Prva godina u Norveškoj

Bergen <3

Na današnji dan prije godinu dana došli smo u Norvešku. Šokira me činjenica da je već prošlo godinu dana, tako brzo. Najlakše bih i u kratko ovaj period opisao kroz tri faze od četiri mjeseca. Kako je prošla naša prva godina u nastavku.

Prva četiri mjeseca prošla su po očekivanju u strahu, neizvjesnosti nakon čega je uslijedilo oduševljene i euforija. Odlazak u nepoznato, odlazak u zemlju gdje nikoga ne poznaješ, odlazak u zemlju o kojoj doslovno ne znaš ništa, ni jezik, ni kulturu, ni običaje. Čitao sam dosta o svemu tome prije nego sam došao ali drugačiji je filing kad se ti stvoriš na licu mjesta ispaljen iz zemlje s brdovitog Balkana. Strah me je bilo u startu, rizik je bio velik ali otvorenost i pomoć Norveških i naših ljudi u Bergenu uvelike su nam olakšali prilagodbu na novu sredinu. Kad smo upoznali grad, ljude i osnovne običaje već smo lakše disali. Tada je uslijedila euforija. Odnos poslodavca prema radniku, uređenost države, sve ono što je normalno nama je bio šok jer smo došli iz zemlje gdje su izokrenute sve vrijednosti. Doći u zemlju u kojoj nema stresa, u zemlju gdje se narod ne zaglupljuje nebitnim temama bio je pozitivan šok i ujedno ogorčenost na sve ono što si do tada morao prolaziti u Hrvatskoj. Posebno boli uspomena na radnika kojeg psihički siluje poslodavac bajkama da je isto takvo stanje ako ne i gore u razvijenim zapadnim zemljama. Ljutnja i ogorčenost  iz samih početaka zamijenjena je veseljem i srećom kad smo shvatili da ti ljudi i takav sistem za nas su prošlost u koju se više ne želimo vračati. I dan danas osjetim tugu i nemoć kad čujem da moje bivše kolege i dalje prolaze kroz sve to. To je ujedno i period kad smo dobili boravište, sve potrebne dozvole i dokumente za rad i život u Norveškoj. Nakon par mjeseci dobili smo i prvi posao, mnogo brže nego što smo mislili. U Norvešku možeš doći samo raditi, mi smo u Norvešku došli živjeti i raditi.

Sljedeća četiri mjeseca prošlo su kako bi se reklo smirivanjem i stajanjem na loptu. Početnu euforiju zamijenila je spoznaja da naš život više nikada neće biti isti kao prije. Teško se bilo pomiriti s činjenicom da sav svoj život, navike, prijatelje i rodbinu smo ostavili više od dvije tisuće kilometara daleko. Bilo je nestvarno da osobe s kojima si dijelio desetljeća života odjednom više nisu tu. Često mi prigovaraju da tu i na društvenim mrežama mnogo pričam o Hrvatskoj. Pričam jer se ne pravim i ne lažem kad kažem da je prva godina mog boravka u Norveškoj prošla dobrim dijelom mislima na Hrvatsku. Tako kažu da je u početku, kasnije se valjda navikneš. Od vijesti i događaja iz domovine ne možeš pobjeći, možeš se samo manje zamarati. Dobro znam da je jedini način da ostanem u kontaktu s dragim ljudima koji su činili moj život sudjelovanje u njihovim zgodama i nezgodama. Citirao bih jednu klapu "Ne mogu da zaboravim moje suce, moje more i Dalmaciju". Ovaj drugi period prošao je i u očekivanju prve Norveške zime. Nas je pripremilo na to da na sam spomen Norveške odmah se smrzneš. Kroz ovaj period naišao sam na prve, veće probleme u Norveškoj. Posao nije lako dobiti, slao sam tada na stotine molbi. Odgovor je uvijek bio jednak, negativan. Shvatio sam da bez poznavanja jezika ne mogu napraviti konkretno ništa pa sam se upisao na tečaj Norska. Zbog nesigurnosti posla nisam mogao nastaviti sa skupocjenim tečajevima pa sam se bio našao u nekakvom zatvorenom krugu gdje nisam mogao ići na jezik dok ne radim, odnosno nisam mogao raditi jer ne poznajem jezik. Nakon toga ulazimo u treću završnu fazu i onu najbitniju koju je obilježila, socijalizacija.

Zadnja četiri mjeseca naše prve godine prošla su doslovno po Norveški. Lagano, bez stresa, upoznavali smo svakodnevno nove ljude, širili prijateljstva. Najvećim bogatstvom života u Norveškoj smatram upoznavanje raznih ljudi, nacija, njihovih običaja i kultura. Svoje dojučerašnje Šibenčane, Vodičane, Primoštence, Skradinjane, Drnišane morao sam zamijeniti Bosancima, Srbima, Šveđanima, Englezima, Nizozemcima, Poljacima itd. Od nekakve brutalne zime nije bilo ni traga. Kažu mi da je hladnija bila u Šibeniku. Snijeg je pao tri, četiri puta i zadržao bi se dva, tri dana kao i temperatura ispod nule. Grad nas je zagrlio kao i Norveška, osjetili smo život onakav kako ga dišu Skandinavci. Pristupio sam njihovom sportskom klubu, upoznao prekrasne ljude. Širenjem prijateljstava širite svoje horizonte, povećavate izglede u dobivanju posla, živite sretnije kad znate da se po potrebi imate na koga osloniti.
Niti jednog trenutka nisam zažalio što sam došao i izabrao Norvešku. Da će biti teško znao sam, da će biti lakše kad se okružim pozitivnim ljudima i istomišljenicima, znao sam.

Šibenik <3

Veliko hvala svima onima koji su nas sve ovo vrijeme hrabrili i posebno veliko hvala onima koji su nam pomogli dolaskom u Norvešku. Hvala svima vama koji čitate ovaj blog i naše doživljaje. Iznenadila me pozitivno posjeta ovog bloga, nadam se da sam bar malo uspio prenijeti atmosferu Skandinavije svima onima koje zanima ova prekrasna zemlja.
Meni ostaje šetnja do rive nedaleko moje kuće. Dotaknut ću Sjeverno more i tada cijeli svijet kažu. Okrenuti ću se prema jugu, gledat ću galeba na nebu i nastaviti budan sanjati ovaj predivan san, daleko od sviju mojih, daleko od moje Dalmacije.