ja njegov san, negdje tamo mnogo južnije, mnogo toplije.
Nakon nekoliko sati stigli smo u gradić gdje smo trebali raditi. Kroz zamagljen prozor zgrade gledao sam crkvu preko puta. Kiša je padala, pa se mijenjala s nekakvom susnježicom. Bilo je sivo, na trenutke tužno. Nikog nije bilo pokraj crkve. Izašao sam i htio ući, pogledati iznutra ali vrata su bila zatvorena. Rijetko kad sam ovdje naišao na zatvorena vrata. Vani je bilo hladno, ali oni nisu hladni. Ne. To je jedna od najvećih laži koju sam čuo od onih koji su tražili nedostatke u nečemu dobrom pokušavajući sakriti svoje predrasude.
Oni su topli, oni su otvoreni, oni nisu idealni. Nitko nije idealan. Treba im malo više vremena da te zagrle, kulture su drugačije, mi smo drugačiji. Hladni nisu.
Zavolio sam ovaj narod, ovu zemlju od prvog dana. Kako sam je volio onda sad je volim još više. Nikada se nisam osjećao kao gost. Bergen je moj, tu sam doma. Ja sam njen, zove se Norveška.
Jeli ti teško, fali li ti obitelj, prijatelji, domovina upita me kolega. Često me to pitaju i ne samo on. Pitaju me i naši, pitaju me svi. U početku je bilo teško. Sad sam se navikao, ovo je ta nova stranica u knjizi života. Ovo je taj novi put gdje nakon skretanja nema nazad, ovo je život, taj bolji život.
Istina daleko od svega što sam volio, što još volim i da, fali mi sve to. Ponekad pomislim da to neke ljude čini sretnim, to kad me stalno pitaju.
Ima ih, sretni su kad imaju taj karik u ruci ali i tužni kad vide da si ostao tamo dok su ti predviđali brz povratak. Ovo nije njihova priča.
Uz sentimentalni dio ide često i onaj, jesi li se ikad pokajao, što bi promijenio kad bi mogao. Nisam se nikad pokajao, promijenio bih nešto kad bi mogao, to da bar mogu vratiti vrijeme, otišao bih mnogo prije. Onaj tko čita ovo tamo negdje na dalekom jugu imat će i zamagljen pogled na ovo, kao na nešto daleko, teško vidljivo. Rijetki će razumjeti. Oni koji čitaju a tu su blizu mene bolje će vidjeti, čisto, kristalno i bolje razumjeti. To trebaš živjeti da bi razumio. Promijenilo se to u meni da više ne želim objašnjavati. Svi idemo svojim odabranim putem, svi biramo koja svitanja i koje zalaske želimo gledati. Jesam li postao hladan? Mislim da nisam, hladna je cura koja je davno komentirala Skandinadu nakon što je njezin frend podijelio jednu od mojih priča. 'Najlakše je otići, svi će se oni jednog dana vratiti' rekla je tada. Ne, najteže je otići i nažalost, neće se svi vratiti, mnogi se više nikada neće vratiti.
Možda jednog dana se i vratim. Možda opet zagrlim svoj Šibenik, svoju Dalmaciju, sve drage ljude koji mi fale.
Istim putem smo se vraćali nazad. Ponovo između glečera samo što sad nije bilo vjetra koji je udarao automobil. Nije bilo ni bolnih pitanja kolege koja su se poput strelica zabijala tamo negdje oko srca. Tako sam uživao ploveći cestom uz sve te fjordove sjevera. Zakopao sam svu tu bol još mnogo prije, postao jači. Nisam htio iskapati svoju prošlost ali eto ponekad neplanirano moraš.
Ponovo sam na fjordu nedaleko naše kuće. Svjetla grada prolijevaju boje na površini mora poput neke čudne aurore. Osjećam se posebno, kao u nekoj bajci. Slušam neku instrumentalnu glazbu koja pojačava ugođaj mira. Volim biti tu na fjordu, gledati zelena stabla, njihov odsjaj u moru u mnoštvu boja, njihove grančice kako se otkidaju pod naletima vjetra, plove tako nošene jakom strujom. Neke isplove na obalu. Odustanu. Neke nastave ploviti. Mi smo te grane na stablu, ostajemo tu, na kiši i na suncu, kad je teško i kad je lijepo. Možda jednog dana i mi se odlomimo, isplovimo i vratimo se na svoju obalu nama poznatog imena. Sve što bih želio tada je samo osjećaj sreće, ovakav nekako kakav mi daju moj Bergen i moja Norveška.
- Blog Skandinada ugašen je krajem 2017 godine. Ova priča nije njegovo ponovno pokretanje, ovo je samo mali dodatak svim onim prethodnima pričama. Tko bude želio uskoro će moći pratiti priče iz Norveške i Skandinadu u nekom novom digitalnom obliku. Moći ćete je slušati kao podcast na više platformi a jedna od njih je: https://anchor.fm/dalmat
- Podcast je još uvijek u nekakvoj testnoj fazi. Kad bude gotov obavijest će biti ovdje na blogu. Hvala vam na posjeti i pozdrav svima vama. 😃
4. prosinca 2017.
Laku noć Skandinada
 |
Lucius Annaeus Seneca
Razmišljao sam kako bi trebao izgledati zadnji post na blogu. Dvije ponude za intervju i priču iz Norveške, dvaju naših portala, jedan lokalni, jedan državni dale su mi ideju kao bi to trebalo izgledati. BTW Oba intervjua sam odbio, zašto i zbog čega, o tom malo kasnije. Pitanja koje mi je poslao jedan novinar, kako bi to sve trebalo izgledati odgovorit ću ovdje na blogu. Ubacit ću par svojih pitanja koja se nameću kao slijed samih glavnih pitanja. Dakle intervju nećete čitati na portalu nego tamo gdje smo se družili sve ovo vrijeme, na blogu kroz 12 pitanja. Ovo je rezime naše prve i pol godine provedene u Norveškoj. Sve bitno što smo saznali i doživjeli za kraj bit će rezonirano u ovom postu, tako da netko kome se ne da pretraživati gdje je post o poslu, klimi, zakonima itd može sve odgovore naći u ovom intervju kojeg će imaginarno voditi Skandinada. Blog će ostati na serveru tako da svi zainteresirani mogu uvijek doći na blog. Kontakt obrazac ostat će aktivan pa svima vama koje nešto zanima ili doputuju u Bergen biću na raspolaganju i uvijek će mi biti drago da se jave. Ima tu korisnih linkova koji se mogu pronaći u desnom izborniku negdje po sredini u postu 'Posao'. Hvala vam svima još jednom na druženju u ovih prekrasnih godinu i pol dana, bez vas ova priča ne bi imala smisla.
Kad su me pitali želim li pričati o životu u Norveškoj rekao sam da sam svoju priču ispričao na blogu. Imam dosta razloga zbog kojih to ne želim, potrajalo bi kad bih krenuo pričati. Ukratko to bi mi stvorilo dodatni nepotreban presing na mail box i pojačalo nerazumijevanje ljudi koji su mi bitni, prvenstveno mislim na dio prijatelja i rodbine. Da su me to pitali prije mog odlaska u Šibenik ovo ljeto odgovor bi možda bio da, nakon razgovora s rodbinom i prijateljima te raznim poznanicima u Hrvatskoj odgovor je definitivno ne. Također u javnosti se naveliko priča o toj temi iseljavanja pa se kod dobrog dijela ljudi stvara animozitet prema takvim pričama. Draže mi je da ovdje za kraj rezoniramo sve dobro i loše što nam se dogodilo u Norveškoj. Razlika je i u tome što ovako znam da će svaka riječ koju kažem biti prenesena baš onako kako kažem. Drugi razlog je publicitet koji u trenutku kad prestajem pisati blog zasigurno mi nije potreban. Nije isto kad to vidi tisuću i pol ljudi mjesečno na mom blogu ili sto tisuća na njihovim sajtovima. Žao mi je i hvala im na interesu koji bi zacijelo popularizirao blog i Norvešku u našoj i okolnim zemljama.
Skandinada: Kako ste se odlučili otići u Norvešku, da li je bilo teško u početku i zašto prestajete pisati blog?
- Norvešku sam izabrao nakon pomnog planiranja i analize. Mjesecima sam čitao o toj zemlji, njenom narodu, kulturi i običajima. Noći provedene uz računalo razne blogove, forume, internet stranice na kraju su mi dosta pomogle. Nikog nisam imao niti poznavao u Norveškoj kad smo Ivana i ja došli. Sve što smo postigli, postigli smo u većini slučajeva sami i jako sam ponosan na to, nadam se i svi oni koji nas vole. Nakon dolaska upoznao sam krasne ljude u Bergenu. Norvežane, Hrvate, Srbe, Bosance i svi oni kasnije su nam pomagali svojim iskustvima i savjetima. Mnogo su nam pomogli gazda i gazdarica stana u koji smo došli. To je bilo sretna i olakšavajuća okolnost za nas. Cijeli život bit ću im zahvalan. Početak je bio težak, teško je to opisati. Nije uvijek išlo sve glatko, trudili smo se, žrtvovali i na kraju sve se to isplatilo. Blog, rekao sam da ću onog trenutka kad me blog počne umarati prestati. Blog me je počeo umarati i prestajem. Nitko nije utjecao na mene niti radi nekog drugog to radim. Iskreno uz stalni posao, igranje šaha u drugoj Norveškoj ligi, učenja jezika, nemam više vremena za pisanje.
Skandinada: Da li ste imali negativnih iskustava, koja smatrate pozitivnim i da li je bilo negativnih komentara na vaš blog?
- U Norveškoj je teško naći posao. Iako je nezaposlenost mala mnogo je tražitelja posla jer nisu svi prijavljeni kao nezaposleni. U Norveškoj je jako mnogo Poljaka i oni su razgrabili sve poslove u građevini i još mnogo sektora gdje je dovoljan samo engleski. Uvijek napominjem da dobiti posao možete za dan a nekad za godinu, ovisi što znate i želite raditi. Ponekad treba i sreće. Visoke cijene su za nas šok u početku dok se ne steknu njihova primanja. Luksuz je skup, restorani, hoteli, izlasci, alkohol, cigarete. Naši ljudi mnogo brže sklapaju prijateljstva i otvoreniji su prema neznancima. Njihova kultura se razlikuje od naše pa svi oni koji imaju problema sa prihvaćanjem različitosti imat će problema i sa životom u Norveškoj. Norveška je otvorena zemlja, sekularna, moderna, uređena. Norvežani su prekrasan narod, kad vas jednom zagrle njihovi ste cijeli život. Norveška je okrenuta budućnosti a ne prošlosti, ulaže u svoju budućnost, cijeni svoju prošlost. Norveška je zemlja gdje se poštuje i cijeni svaki čovjek, radnik i to smatram pozitivnim iskustvima. Norveška je zemlja gdje nije bitno tko ste, što ste i odakle ste. Ne kažem da u Norveškoj nećete doživjeti nepravdu i razočaranje. Hoćete ali mnogo puta manje nego kod nas. U Norveškoj kad platite porez znate da će otići na pravo mjesto a ne uhljebima. Ne morate biti zabrinuti za budućnost sebe i svoje obitelji. Ne morate biti u vladajućoj stranci da biste uspjeli. Norveška štiti male proizvođače i trgovce. U Norveškoj se poštuju zakoni i najbitnije oni se provode. Sve je lakše u Norveškoj, zapravo što je normalno kod njih kod nas je nenormalno i obrnuto. Klima nije toliko brutalna, bar u mom Bergenu. Uh mogao bih još danima o tome. Što se tiče bloga i negativnih komentara, od nepoznatih osoba ne, na blogu ne, u osobnom životu da. To je normalno da postoje ljudi kojima se ne sviđa ili oni koji ne razumiju njegovu poantu.
Skandinada: U osobnom životu?
-Da, par bivših kolega i prijatelja nije razumjelo njegov smisao. Na kraju mi je bitan samo onaj veći dio, oni koji su nam željeli dobro i davali podršku u svakom trenutku, kako nama dvoje tako i blogu koji nas je virtualno spajao. To što nisam dobio podršku od tih osoba iskreno me je tada bilo pogodilo i iznenadilo. Sad više ne govorim o blogu, govorim o našoj životnoj priči koja je samo prenesena u virtualni svijet. Ako ne znaš cijeniti trud i žrtvu koju smo ona i ja prošli, ne cijeniš ni nas. Ako nisi sretan kad je nama dobro kako da te zovem prijateljem.
Skandinada: O kome se točno radi?
- Nije bitno, može to biti šefić neke upravne zgrade u predgrađu ili recimo ekipa filozofa u kafiću preko puta iste te zgrade, istog tog predgrađa. Nebitno, svi se oni na kraju međusobno slože i utope u svojim promašenim razmišljanjima i osobnim taštinama.
Skandinada: Oni su razlog kraja tvoje virtualne priče?
- Ne baš suprotno, oni su cijelo vrijeme bili glavna motivacija, kako u pisanju bloga tako i u teškim trenutcima. To je sad prošlost i to sam već zaboravio i oprostio. Nadam se da je prevladao trenutak slabosti i ljubomora uzrokovana teškom situacijom u zemlji te nedostatak hrabrosti za promjenama u vlastitim životima, a ne zloba. I dalje na neki način volim te ljude. Oni su bili dio mog života.
Skandinada: Da se vratimo na posao, kažete je teško naći posao u Norveškoj?
-I da i ne. Ovisi. Ako pitate mene da, ako pitate mog frenda ne. Ovisi što ste po zanimanju, što znate raditi. Ako si kuhar ili vodoinstalater mnogo lakše češ dobiti posao nego trgovac koji u Norveškoj ne može raditi bez poznavanja Norveškog jezika. Ja sam cijeli život radio kao trgovac, po zanimanju sam elektrotehničar koji nikad nije radio ni dana u struci. Za biti elektrotehničar u Norveškoj potrebna je verifikacija svjedodžbe koja ne ide baš lako bez iskustva iz domovine. Norvežani traže ljude s iskustvom. Nekada im nije bitna svjedodžba, bitno je iskustvo. Kad sam poslao na stotine molbi bezuspješno i morao otići iz firme u kojoj sam bio zamjena, krenuo sam raditi ono što najbolje znam, informatiku. Prvi posao u Norveškoj sam dobio nakon tri mjeseca. Nažalost radio sam kratko kao zamjena. To mi je pomoglo da dobijem njihov nacionalni broj, bankovni račun i neograničen boravak.
Skandinada: Što ste radili u Norveškoj?
-Radio sam u tvornici izolacijskog materijala na određeno vrijeme, imao sam sto postotnu poziciju. Nakon već rečenog odlaska iz te tvrtke pošto sam bio samo zamjena radnicima koji su na godišnjem prošao sam obuku za IT stručnjaka i rad u softveru za prijenos sportskih rezultata. Tad sam doživio i prvo razočaranje u Norveškoj. Nakon višemjesečne obuke i pozitivno položenog testa firma iz Švedske odustala je od posla u zapadnoj Norveškoj. Nakon toga prolazim intervju za rad u Britanskoj IT tvrtki koja radi na projektu CIO. To vam je nešto slično javnoj inicijalnoj ponudi dionica tvrtke samo u virtualnom svijetu. Radili smo na softveru i hardveru za rudarenje kriptovaluta. Ako projekt uspije zarada je ogromna, to tada morao sam se zadovoljiti minimalnim primanjima nerijetko ovisnima o stanju kriptovalute na burzi. Nerijetko sam radio i više od 20h dnevno. Projekt je još u tijeku i uskoro bi trebao krenuti u javnu ponudu. Moj zadatak je bio sigurnosna kontrola i stabilnost samog koda softvera. Zašto pričam u detalje, pa zato jer su me mnogi pitali što sam radio pa sam u kratko odgovarao IT. To je kod mnogih izazivalo sumnju i podrugivanje, u stilu pa to si mogao raditi i iz Hrvatske. Istina ali to je glavni razlika između mene i nekoga tko je otišao u Njemačku na par mjeseci na bauštelu. Ja sam napominjem u Norvešku došao i raditi i živjeti. Već spomenuti projekt na kojem smo radili zapazili su iz Microsofta Norveška u Oslu. Dobio sam ponudu za posao. Tada radim možda najveću grešku od kad sam došao u Norvešku. Odbijam taj posao. Od nedavno prešao sam u novu tvrtku i dobio stalnu poziciju. Radim u timu za nadzor opasnosti od požara. Položio sam njihove tečajeve i dobio certifikate za rad. Trenutno radimo na naftnoj platformi u blizini Bergena, na otoku Askøyu. Imam odličan tim, izvrsne šefove i odlične uvjete za rad.
Skandinada: Zašto ste odbili Microsoft i zašto niste o svemu tome pisali na blogu?
- Za posao u Oslu ponuda nije bila u potpunosti jasna. Tražili su školovanog programera. Tada sam prvi put u životu čuo riječi: 'cijenimo vaš rad' i to od osobe koju nikad nisam vidio, što u 18 god. rada u INI nikad nisam čuo iako sam unaprjeđivan nekoliko puta. Nakon što sam im kazao da nemam završenu školu za rad u tom softveru oni i dalje nisu odustajali pozivajući se na cjelokupni projekt u kojem nisam sudjelovao samo ja. Imao sam filing da to nije sve dobro definirano što je dotična gospođa iz Microsofta i sama u razgovoru nekoliko puta potvrdila. Trebao sam ići živjeti u Oslo bez riješenog pitanja smještaja. Kako nisam imao velika primanja u ovom nazovimo ga start-up projektu nisam mogao prihvatiti taj rizik. Nisam htio otići iz Bergena. Dali sam falio i trebao prihvatiti taj rizik ne znam, pokazat će vrijeme. Na vaše drugo pitanje mogu odgovoriti kratko: ugovor o zaposlenju gdje se nije smjelo izlaziti u javnost s nikakvim podacima o CIO-u. Za posao koji trenutno radim prihvaćanjem ugovora o radu prihvatio sam i određena pravila u korištenju i dijeljenju informacija na društvenim mrežama.
Skandinada: Koje su još razlike rada u odnosu na našu zemlju?
- Radnik se mnogo više cijeni, međuljudski odnosi su na mnogo većoj razini, uređenost sustava je mnogo bolje riješena. Primanja su mnogo veća. Ne postoji veliki šef ili autoritet. Nema pranja mozga sranjima i demagogijama. Ne postoji riječ napravi to i to nego možemo li napraviti to i to. U Norveškoj nema stresa i nervoze. Ljudi su sretni, većinu ne zanima politika. U medijima se priča samo o bitnim životnim stvarima. Znam da sve to zvuči nevjerojatno ali sve to je istina koja svakog u početku iznenadi. Kad odeš doma pa se vratiš u Norvešku, odmoriš psihički. Razlike su ogromne.
Skandinada: Koliko je bitan jezik?
- Jezik je jako bitan i mogu reći sve bitniji jer u zadnje vrijeme teško je naći oglas za posao u kojemu to nije uvjet. Jezik nije težak, naravno treba se žrtvovati, otvoriti novčanik i učiti.
Skandinada: Što savjetujete mladima koji žele doći u Norvešku i što mislite o trenutnom stanju u Hrvatskoj?
- Mladi ili stari nije bitno, Norveška je otvorena svima. Čvrsta odluka, učenje jezika, i ušteda novca za odlazak jer je u početku jako teško. Ako nemaju novca mogu prijave za posao slati iz Hrvatske. Hoće li imati sreće mnogo ovisi o poslu koji traže i žele raditi. Samo upornost i nikad odustati, ne slušati mudrovanja oko sebe, imati svoj cilj, želju i volju. Nakon toga uspjeh je zagarantiran. Stanje u Hrvatskoj pratim sve manje, gotovo ništa. Ono zadnje što sam skužio je to da situacija ne ide na bolje, nego na gore. Ljudi se u medijima bombardiraju nebitnim temama, glupostima, prošlošću, davno završenim ratovima i svakakvim sranjima dok se cjelokupni sustav urušava, sustav kojemu prijeti teška katastrofa. Hrvatska je nekima izvrsno i prekrasno mjesto za život. Nažalost oni su manjina. Mnogo više je onih koji se svakodnevno bore za normalan život. Svima njima savjetujem da odu iz Hrvatske bez puno razmišljanja. Vani je teško, nije lako ali svaki trud se isplati. Domovina je tamo gdje ti je dobro, tamo gdje možeš stvoriti normalne uvjete za sebe i svoju obitelj. Oni koji to mogu u Hrvatskoj svaka im čast, meni je drago i zavidim im. Nikada nijednom strancu koji me pita za Hrvatsku neću reći te negativne, ekonomske strane. Oni Hrvatsku zemlju doživljavaju kao raj na zemlji. Ona i jeste raj na zemlji ali samo prirodni. Neka takvih uvjerenja ostanu i dalje. Volim Hrvatsku i fali mi Hrvatska, obitelj, prijatelji i dobre strane života kojeg sam tamo imao. Sad je sve to prošlost, moja nova domovina zove se Norveška.
Skandinada: Kako završiti priču Skandinada?
- Eto svemu dođe kraj. Na trenutke mi je žao. Kako sam zamišljao blog tako je većinom i funkcionirao. Bio je mjesto gdje ću pričati svoju priču o Norveškoj. Vremenom sam shvatio da za ozbiljno pisanje treba dosta vremena. Na pisanje, ispravke gramatičkih pogrešaka, uređivanje, jednostavno za sve to treba jako mnogo živaca i vremena jer sve veća posjeta to je tražila. Da blog čita moja ekipa boljela bi me briga ali blog se čitao svugdje po svijetu i nisam više mogao redovno objavljivati bar dva ili tri posta mjesečno.
Kako završiti hmmmm? Pa nek bude kako smo i počeli:
"Zemlja koja te zagrli i ljubi, zemlja koja ti u nijednom trenutku ne dozvoli da se osjećaš kao stranac, zemlja koja te primi kad tvoja te ispljune zaslužuje samo poštovanje i ljubav. Zato je grlim i ljubim, ovaj narod ovu zemlju. Ovo do sad smatram jednim vrijednim i pozitivnim iskustvom. Prvi put u životu osjećam onu pravu, iskrenu, ljudsku slobodu."
Pretplati se na:
Postovi (Atom)