Neka te kiša poljubi

Prvo jutarnje svjetlo sramežljivo uđe u sobu. Gledam digitalac 3:39h. Civil Sunrise ga zovu astronomi. Prvo dnevno svjetlo. Ne mislim izlazak sunca nego baš ono kad se počinje vidjeti. Kad znaš da je Civil Sunset oliti zadnje svjetlo dana u 23:35h onda znaš da nema puno od noći. Ljeti je tako u Norveškoj pa će krajem lipnja vidjeti se do jedan sat iza ponoći a svitati će nedugo nakon toga. Zimi je obrnuto nema mnogo dana. Sunce izađe oko 9:45h a nestaje na horizontu već oko 15:30h. Došao sam u proljeće kad ta pojava nije toliko izražena ali sad već mi je pomalo čudno kad znam da Hrvatska i Norveška spadaju u istu vremensku zonu. Na sjeveru Norveške to je još izraženije i onda dolazimo do astronomskih pojava. Polarna noć je fenomen koji se javlja zimi, i samo sjeverno od sjevernog Polarnog/Arktičkog kruga i južno od južnog Polarnog/Antarktičkog kruga. To znači da je Sunce u određenom razdoblju ispod horizonta. Ovo razdoblje najkraće traje u blizini polarnih krugova, a povećava se u trajanju bliže polovima, a na samim polovima traje šest mjeseci. Područja koja imaju polarne noći zimi, imat će ponoćno sunce u istom razdoblju u ljeto. A to znači da je sunce na nebu 24 sata, naravno kada je lijepo vrijeme. Zbog efekta sumraka nikad nije totalno mračno 24 sata dnevno.

Uz promjenu klime treba se eto naviknuti i na izlazak i zalazak sunca. Ljetna ponoćna šetnja na dnevnom svjetlu to je Norveška. Zimska jutarnja kava u 9h po mraku i to je Norveška. Govore naši što su duže tu da se privikne čovjek na sve pa i na to. Kako je kazao Georg Lichtenberg njemački znanstvenik:"Nije važno što sunce u nekim državama ne zalazi, kako se nekoć hvalila Španjolska, naprotiv, važno je ono u tim državama što sunce na svom putu može vidjeti."

Klima Norveške je zbog utjecaja tople Golfske struje i zapadnoatlantskog oceanskog vjetra mnogo toplija od klime drugih krajeva iste zemljopisne širine. Samo je sjeverni kraj Norveške pod utjecajem hladnih masa polarnog zraka, odnosno klima je tamo polarna (subarktička). U unutrašnjosti klima je planinska, s nešto toplijim ljetima i oštrim, osjetno hladnijim zimama ali ipak stabilnija od klime primorja. Priobalni pojas se odlikuje čestim padalinama i vjetrom, uz nagle promjene vremena. Bergen je tako mnogo kišovitiji grad od Osla i jedan od najkišovitijih gradova svijeta.

Srednja temperatura zraka kreće se u siječnju od –4 °C na sjeveru do 2 °C na jugu, a u srpnju od 10 °C na sjeveru do 17 °C na jugu. Zbog toplinskog utjecaja Golfske struje more se uz obalu ne zaleđuje. Najviše oborina s maksimumom zimi imaju zapadni pristranci Skandinavskog gorja. Sjeveroistočni i jugoistočni dijelovi zemlje imaju najmanje padalina. Snježni pokrivač Norveške traje oko 7 mjeseci godišnje na sjeveru, od 9 do 10 mjeseci na planinama i od 3 do 4 mjeseca na jugoistoku. U Oslu je srednja mjesečna temperatura siječnja –4,7 °C, srpnja 17,3 °C , u Bergenu srednja mjesečna temperatura siječnja 1,5 °C, srpnja 15 °C. Iz navedenih podataka možemo zaključiti da temperaturne razlike između sjevera i juga nisu velike, ali su zato velike klimatske razlike između priobalnog pojasa i unutrašnjosti zemlje.

Sad je vrijeme u Bergenu izvrsno, sunčano i nadam se da će da potraje. Zna se zadnjih dana pojaviti magla ali samo noću pa mi ne smeta toliko. Temperatura se kreće danju oko 20°C noću padne na desetak idealno za ugodan dan i još ugodniji san. Kiša je znala padati ali imam osjećaj nikad tako jako kao u Dalmaciji prilikom nevere. Grmljavinu tu još nisam čuo. Vjetar sjeverni je hladan i podsjeća na buru iako ništa ne može zamijeniti brijanje bure u zimsku ranu zoru. Ponekad i južni vjetar podsjeti te brzo da to nije naše jugo iz dva razloga. Prvi je što to često nije topao vjetar i zna biti jako hladan a drugi je što nema efekta ludila i nervoze ljudi po južini. Njima južina ne smeta oni padaju u depresiju zbog nedostatka sunca pa čim ono izađe i temperatura poljubi 10°C Norvežani su u kratkim rukavima, leže po parkovima, trče, voze bicikle. Kad vidiš lika da se skriva od kiše ili na suncu nosi debelu zimsku jaknu znaj odmah da je furešti. Kad vidiš dvadeset ljudi u busu, oblačno je vani a njih dvoje nosi sunčane naočale znaj da su to Dalmatinci...to jest Ivana i ja. 

Čudno mi je bilo na početku a na momente i smiješno gledati iz autobusa djecu na odmoru u vrtiću kako se igraju vani po kiši. Trče na otvorenom po vodi i blatu u čizmama zagrnuti raznobojnim kabanicama dok kiša neumorno lije. Tete iz vrtića uredno ih nadgledaju kao da se na nebu ništa ne događa. Gledam ih tako kroz mokro staklo autobusa i odlutam mislima daleko u prošlost na kišnu ulicu Baldekina prisjećajući se svog djetinjstva i igre na ulici uz onu materinu neizbježnu: 'Ulazi u kuću vidiš da pada kiša'.