Plavuša

'Tražim previše od ovih rima'

Nije me bilo nekoliko dana, nije se ništa bitno ni dogodilo u tih nekoliko dana. Novo je to da je temperatura po prvi put od kad sam tu pala ispod nule. 'Dobro nam osjetio hladni polarni zrak', poruči meni moja Norveška. Ledeno je, grize, samo gledanje u mobitel smrzne mi prste. Momak pored mene prolazi u kratkom rukavu. Gledam ga i mislim se, jeli moguće. Kad sam pomislio da mi se pričinja, pogledam curu ispred sebe u suknjici koja više baca na odabir za izlazak negdje na Pagu, negdje na Zrću, negdje u ljeto. Odmah mi je hladnije kad ih vidim gole. Hodam brže da se ugrijem ali uzalud i onda ugledam svoj lokal, isti onaj od zadnjeg puta, isti onaj od zadnjeg posta.

Uđem, ne svira jazz & blues, svira nekakav pop pjesmuljak na norsku. Sjedam za isti stol, isti prozor, ista luka ponovno me gleda. Neman više onaj inspiracijski filing za plovljenje kroz prošlost. Totalno sam u drugom filmu. Sjedim i gledam ljude veselih lica pa primijetim da ne pijem ništa. Podsjeti me na to da konobar neće doći kao u Šibeniku do mene, već da moram na šank po piće. Živcira me to, vadim karticu, plaćam, pa se mislim da mi je tko rekao da ću plaćati kavu karticom rekao bih mu da je lud. Postajem Skandinavac bar u tom segmentu. Krenem nazad za svoj stol koji je u međuvremenu zauzela plavuša u ranim dvadesetima. Dobra. Najradije bih sjeo s njom i rekao joj to je moj stol ali zamislim odmah nekog ljutitog Vikinga kako me čudno gleda. Nema Vikinga, sama je. Digne se i ode po piće taman dok sam se približavao susjednom stolu. Onako sav sretan sjednem podlo za svoj stol misleći se kako ni ona ne zna za taj običaj naručivanja za šankom. Nije Norvežanka, baš me briga ovo je moj stol. Vrati se ona za koji minut, ja se pravim kao da je sve super i da je nisam primijetio. Sjedne ona do mene za susjedni stol i pije kavu kao i ja. Vani je sunce ali isto kao da ste ga nacrtali na papir, mislim grijalo je jednako kao ono nacrtano na papiru. Luka nasuprot lokala nije me niti malo podsjećala na onaj kišni dan. Sad mi se činila tako hladna. Glazba se malo popravila u međuvremenu, okrenulo je na nekakav lagani rock. Već nakon par minuta postalo mi je dosadno pa listam fejs, twitter, index, slobodnu, sportske....ništa novo.

Monotoniju prekine melodija zvona za susjednim stolom. Mojoj plavuši zazvoni mobitel. Poznata neka melodija. Svira, svira sve do refrena, instrumental. Ne znam gdje da smjestim tu melodiju ali zvuči mi tako poznato. Javi se moja plavuša na tečnom hrvatskom. 'Evo taman sam sjela tu u centru, pijem kavu al' neki Norvežanin mi je zauzeo stol i sad nemam dobar pogled', odgovori sa smiješkom. 'Da, vidiš koje mene brige muče'. Povežem da priča s nekom bliskom osobom. Nije da sam trebao napeti uši, pričala je dovoljno glasno i dodirivali smo se skoro ramenima. Misli da sam Norvežanin. Počnem pucati od smijeha u sebi. Kakvo iznenađenje, kakva slučajnost. Završi ona razgovor a ja ko iz puške: 'Ispričavam se što sam zauzeo stol'. Iznenadi se moja plavuša i kao da istovremeno premotava film u glavi što je sve rekla na telefon pa joj kao malo neugodno. Razmijenimo klasično tko smo, što smo, odakle smo, zašto smo tu i sve popratno ali nikako da se načudimo slučajnosti. Tu je u prolazu ali je jako veseli što može razbiti monotoniju pa popričati na naški s nekim, složimo se. Zanimljivo mi je bilo slušati njenu životnu priču, koliko se samo toga trebalo poklopiti da se sretnemo taj dan u to vrijeme na tom mjestu. Prođe tako sat, dva ugodnog razgovora, pozdravimo se s uvjerenjem da se najvjerojatnije više nikad nećemo vidjeti.

Autobus broj 5 približavao se stanici. Poluprazan bus spremao se odvesti me 12 km dalje do mog kvarta. Gledajući park u centru proleti mi kroz misli melodija s plavušinog mobitela. Sjetim se tog instrumentala. Početni taktovi su to Gibonnijeva 'Žeđam'. To je to. Upalim YouTube i ukucam Gibu u trenutku dok je bus polazio. Stvar je taman počinjala dok je neka cura istovremeno sjedala kraj mene. Podignem glavu onako s boka da ne ispadne da buljim po balkanski, opet plavuša, vidim samo krajeve kose. Ova nije naša, Norvežanka je sto posto. Previše je slična onoj iz lokala a i bus je poluprazan. Smijala se isto kao i ona, čuo sam to kroz slušalice iako je svirao Gibonni.