Radost i tuga

Pisanje bloga polako dolazi kraju. Integracija je u potpunosti dovršena na našu sreću, na sreću iskrenih ljudi i na nečiju tugu. Za nekoliko tjedana objavit ću neke novosti iz Norveške i iz Hrvatske koje su došle do mene kao i posljednji, rezime post. Hvala svima što ste čitali blog, družili se virtualno s nama i olakšali nam onaj početni šok u novoj sredini. Više od 40.000 ljudi u godinu i pol dana posjetilo je ovaj mali blog i hvala vam svima još jednom od srca.
Prije nekih godinu dana jedan komentator na blogu mi je zamjerio da pišem puno o stanju u Hrvatskoj, da ljudi dolje to dobro znaju i da im je pun kufer svega. U pravu je bio potpuno. Nisam pisao nakon toga puno o Hrvatskoj, osim kad sam bio dolje prije nekih mjesec i nešto. Rekao sam tada da su emocije jako bitna stavka kad se ode iz domovine i ne nosi se svatko jednako s njima. Nekome fali država do boli da doslovno pukne u tuđini. Nekome uopće ne fali i preporodi se u tuđini. Ja sam negdje na pola od toga. Uvijek sam želio biti zlatna sredina. Netko tko je davno otišao od rata ili nekakvih tragedija zasigurno ne pati toliko za mjestom koje ga podsjeća na te ružne stvari. Kad odu ljudi poput nas koji su cijeli život bili s tim ljudima dolje, plakali se i smijali pod istim nebom, pokraj istog mora, ne mogu a da ne budu sentimentalni prema tim ljudima, prema toj zemlji. Pamtiš većinom dobro i onda ti to fali, što sam duže tu sve više. U moru životnih problema, pogotovo onih poslovnih zapostavimo tu emocionalnu stranu pa nas određeni važni životni događaji, kao npr. mene danas dobro protresu. Koliko je tanka granica između sreće i tuge uvjerio me frend danas kad me je nazvao priopćiti dvije vijesti.

Svraka, Magpie

Uobičajeni ponedjeljak u Norveškoj. Analiziram koliko mi je stabilan nekakav programski kod, na nekom dalekom serveru, u nekoj dalekoj zemlji koju najvjerojatnije nikad neću vidjeti. To mi je jako bitno u tom trenutku, najbitnije. Cijeli sam u tome. Ne čujem ni prekrasnu pjesmu svraka koje me svakodnevno bude u Loddefjordu sve dok mi jedna nije sletjela na prozor. Sjetim se stare, mislim engleske pjesme 'One for sorrow' koju pjevaju djeci. Ide nekako ovako:

"Jedna za tugu, dvije za sreću, tri za djevojčicu, četiri za dječaka, pet za srebro, šest za zlato, sedam za tajnu koja se nikad ne smije reći..."

Prema starom praznovjerju broj svraka koliko ih vidite kaže vam što ćete doživjeti toga dana. Jedna je sletjela na prozor, znači tuga mislim se. Nisam praznovjeran, uvjeravam sam sebe i dižem se sa stola prema njoj. Ona odleti. Znam gdje je jedna obično ih ima još jer su često u paru pa se nadam da ću vidjeti još jednu jer jebeš tugu. Sada vidim tri u daljini. Znači ako je među njima ona moja prva plus nove dvije to je za djevojčicu, ako su nove tri plus ona moja stara to je ukupno četiri za dječaka. Smijem se sam sa sobom dok krv traži kofein. Sjedam ponovo za monitor, pijem kavu dok gledam sve te nebitne grafove od kojih mi se vrti u glavi.
Da se vratim na frenda koji me je nazvao. Kaže mi da je naš bivši kolega dobio sina. Baš mi je drago, toliko sam sretan, preplavu me emocije i odmah tuga jer nisam dolje. Žao mi je što kod takvih bitnih životnih događaja ne mogu biti s ekipom s kojom sam do jučer dijelio život. Jebiga to ti je cijena života u Norveškoj. Pati sad, govori mi neki pokvareni glas u meni. Odmah nakon radosne saopći mi i tužnu vijest. Također bivši kolega s kojim sam radio dugo godina zajedno napustio nas je zauvijek. Ne, ne mogu da vjerujem. U šoku sam kojega još brže nadopuni tuga. U prijateljeve dvije rečenice stao je cijeli život. Rođenje i smrt, radost i tuga. Istovremeno.
Kako otići tako daleko, ostaviti sviju i praviti se da je to nebitno. Svatko tko to tvrdi imam filing da laže. Nije lako ne biti dio tog mozaika kojeg smo godinama slagali zajedno. Novi mozaici se slažu, neki stari se ruše. Baš ti stari koji se ruše, šokira me tko ih ruši. Tih zajedničkih skica našeg cijelog života ima sve manje i manje. Razvodni se sve to. Isto, fali mi jebeno Hrvatska na trenutke. Niti nešto predobro kao Norveška ne može suzbiti erupciju svih tih nakupljenih emocija.
U šoku sam i dalje, na trenutke tužan na trenutke sretan. Nastavim sjediti još dugo i misliti se koliko je teško ne biti dolje u tom trenutku. Otvaram bocu Jegera i sam sa sobom nazdravljam svom prijatelju koji je dobio sina, za sreću i zdravlje. Drugi gutljaj ide za starog prijatelja s kojim više nikad neću nazdravljati.
Letjet će svrake i dalje, same ili u parovima još dugo iza nas. Letjet će i avioni i dalje, ljudi sami ili cijele obitelji još dugo iza nas. Uvijek će biti onih koji će nas razumjeti i biti im drago, uvijek će biti onih kojima to nikada neće biti jasno, pričat će suprotno kad se vidimo i praviti se da nas razumiju. Jedno će ostati sigurno zapisano: Prva na prozoru bila je za tugu, one tri kasnije ipak za dječaka. Nisam vjerovao u to.