Put vremena

Teče i četvrti mjesec boravka u Skandinaviji. Vrijeme stvarno leti, kao jučer da smo došli. Koristim priliku da se zahvalim svim posjetiteljima ovog bloga jer iskreno nisam očekivao da će ga u samo dva mjeseca posjetiti više od deset tisuća ljudi. Neke stvari su se promijenile prvenstveno u glavi i pogledu na plan, put i boravak u Norveškoj. Promijenile su se u pozitivnom smislu. Bilo je u početku trenutaka doduše rijetkih kad sam preispitivao valjanost odluke, sad to više nije upitno i o tom ne razmišljam više. Posao koji sam radio 18 godina i koji sam mislio raditi do penzije iskreno kao da nikada prije nisam ni radio. U prvim mojim postovima moglo se osjetiti ogorčenje cijelom nastalom situacijom i razlozima koji su me doveli do odlaska iz Hrvatske. Sad stvarno vjerujem u ono da vrijeme sve to mijenja i teče samo u jednom smjeru dok sjećanje ide u potpuno drugom. Da nije prijatelja s kojima sam radio i lijepih trenutaka koje smo zajedno proveli na poslu ne bih se ni sjetio bivše firme. Nevjerojatno je kako u kratkom vremenu sve se promijeni i puno važnije stvari u životu postanu nam prioriteti.

Više me je Norveška promijenila u tri i pol mjeseca nego Hrvatska u četiri desetljeća. Upoznao sam tu predivne ljude, naše Hrvate koji godinama rade u Norveškoj, Srbe, Bosance, Nijemce, Grke i mnoge druge koji su iz sličnih razloga napustili svoje domovine. Dolazak u Skandinaviju otvorio je u meni nove poglede na svijet koji živimo i zatvorio stare nemire. U tom svijetu nema mjesta povratku u prošlost i negativnostima koje su me dovele na ovo mjesto. Fali mi povremeno Hrvatska. Lagao bih kad bi rekao suprotno. Falit će mi ekipa, rodbina iako znam da kad daljine nema u ljudima kilometri su samo brojevi. Falit će mi dalmatinsko ljeto, sunce, more, vino, pjesma cvrčka koju prvu godinu u svom životu neću slušati. Falit će mi sve radosti zemlje koja je stvorena za užitak, užitak kojeg nam kradu.
Završio sam osnovni A1 nivo Norveškog jezika i mogu reći da sam zadovoljan. Nije to sad da mogu pričati sve i svašta ali mogu razumjeti neke osnovne izraze, pojmove, mogu dokazati Norvežaninu da želim i da se trudim naučiti njegov jezik. Oni su ljudi koji to znaju cijeniti i naravno da im je drago. Još mnogo ću trebati proliti znoja kako na poslu tako i u školi da olakšam sebi potpunu socijalizaciju sa zemljom u koju sam došao. Nisam ni vjerovao da će mi to što sam Hrvat olakšati boravak i simbiozu s njihovim državnim sistemom. Ne samo što je Hrvatska članica EU pa je pojednostavljena papirologija nego jednostavno imam filing da nas puno više vole od recimo Poljaka kojih je tu stvarno mnogo pa prvi put mogu navoditi primjere gdje Norvežani pokazuju malu dozu odbojnosti prema njima. Hrvatsku doživljavaju kao raj na zemlji i mjesto za odmor a to su obično najbolji doživljaji pa se ne treba čuditi kad me stariji gospodin upita: Jesi li ti Poljak? - a ja mu odgovorim - Ne, Hrvat - dok on ko iz puške opali - I bolje! Zašto ne iskoristiti te prednosti i kako objasniti Norvežaninu zbunjenost kad mu kažeš da si otišao iz takve zemlje?
U ovom postu želio sam pokazati kako se osjećam nakon prva tri i pol mjeseca, nakon nagle promjene u životu, nakon promjene dugogodišnjeg posla i sredine u kojoj sam proveo cijeli dosadašnji život. Iskreno kažem osjećam se mnogo bolje nego prvih dana kad sam došao u Norvešku a tih prvih dana bilo mi je dobro. Trebalo je biti najteže u počecima i bilo je, nije bilo lako ali Norveška je toliko jednostavna zemlja koja te primi u svoj zagrljaj i ne dozvoli ti da ti bude teško. Kad pogledam Sjeverno more Atlantskog oceana gledam svoj Jadran, dok ispijam Španjolsko vino pijem i osjećam svoj Debit. Sve je odjednom ponovo tu samo što i dalje ne čujem pjesmu onog svoga dalmatinskog cvrčka.