Dida moj

Storavatnet

Vikend. Gledam kroz prozor. Snijeg. Ništa čudno. Za sat ili dva možda izađe sunce. Možda kiša okrene. Fali mi sunce ali ne baš u onolikoj mjeri kako sam mislio da će mi faliti. U Norveškoj sam toliko navikao na kišu da sam počeo da je volim. Dobro ne baš da je obožavam ali je ni ne mrzim kao u Dalmaciji. Šetati po kiši postalo mi je sasvim normalno. U Dalmaciji bi je doživljavao kao elementarnu nepogodu. Obično vikendom bacim trening. Trčim ili šetam po šetnici obližnjeg jezera Storavatnet. Prekrasna šetnica koja me svaki put iznova posjeti na onu moju Šibensku. Onu u kanalu. Fali mi moja šetnica. Danas sam odlučio ostati doma. Pada snijeg a na njega još nisam navikao. Evo već polagano prestaje.

Pogled kroz zamagljeni prozor puca na okolne kućice i zgrade. Jedan penzioner, moj susjed upravo je izašao na balkon. U ruci boca viskija i dvije čaše. Dolazi i gospođa. Nazdravljaju i sjedaju na balkon. Vani je 2°C. Njima je to normalna temperatura pa i za sjediti na balkonu. Njima je i normalno da se ne gleda što drugi rade u svojim kućama ili na balkonima. Ja sam Balkanac pa to mogu. Zavjese su rijetke kao i prozori bez zavjesa u nas. Nitko ne gleda u vaš mali svemir a i da gleda nikoga nije briga što netko gleda. Ja gledam i dalje to dvoje vitalnih staraca punih sreće i života. Sjetim se svog dida. Namjerno pišem dida jer ga nikada nisan zvao djed. Živ je i zdrav fala bogu. Može bez problema popiti litru crnjaka, kad mu se ukaže rijetka prilika pojede bez problema kilogram leše janjetine i uredno svako jutro baci tjelovježbu. Čovjek blizu devedeset godina. Lagao bih kad bi rekao da je moj dida nešto drugačiji od ovog Skandinavskog djeda. Ovako na prvu skroz su slični. Samo na prvu. Moj trči, ovaj tu viđam ga često, vozi biciklu. Ovaj dere po viskiju, moj po vinu. Moj dida preživio je dva rata. Ovaj tu jedan. Jedan koji je bio dovoljan da mu stvori državu na koju će biti ponosan. Državu gdje će on uživati u svojoj penziji. Državu u kojoj se ne brine hoće li mu se djeca ili unučad odseliti ili biti bez posla ili ono najgore ostati gladna.


Moj dida nema penziju ni približno jednaku ovom djedu. Moj dida nema državu na koju može biti ponosan ni državu koja njegovoj djeci i unučadi može osigurati sretnu budućnost. Kroz svu njegovu volju življenja ako zaronimo samo malo dublje vidi se i sva ta bol. Radiš cijeli život kao pas da na kraju živiš s tisuću kuna penzije. Penzije koja ti dolazi iz tamo neke Austrijske banke.
Nazdravi djeda još jednom sa svojom bakicom. Snijeg je skroz prestao. Ispiju njih dvoje viski do kraja. Djeda se digne s balkona i uđe u kuću. Najvjerojatnije nije ušao u kuću gledati Dnevnik kao i moj dida. Bio sam u pravu. Nekoliko trenutaka kasnije izašao je skockan ispred kuće. Stajao je i čekao nekoga. Hladni Skandinavski zrak rezao je automobil koji mu se približavao. Bio je to Taxi. Taxi je došao po njega. Sjedne djeda u Taxi i krene prema centru grada. Zamislim istovremeno svog dida u lokalnom busu kako se sa svog sela tramakaje do centra Šibenika. Kad dođem u Šibenik želja mi je napraviti samo jednu stvar. Poslati Taxi po mog dida da ga prebaci sa sela do nas u centar grada. Neka i on bar na trenutak osjeti kako živi njegova godina, tamo negdje u dalekoj Norveškoj.