Uspio sam pomislim, ništa nije bilo uzaludno, trud i rizik su se isplatili. Svaka kuna ili kruna uložena u to imala je svoju svrhu. Pa ako i ne budem dobar u tom poslu jer možda nije za mene neće biti smak svijeta. Ne znam ni što ću raditi. Nešto se pomaklo, dobio sam šansu, dobio sam posao.
Iznenadio me je broj ljudi koji su mi čestitali kad sam im radosnu vijest objavio virtualno. Hvala još jednom svim onima koji su cijelo ovo vrijeme meni i Ivani od srca davali podršku i željeli sve najbolje. Znam da je bilo i onih koji su ostali razočarani ovakvim razvojem događaja. Nisu i nikad neće biti bitni. Jedinke na koje ne treba trošiti bilo što više od ove jedne rečenice.
Teško je ljudima svakom pojedinačno bilo objasniti o kakvom se poslu radi jer ni sam nisam znao a još ni ne znam što me čeka te kako funkcioniraju agencije i njihovi ugovori s tvrtkama. Normalno da bi bilo bolje dobiti posao izravno od tvrtke ili stalan ugovor ali kad dođeš u nepoznatu zemlju gdje nikoga ne znaš, gdje nema veza i vezica, nema rodijaka i političkih govana na položajima koji te mogu zaposliti, moraš se boriti i dokazivati uvijek iznova pa onda ovakvi agencijski ugovori čine te sretnim. Još ni danas ne znam koliko ću dugo raditi baš u ovoj tvrtki. Mogu raditi dan, dva, tri, deset, mjesec s prekidom ili bez mijenjajući zaposlene koji odlaze na godišnje, mogu raditi i u drugim tvrtkama koje posluju s mojom agencijom. Razgovori o svemu tome još traju, put je težak ali se nazire.
Prvi radni dan
Dali su mi ime i adresu firme u koju se moram javiti. Bave se proizvodnjom izolacijskog materijala i jedna su od najjačih tvrtki na području Skandinavije. Nije to posao iz snova, nisam ni onaj koji se srami bilo kakvog posla a i nisam u poziciji birati. Računam brišem se kao nezaposlen, pa i nekoliko dana da radim to je veliki korak naprijed. Ulazim u porezni sustav Norveške, ulazim u sistem kako je rekao. Otvaraju se vrata u poslovni svijet. Nisam ni očekivao da ću odmah dobiti posao za stalno, bez probnog roka, bez truda, znoja i muke. Vremena za psihološku pripremu nisam ni imao jer su me nazvali nekoliko sati prije nego što moram početi raditi. U panici sam pokušao u gradu kupiti stvari koje su mi rekli da uzmem. Tražio sam dućane na Google Earthu koje prodaju te stvari, lutao sam po nepoznatim kvartovima Bergena i u svoj toj muci nanovo se divio njegovim ljepotama. Kako je već bilo kasno a šoping centri zatvoreni nisam uspio ništa nabaviti od potrebnog. Legao sam samo par sati prije nego moram ustati pokušavajući se iskulirati i ne misleći kako će sve to proći.
Došao je i taj dan. Odlazak na prvi posao u Norveškoj. Jutro je bilo kao i svako drugo. Bus broj 40 udaljavao se od Loddefjorda u smjeru Sotre mjesta udaljenog desetak kilometara i mog konačnog cilja. Nervozu nisam osjećao nikakvu kao dan prije i to mi je bilo malo čudno. Valjda sam toliko molbi poslao i sve ovo doživljavao kao neki nestvaran san. Držim se uvijek one: Ne nadaj se ničemu pa te sve suprotno pozitivno iznenadi. Locirao sam firmu pomoću GPS-a uputio se navigacijom pješke od autobusnog terminala.
Posao kao i svaki drugi koji je fizički zahtjevan. Sad baš ne ono strašno da te uništi jer tu se dobro zna granica do koje se može koristiti radnika. Zato je psihološki light. Bez stresa prođe osam sati tako brzo jer se radi. Stvarno se radi. Atmosfera je više nego pozitivna. Svi pričaju na engleski iako je dosta Norvežana. Moraju i oni primorali smo ih mi emigranti. Pokušavam s Norvežanima spikati na Norsk ovo malo što znam s tečaja ali prebacim makinalno na Engleski.
Došao sam u kantinu na marendu, predstavio se i pronašao menadžera, direktora cijele tvrtke koji nema nikakve sličnosti s menadžerima u recimo Hrvatskom naftnom gigantu. Da posjetim direktor je jedne od najvećih tvrtki u Skandinaviji. Neću vas pilati s tim bedovima, već jesam. Autoriteta nema, menadžer cijele firme sjedi s nama zajedno na marendi. Iron Maiden majica, smije se, ruga, pije kavu s nama hvali moju domovinu nabrajajući gradove iz moje Dalmacije. Klan Poljaka koji sjedi sa strane sve to ljubomorno gleda. Trogir, Split bio sam tamo to je prekrasna zemlja s prekrasnim i otvorenim ljudima. Odakle si točno? - pita me. Odgovaram Šibenik. Kako ne bih znao, bio sam tamo u dva nacionalna parka. Zamišljam njega kako pije pivu ispod borića negdje na Kornatima. Hvata me nostalgija jer se pitam i shvatim: jebote koliko sam tisuća kilometara daleko.
Gdje kod sam došao imao sam samo pozitivna iskustva završi on recenziju Hrvatske to jest Dalmacije. Dobro mislim, kad ovako govori menadžer niti mi ne pada na pamet spominjati ekonomiju i vladu koja je upravo pala a pogotovo ne Euro 2016. Drago mi je što smo se upoznali reče on na odlasku. I meni pomislim pitajući se gdje je bio prije. Završio je prvi radni dan a ja sam konačno shvatio da nije bio problem u tom gdje je on bio prije već gdje je moja pamet bila prije. Sad konačno i iz osobnog iskustva mogu usporediti lakši posao koji sam radio u Hrvatskoj s ovim težim koji radim u Norveškoj. Odgovor je kristalno jasan, nekad lakše ne znači i bolje. Ovo u Norveškoj je much, much better. Ha det bra ;)
Nema komentara:
Objavi komentar