Norveške statistike

Novom godinom izašli su i novi statistički podaci o Norveškoj. Ekonomija, nezaposlenost, imigracija itd. Norveška po najnovijim podacima broji 5.258.317 stanovnika što je 44.332 više nego u 2016. godini. Samo za primjer, prije pet godina Norveška je imala manje od pet milijuna stanovnika. Ako se nastavi ovakav rast do 2060. godine Norveška bi trebala imati više od 7 mil. stanovnika. Hrvatska 2060. godine...ne želim ni pomišljati. U Norvešku je zadnju godinu ušlo (imigriralo) 66.800 osoba dok je istovremeno zemlju napustilo (emigriralo) 40.724 osobe. Prema prijašnjim godinama smanjen je broj ulazaka imigranata dok je povećan broj izlazaka iz Norveške. Od 5,2 mil. stanovnika, imigranata je oko 725.000. To je postotak od 13,8% plus 3% emigranata koji su rođeni u Norveškoj.
Najbrojnija nacionalna manjina su Poljaci i njih je više od 108.000. Slijede Litvanci oko 42.000 pa Šveđani, Somalijci itd. Koliko je naših ljudi u Norveškoj ne postoje točni podaci ali govori se od nekih dvije tisuće ljudi. Oko 39% imigranata dolazi radi obitelji a 33% dolazi ih raditi, 22% su izbjeglice i 6% dolazi ih studirati. Imigranti najviše dolaze iz Europe, više od 53%, Azije 30%, Afrike 12% i Amerike 4%.
Prosječan životni vijek muškaraca u Norveškoj je 80,6 godina a žena 84,2 godine....hmmmm.
Norvežanke rađaju sve kasnije pa je sad ta brojka na 29,0 godina dok očevi postaju sa 31,5 godinom u prosjeku. U populaciji je najviše onih od 20-44 godine. Zadnju godinu 22.537 ih se vjenčalo a istovremeno 9.345 razvelo. Istospolnih brakova je 278! Homofobi se ne trebaju bojati da će im djeca odrastati u nezdravoj sredini kako oni kažu. Tako sam mogao pročitati na nekim garbage portalima o "velikim" opasnostima života u Norveškoj. Strašno...e da tu i otimaju djecu... btw :)

Prema podacima iz siječnja 2017. nezaposlenost je smanjena za 0,6% i sada iznosi 4,2%. Gledajući godinama unazad 2016. godina bila je najgora u novijoj povijesti Norveške...jesam pogodio kad da dođem. Trenutno je u Norveškoj 115.000 nezaposlenih, smanjenje 17.000 u tri mjeseca dok 2.640.000 radi. BDP je u toku najveće naftne krize ipak rastao za 0,8%. Naftni sektor pokriva oko 15% BDP-a tako da priče da je Norveška skroz ovisna o nafti baš i ne drže vodu. Inflacija u 2016. godini iznosila je oko 3,5%, ciljana je oko 2,5%. Najveći izvozni partner je Velika Britanija a uvozni Švedska. Najviše se izvozi nafta a najviše uvoze industrijski strojevi iz čega jasno proizlazi u što to Norveška najviše ulaže.

Nadam se da vam nisam napunio glavu pustim brojkama i statistikama. Iako kažu da je statistika majka svih laži, neke zanimljive stvari mogu se izvući i zaključiti. Uprkos krizi koja je pogodila i Norvešku vidi se da su ovo sve brojke od jedne zdrave države.
Na kraju ono što naše ljude najviše zanima. Cijene su u godinu dana porasle u prosjeku 2,5%, ali kad se zna da su i plaće rasle 1,6% te da je prosječna plaća 43.300 NOK u bruto iznosu ( 35.000 kuna ), svima je jasno da ovdje svaka daljnja priča završava. Pozdrav iz Norveške.

Prva godina u Norveškoj

Bergen <3

Na današnji dan prije godinu dana došli smo u Norvešku. Šokira me činjenica da je već prošlo godinu dana, tako brzo. Najlakše bih i u kratko ovaj period opisao kroz tri faze od četiri mjeseca. Kako je prošla naša prva godina u nastavku.

Prva četiri mjeseca prošla su po očekivanju u strahu, neizvjesnosti nakon čega je uslijedilo oduševljene i euforija. Odlazak u nepoznato, odlazak u zemlju gdje nikoga ne poznaješ, odlazak u zemlju o kojoj doslovno ne znaš ništa, ni jezik, ni kulturu, ni običaje. Čitao sam dosta o svemu tome prije nego sam došao ali drugačiji je filing kad se ti stvoriš na licu mjesta ispaljen iz zemlje s brdovitog Balkana. Strah me je bilo u startu, rizik je bio velik ali otvorenost i pomoć Norveških i naših ljudi u Bergenu uvelike su nam olakšali prilagodbu na novu sredinu. Kad smo upoznali grad, ljude i osnovne običaje već smo lakše disali. Tada je uslijedila euforija. Odnos poslodavca prema radniku, uređenost države, sve ono što je normalno nama je bio šok jer smo došli iz zemlje gdje su izokrenute sve vrijednosti. Doći u zemlju u kojoj nema stresa, u zemlju gdje se narod ne zaglupljuje nebitnim temama bio je pozitivan šok i ujedno ogorčenost na sve ono što si do tada morao prolaziti u Hrvatskoj. Posebno boli uspomena na radnika kojeg psihički siluje poslodavac bajkama da je isto takvo stanje ako ne i gore u razvijenim zapadnim zemljama. Ljutnja i ogorčenost  iz samih početaka zamijenjena je veseljem i srećom kad smo shvatili da ti ljudi i takav sistem za nas su prošlost u koju se više ne želimo vračati. I dan danas osjetim tugu i nemoć kad čujem da moje bivše kolege i dalje prolaze kroz sve to. To je ujedno i period kad smo dobili boravište, sve potrebne dozvole i dokumente za rad i život u Norveškoj. Nakon par mjeseci dobili smo i prvi posao, mnogo brže nego što smo mislili. U Norvešku možeš doći samo raditi, mi smo u Norvešku došli živjeti i raditi.

Sljedeća četiri mjeseca prošlo su kako bi se reklo smirivanjem i stajanjem na loptu. Početnu euforiju zamijenila je spoznaja da naš život više nikada neće biti isti kao prije. Teško se bilo pomiriti s činjenicom da sav svoj život, navike, prijatelje i rodbinu smo ostavili više od dvije tisuće kilometara daleko. Bilo je nestvarno da osobe s kojima si dijelio desetljeća života odjednom više nisu tu. Često mi prigovaraju da tu i na društvenim mrežama mnogo pričam o Hrvatskoj. Pričam jer se ne pravim i ne lažem kad kažem da je prva godina mog boravka u Norveškoj prošla dobrim dijelom mislima na Hrvatsku. Tako kažu da je u početku, kasnije se valjda navikneš. Od vijesti i događaja iz domovine ne možeš pobjeći, možeš se samo manje zamarati. Dobro znam da je jedini način da ostanem u kontaktu s dragim ljudima koji su činili moj život sudjelovanje u njihovim zgodama i nezgodama. Citirao bih jednu klapu "Ne mogu da zaboravim moje suce, moje more i Dalmaciju". Ovaj drugi period prošao je i u očekivanju prve Norveške zime. Nas je pripremilo na to da na sam spomen Norveške odmah se smrzneš. Kroz ovaj period naišao sam na prve, veće probleme u Norveškoj. Posao nije lako dobiti, slao sam tada na stotine molbi. Odgovor je uvijek bio jednak, negativan. Shvatio sam da bez poznavanja jezika ne mogu napraviti konkretno ništa pa sam se upisao na tečaj Norska. Zbog nesigurnosti posla nisam mogao nastaviti sa skupocjenim tečajevima pa sam se bio našao u nekakvom zatvorenom krugu gdje nisam mogao ići na jezik dok ne radim, odnosno nisam mogao raditi jer ne poznajem jezik. Nakon toga ulazimo u treću završnu fazu i onu najbitniju koju je obilježila, socijalizacija.

Zadnja četiri mjeseca naše prve godine prošla su doslovno po Norveški. Lagano, bez stresa, upoznavali smo svakodnevno nove ljude, širili prijateljstva. Najvećim bogatstvom života u Norveškoj smatram upoznavanje raznih ljudi, nacija, njihovih običaja i kultura. Svoje dojučerašnje Šibenčane, Vodičane, Primoštence, Skradinjane, Drnišane morao sam zamijeniti Bosancima, Srbima, Šveđanima, Englezima, Nizozemcima, Poljacima itd. Od nekakve brutalne zime nije bilo ni traga. Kažu mi da je hladnija bila u Šibeniku. Snijeg je pao tri, četiri puta i zadržao bi se dva, tri dana kao i temperatura ispod nule. Grad nas je zagrlio kao i Norveška, osjetili smo život onakav kako ga dišu Skandinavci. Pristupio sam njihovom sportskom klubu, upoznao prekrasne ljude. Širenjem prijateljstava širite svoje horizonte, povećavate izglede u dobivanju posla, živite sretnije kad znate da se po potrebi imate na koga osloniti.
Niti jednog trenutka nisam zažalio što sam došao i izabrao Norvešku. Da će biti teško znao sam, da će biti lakše kad se okružim pozitivnim ljudima i istomišljenicima, znao sam.

Šibenik <3

Veliko hvala svima onima koji su nas sve ovo vrijeme hrabrili i posebno veliko hvala onima koji su nam pomogli dolaskom u Norvešku. Hvala svima vama koji čitate ovaj blog i naše doživljaje. Iznenadila me pozitivno posjeta ovog bloga, nadam se da sam bar malo uspio prenijeti atmosferu Skandinavije svima onima koje zanima ova prekrasna zemlja.
Meni ostaje šetnja do rive nedaleko moje kuće. Dotaknut ću Sjeverno more i tada cijeli svijet kažu. Okrenuti ću se prema jugu, gledat ću galeba na nebu i nastaviti budan sanjati ovaj predivan san, daleko od sviju mojih, daleko od moje Dalmacije.

Jednosmjerno

Ovih dana imao sam poslovnih obaveza, morao sam proći obuku za rad u jednom softveru pa sam malo zapostavio blog. Uskoro će biti godina dana da sam napustio Hrvatsku. Ovaj post će biti kratak jer za sljedeći pripremam jednu malo dužu analizu prve godine boravka u Norveškoj. Onima koji su se kasnije uključili u blog samo u kratko da kažem da ga pišem od samog dolaska u Norvešku i kako vrijeme prolazi iznosim svoje doživljaje i zapažanja.
Svaka priča, svakog pojedinca je posebna i donosi tisuće razloga zbog kojih ljudi napuštaju domovine. Ipak na kraju, većina nas više se nikada ne vrati raditi u matične zemlje.
Zašto sam potjeran iz svoje domovine i zašto sam prije godinu dana otišao iz nekad velike tvrtke INA-e, iz rodnog Šibenika, podsjeti me tekst ogorčenih radnika koji je danas objavljen na Radničkom portalu
Vidim da se ni godinu dana kasnije ništa nije promijenilo, čak je još i gore pa ovakvi podsjetnici najveća su snaga i motivacija za uspjeh u inozemstvu kako nama tako i svima onima koji će uskoro otići.
Družimo se uskoro s godišnjom analizom, kulturnim i poslovnim razlikama, doživljajima, uspjesima, neuspjesima, preporukama za odabir gradova i poslova, savjetima ljudi koji su tu godinama. Kako sve te životne promjene što lakše i bezbolnije podnijeti, kako izbjeći početničke greške itd.
Prvi koraci su najteži, poslije idu sami od sebe.

                                                    

Mate, Mate crni Mate

Lyderhorn

Sunce je okupalo padine
Lyderhorna tog vikenda. S njegovih litica cijedila se kišnica od prijašnjeg dana. Zrak nekako frižak ali pun kisika, baš onako da te razbudi. Otišao sam u shopping centar obaviti spizu i popiti kavu. Šetam i sudaram se s nepoznatim licima, zamišljam svakog od njih u nekoj svojoj prići još pod utjecajem filma "Djevojka u vlaku" od večeri prije. Zagledam se u jedan izlog i u staklu ugledam odsjaj velikog displeja koji se nalazio nasuprot mene. Onako sav hipnotiziran okrenem se i preko njegovog zaslona ugledam meni poznata mjesta. Vrtjela se reklama nekakve Norveške turističke agencije sa slikama Dalmacije. Redali se Hvar, Korčula, Kornati, Dubrovnik. Onako sav opijen gledam i ne trepćem, vrijeme stane. Trajala je ta nostalgija i oduševljenje najljepšom obalom na svijetu nekih par minuta. Nisam ni primijetio da su pokraj mene stajale dvije male bucmaste turistkinje s ruksacima sve dok mi se jedna od njih nije obratila. Zapazila je da gledam očarano u slajdove na ogromnom LCD-u. Na tečnom engleskom odgovori mi: 'Otiđite dolje na ljeto, nećete zažaliti'. Probudim se iz hipnoze i prostruji kroz mene oduševljenje njenim riječima. Došlo mi se smijati pa im kažem da je to moj kraj, moja zemlja iz koje dolazim. Nasmiješe se obje male bucke i predstave mi se kao Australke na godišnjem odmoru. Bucmastija od njih mi kaže da su njih dvije prije nekoliko godina bile dolje na ljeto na nekom muzičkom festivalu. Padne mi na pamet Garden u Tisnom jer su mi izgledale mlađe i nekako opaljene za elektronsku glazbu. Nisu se mogle sjetiti imena grada gdje se održavao festival. Ova manje bucmasta i manje pričljiva kaže da ima slike u albumu Fejsa te da će mi pokazati. Traži ova po mobitelu dok mi ova bucmastija objašnjava kako je upoznala super momke i super ekipu na tom festivalu. Okrene ova manje bucmasta ekran mobitela prema meni, istovremeno me pukne smijeh. Bile su na Terraneu u Šibeniku. Male rokerice. Koliko je svijet globalno selo shvatim istog trena te sejvam ovaj događaj pod vjerovali ili ne. Lista ona meni slike s Terranea dok im objašnjavam da je Šibenik moj rodni grad i da sam i ja također bio na svakom od tih festivala.

Obe počnu vrištati kad ova manje bucmastija dođe do slike di su s dva, tri momka. This is Miloš, yes...this is Miloš, viču njih dvije u glas i pokazuju mi sliku neke ekipe, njih pet, šest na slici. Ja onako u šoku znam neke sa slike iz viđenja jer je Šibenik mali grad ali Miloš iz Šibenika zapadne mi posebno u oko. Koliko mi je poznato ne znam niti jednog Miloša iz Šibenika. Lik na kojeg su euforično pokazivale zove se Mate i išao je u moju osnovnu školu. Ludi Mate koji Miloš, dođe mi se smijati jer povežem njega i njegove navike da bih i muhu u letu pa zamišljam ove dvije Australske bucke kako ih Mate bari na Terraneu. Najvjerojatnije ih je nakon provoda htio skinuti s dnevnog reda da ga ne pronađu pa im je rekao da se zove Miloš. Suze mi krenu od smijeha dok me njih dvije čudno gledaju. Kažem ja njima kako je Miloš najs dečko i da ga poznajem onako iz viđenja. Pričali smo još nekih desetak minuta gdje su mi rekle da planiraju sljedeće godine ponovo na Terraneo. Razočarao sam ih kad sam rekao da taj festival više ne postoji ali odmah i razveselio kad sam rekao da ima jedan sličan u mjestu blizu Šibenika. Pitam ja njih čim se bave kad putuju i zimi i ljeti odnosno s Australskog kontinenta gledano i ljeti i zimi. Nešto su mi zabrljale da pišu putopisne blogove i skrenule temu na to da moraju ići, da im je mnogo drago što smo se sreli te da im puno pozdravim Miloša. Čudne neke bucke natjerale su mi osmjeh na lice tog dana razgovorom kojim se ni u snu nisam nadao. Sjedeći u svom busu na povratku kući nikako mi nije izlazila slika Mate s njih dvije na Terraneu. U jednom trenutku uhvatio sam curu nasuprot mene kako me čudno gleda dok se smijem sam sa sobom. Imam filing da odem na Jamajku u neku birtiju da bih i tamo sreo nekoga iz Šibenika ili nekoga tko zna nekoga iz Šibenika. Nema mjesta na ovom svijetu gdje se možeš sakriti. Mate bi to trebao znati, ali nisam ga otkucao.

Volim čuti i znati da Dalmatinski galebovi još nisu izumrli...pa makar se odazivali i na Miloš.

Šumi more, suzo slana

Nisam zaboravio na blog. Subota popodne, odmor, kava i slanje izvještaja iz Skandinavije. Prvo javljanje u veljači. Kako sam vas navika krenut ćemo s vremenom. I dalje je dobro, nije hladno, temperature se kreću oko 6 °C. Kiša je i dalje neumorna ali sam navikao, neki još nisu. Snijega je bilo dva, tri puta u siječnju, zadržao bi se dva dana pa bi ga kiša i zatopljenje brzo otopilo. Prosuja sam se do sad samo jednom na ledu. Dobro je prošlo. Spase njihove službe koje prosipaju sol ne samo po cesti nego i trotoaru. Nije tako hladno da se ne može izdržati, gora je bura u Dalmaciji, uvijek ponavljam.

Bergenske kiše

Upoznao sam dosta Norvežana zadnjih nekoliko dana. Više u zadnji mjesec nego od kad sam stigao. Pomoglo mi je druženje u mom novom sportskom klubu. Većina njih je bila ljeti u Hrvatskoj. Oduševljeni su obalom i gradovima na Jadranu. Fascinira ih otvorenost ljudi. O ekonomskoj i političkoj situaciji, o našim problemima ne govorim nikada. Prvo što oni sve to ne bih razumjeli, drugo volim kad Hrvatsku doživljavaju kao raj na zemlji pa ih uvijek ostavim u tom uvjerenju. Malo njih se čudi zašto ljudi odlaze iz Hrvatske. Kako su kao i mi ponosni na ljepote svoje zemlje tako im i nije čudno zašto je taj netko izabrao baš Norvešku. Dobra je to stvar kad ljudima izvučeš osmjeh na lice onog trenutka kad kažeš odakle dolaziš jer ih odmah asociraš na godišnji odmor, Mediteran, more, jelo, piće i provod. Mlađi ljudi bez problema po imenima nabrajaju naše gradove i festivalske partije. Neki su već rezervirali godišnje u tim terminima. Ljeti se uvode posebni izravni letovi iz Bergena za Split a odnedavno je uveden i izravan let iz Osla za Zagreb što uvelike olakšava odlazak doma. Neki od njih su kupili ili planiraju uzeti kuću u Dalmaciji. Sve je više takvih, samo da se ne odluče za pokretanje kakvog biznisa. Mogli bi se razočarati.
Nije da se ništa ne događa i da me uhvatila monotonija. Svaki dan je u Bergenu popunjen do zadnje minute i ne mogu se načuditi kako vrijeme leti sve brže i brže. Prije četiri dana bila je godišnjica našeg odlaska iz tvrtke u kojoj smo radili godinama. Godina dana da je prošla, stvarno me šokira. Kažu da ti je dobro kad vrijeme brzo leti a meni stvarno leti. O nekim stvarima ne mogu još pisati niti javno govoriti. Nije još vrijeme. Što bi rekli, čini mi se u 'Velom mistu': Ima puno lipih stvari samo nesmin kazat.
Tu i tamo nađu se naši ljudi, ispričaju, opuste, popijemo piće, razmijenimo iskustva i doživljaje. Sve više nas je tu i svakih nekoliko tjedana dođe netko novi. Nama u Bergenu je dobro da nas je više ali istodobno je sve to jako tužno. Neki naši ljudi ne žele druženja i upoznavanja, oni su jednostavno u tom điru. Njihovo je razmišljanje da su od svega toga i pobjegli. Svim onima koji dođu, nova poznanstva, savjeti i iskustva mogu samo pomoći, zato sam protivnik takvog razmišljanja. Pogotovo od naših ljudi saznat ćete mnogo više informacija nego od bilo kakvih udruga ili zajednica. Nije da vam Norvežani ne žele pomoći, nego jednostavno o nekim stvarima i zakonima koji baš nas zanimaju nisu upoznati jer im takve informacije nikad nisu ni trebale. Norveška birokracija i zakoni znaju biti komplicirani i nejasni ali kad ih jednom skužite i riješite mirni ste.
Poskupilo je gorivo, pa lančano i javni prijevoz, razni artikli. Kad sam došao litra goriva je bila oko 10,5 kruna, danas je već oko 14,5 kruna što iznosi nekih 12 kuna. Skup sport je postalo pušenje. Kutija cigareta je oko 100 kuna, znači šteka je tauzenka pa tko voli nek izvoli. Istina, nije dobro uspoređivati njihove cijene s našima jer je razlika u primanjima drastična ali ove stvari koje sam naveo su zasigurno i njima skupe. Neki naši ljudi koji su tek došli čekaju pakete iz Hrvatske s našom običnom mljevenom kavom ( u njihovim dućanima je većinom filtrirana), Vegetom, Cedevitom, Čokolinom i ostalim proizvodima na koje smo navikli. U Turskim dućanima bez problema možete naći našu kavu, Vegetu, krastavce, ajvar, Krašove slatkiše i ostale radosti. Đezvu ili kogulu za kavu ponesite iz Hrvatske, teško ćete je naći u dućanima. Pršut, pancetu (slaninu), kulen, maslinovo ulje i ostale svete namirnice s juga ipak ponesite sa sobom, falit će vam vjerujte mi.

Šibenik

Nostalgija? Da, hvata me povremeno. Bliži se godina dana u tuđini. Fali dosta toga... jbg. Moderne tehnologije olakšaju sve to. Novim generacijama koje odlaze olakšan je bar taj segment komunikacije s obitelji i prijateljima. Friške vijesti iz domovine su za sekund na zaslonima mobitela ili računala. Mogu samo zamisliti koliko je teško bilo onima koji su odlazili prije dvadeset, trideset i više godina. Jedini kontakt bili su pisma koja su se čekala tjednima ili brzi telefonski razgovori. Danas je mnogo lakše. Upalite mi kameru i spojite me uživo, samo onako da malo pogledam.

Socijalizacija

Socijalizacija označava proces tijekom kojeg osobe stječu stavove i sustavne vrijednosti ili društvene norme određene kulture. Vrijednosni sustav su kategorije koje cijenimo. Primjerice ljubav, mir, prijateljstvo, zdravlje i život spadaju u te kategorije. Osobe sklone socijaliziranju mnogo lakše se prilagode na nove sredine, nove zemlje, nove kulture. Zašto ovo spominjem? Mnogo osoba ne može se nikako socijalizirati s određenom kulturom i to može biti veliki problem prilikom napuštanja matične zemlje. Takvi ljudi u novoj sredini često su nesretni, nezadovoljni pa njihove osobne frustracije znaju otiči toliko daleko da ta osoba na kraju mora napustiti tu zemlju. Nije se ni lako uvijek socijalizirati. Neki se trude i jednostavno im ne ide. Možda i zemlja u koju idu nije onakva kakvu su je zamišljali. Jedna od čestih pogrešaka je uspoređivanje nove zemlje sa svojom starom. Očekivati da će Norveška zemlja, ljudi, kultura i običaji biti isti kao recimo naša zemlja može vas u konačnici dovesti samo do razočaranja. Nisu Skandinavske zemlje toliko drugačije, jednostavno treba prihvatiti činjenicu da nešto što je nama normalno njima nije ili obrnuto. Tu sam skoro deset mjeseci i ne mogu reći da sam se potpuno socijalizirao s njima. Sigurno nisam ni na početnoj točki. Za sve to treba vremena. Netko tu može živjeti desetljećima a neće upoznati njihov jezik, kulturu i običaje. Vjerujte mi ima mnogo takvih. Otiđite samo na društvene mreže i učlanite se u grupe koje okupljaju naše ljude koji žive vani pa ćete vidjeti svakakvih čuda, bajki i nebuloza.
Svi mi kad smo otišli odjednom smo ostavili sve što smo imali, rodbinu, prijatelje, poznanike, navike, običaje. Da bi nam bilo lakše nastojimo sve to osigurati i u novoj sredini. Ima ljudi koji nisu bili društveni ni u Hrvatskoj, pa je glupo očekivati od takvih osoba da budu društvene i u Norveškoj. Određeni likovi u bivšim poslovnim krugovima nikako nisu mogli shvatiti da nam je prijateljstvo važnije od tvrtke jer isti ti likovi nikad u životu nisu imali prijatelje. Sad kad smo otišli iz iste te tvrtke ono što nam je ostalo najbolji je dokaz da smo bili u pravu, ostala su nam samo prijateljstva.
Meni koji je navikao družiti se, izlaziti i trošiti nije bilo lako u samom početku. Nije mi još lako ali se maksimalno trudim socijalizirati. Sutra baš postajem poluprofesionalni član njihovog lokalnog, sportskog kolektiva. Uz nova poznanstva rečeno mi je da očekujem i česta putovanja Europom i Norveškom, razgledavanje njenih prirodnih ljepota, bolje upoznavanje njihove kulture, jezika i običaja. Postoje razni načini kako se možete bolje stopiti u postojeću šemu. Kroz razne sportske, kulturne, društvene kolektive i udruge postoji i oni najčešći poslovni segment. Norveški poslodavci često inzistiraju na timskom radu, traže otvorene i komunikativne osobe, osobe sklone humoru a mi smo bar u tome prvaci svijeta. Team building je nešto na čemu mnogim Norveškim tvrtkama treba skinuti kapu. Širenjem kruga poznanika širimo i svoje horizonte.
Ne želim na ništa gledati negativno, u svakom vidjeti neprijatelja ili samo loše stvari. Norveška je otvorena zemlja i njihovim ljudima treba više vremena da bi se opustili u vašem društvu, ali kako sam već pisao kad vas jednom zavole voljet će vas cijeli život.
Svi hejteri, negativci i ostale spodobe neće biti zadovoljne u niti jednoj zemlji. U svemu će vidjeti negativno i iz svake kritike ili neuspjeha vaditi iz konteksta samo ono što njima odgovara. Mnogo sam energije u životu potrošio na loše i pokvarene ljude, na spašavanje lažnih prijateljstava. Poanta života prema hejterima je tako jednostavna na svim kontinentima i među svim kulturama....'odjebite ih'.

Prvi dan, prvi snijeg

Bergen

Došla i 2017. Nadam se da ste mi se dobro proveli. Neki su na odmor otišli u Hrvatsku i njima je sigurno bilo zanimljivije nego nama koji smo morali tu sebi osigurati bilo kakvu, takvu zabavu. Na kraju i nama u Bergenu je bilo super, skupili smo se iz svih krajeva na kućnom partiju, upoznali nove ljude, običaje i što bi moj frend rekao: 'Nikad trijeznija Nova Godina'. Malo smo zakazali u nabavi alkohola. Kako u Norveškoj vikendom i praznikom ne možeš kao kod nas otići na benzinsku pa kupiti gajbu, dvije piva jer je zabranjena prodaja alkohola u te dane, morali smo pijuckati na lagano.
Vesela ekipa na ulicama nakon dočeka, vatromet iz svake kuće, doživljaji na ulicama nakon dočeka, bilo je zanimljivo.
Busevi su vozili i u novogodišnjoj noći pa san na povratku kući upoznao lika koji je isti Damir Urban. Bio je mogu reći najveseliji lik novogodišnje noći. I nakon što je vičući 'Godt nyttår' ( sretna nova ) nasmijao cijeli bus, sjeo je gdje nego pokraj mene. Pilao me na Norsku desetak minuta pa kad je shvatio da ga ne razumijem upitao me odakle sam. Kad sam rekao Hrvatska, digao se na noge i prema cijelom busu koji je bio krcat, viče kao ono: Ajmo svi 'Godt nyttår Kroatia'! Odvalio cijeli bus od smijeha i uz to počeli svi skandirati 'Godt nyttår Kroatia'. Orilo se u rane jutarnje sate nove godine busom 'Godt nyttår Kroatia', u dalekoj Skandinaviji, zahvaljujući mom novom frendu Urbanu.

Prvu noć nove godine zabijelio Bergen. Pao je snijeg koji se sutradan rastopio pa me to podsjetilo na onaj dalmatinski koji se u najviše slučajeva ne bi dugo zadržao. Temperatura je kliznula na kratko ispod nule ali se brzo vratila u pozitivu. Kad sam na prognozi vidio temperaturu u drugim gradovima, u unutrašnjosti i na sjeveru, koja se nerijetko kretala u dvocifrenom minusu odvrnuo sam centralno skoro na maksimum. Neki mi ne vjeruju da sam se u jednu ruku došao ugrijati u Norvešku. Podstanarski stan u staroj jezgri Šibenika bilo je gotovo nemoguće ugrijati na sobnu temperaturu kad bi derala bura i spustila toplomjere ispod nule. Većina Norveških kuća su od drveta s izvrsnom izolacijom i podnim grijanjima, tako da me sad više ne čudi kad mi Norvežani otvore vrata u kratkom rukavu dok je vani smrzotina. Dobro, Norvežani znaju izaći i na minus u kratkom rukavu. Struja je također jedna od stavki kućnog budžeta koja vas neće masakrirati kao u Hrvatskoj ako se grijete na nju.   

                                             

Moja ulica

Uz tečaj Norska morat ću proći i tečaj hodanja po ledu. Ma koliko uzeo dobre gojzerice opet mi se kliže, pa gledam njih kako doslovno trče preko istog tog leda, uopće ne kužim kako to izvode dok hodam kao po jajima. Je, proletjelo mi je kroz glavu, sveta Dalmacija i ljeto.
Novom godinom dočekala su nas i nova poskupljenja. Gorivo, cigarete itd. Nešto se malo pisalo po novinama i portalima pa se brzo sve stišalo kao i kod nas doli. Život teče dalje, i teško je evo skoro devet i pol mjeseci kasnije pomiriti se s tim da je sve ono što si imao doli odjednom tako daleko i većina toga da je samo prošlost. Kako se samo sve okrene u sekundi i posao koji si nekad radio godinama više nikad ti ne padne na pamet i ljude koje si uvijek sretao, rijetkih se ponovo sjetiš. Prorijedi se sve to, ostanu u kontaktu i sjećanju samo oni najbliži. Tužno mi je bilo pročitati vijesti s lokalnog Šibenskog portala kako se jedan ne baš tako star život ugasio. Draga osoba koju sam poznavao i svakodnevno sretao na poslu i ulici otišla je zauvijek. Ma koliko daleko otišli jedna prijateljica uvijek ide za vama. Tuga. Ona tuga s juga mnogo je jača od ove sjeverne, poznaje me dobro i zna točno gdje udariti.
R.I.P. Branko 😢