Stoner s fjorda

Sunce se već nekoliko dana uzastopno smiješilo na nebu. Pomalo prkosno. Uobičajeni izvori su presušili. Iz skoro svakog kamena znala bi izvirati voda. Vlage nije bilo ni na već zelenim listovima koji su ponosno najavljivali pravo proljeće. Zrak je nekako posebno punio pluća. Čist kisik. Prošetao sam do malog zaljeva s kojeg je pucao pogled na široki fjord. Znam tu često sjesti na drvenu klupu, nekih pola puta mog treninga ili šetnje, ovisno kakve sam bio volje. Stavio bih slušalice i plovio nekim neistraženim svijetom. Nije tamo bilo nikog posebnog, samo trenutak koji je izgledao kao vječnost. Gledam tako brodice, one male i one velike. Ulaze i izlaze iz tog fjorda. Mislim se gdje idu, koga voze. Miris mora i lagani vjetar nosili su me daleko na moj jug, pa me brzo vračalo nazad, pa ponovo na jug i tako u beskonačnost. Male patke šetale su mi pokraj nogu. Sunčeve zrake prelivale su dugine boje na njihovom perju. Na trenutak izgledale su kao bića iz neke bajke. Nekad je dobro biti sam, stopljen s prirodom. Zaboraviti sve brige i probleme, sve loše.

Osjetim dodir ruke na ramenu, trznem se iz meditacije. Čovjek kojemu je naborano lice odavalo godine stajao je iza mene, smiješio se. Skinuo sam slušalice i upao u neku novu, neistraženu dimenziju. Upitao me može li sjesti pored mene. Kad mi se približio bolje sam ga skenirao. Sav teret života i vremena očitavao se na njegovom licu. Bilo je tu ljubavi i mržnje, patnje i boli, sreće i ponosa. U trenutku vidio sam sav njegov život iako sam ga prvi put sreo. Pogledao me svojim tužnim očima dok je sjedio kao i ja, nogama podignutima na kolone za koje su bile privezane male brodice. Lagano su se njihale i rezale bistru površinu mora. Bio je taj vitalni starac, pravi visoki Skandinavac u dobroj formi. Posjetio me na lika s naslovnice knjige 'Stoner'. To mi je jedna od najdražih knjiga. Najvjerojatnije je svakodnevno šetao ovuda i razmišljao o nekim svojim lijepim događajima iz prošlosti. Mislio sam tako jer se na trenutke smiješio. U početku nismo baš puno pričali, kao da je i on htio uhvatiti dio tog trenutka, tišine i mira. Koliko se samo toga trebalo dogoditi i poklopiti da se baš danas, da se baš tu spoje naše životne priče. Rekao mi je da ima brodicu nedaleko odavde i da voli ploviti ali da mu njegovi ne daju da ide sam. Boje se da ga ne uhvati tlak ili srce dok je na pučini. Kaže da nema ništa bolje od samoće na moru. Pita me kako sam završio u Norveškoj. U njegovim očima tada sam primijetio da me žali, iako mu nisam htio dati doznanja da sam ogorčen otišao iz svoje zemlje. Stari lisac me je pročitao. Imao je ženu s kojom je proveo cijeli svoj život. Nedavno ga je napustila zauvijek. Oči su mu postale suzne. Zašutio je nekoliko minuta kao da se pita nešto o životu. Nisam mogao skužiti što. Odjednom se nagnuo prema meni, svojim očima tražio je moje, skrivene iza sunčanih naočala. Podigao sam naočale na čelo da ne budem nepristojan. Uozbiljio se i upitao me jesam li ostavio nekog posebnog tamo daleko. Zbunio me, mislio sam da se nismo razumjeli jer sam mu nedugo prije toga otkrio dio svoje intimne priče. Taman onoliko koliko i on meni. Ponovio mi je isto pitanje. Kazao je da svi mi ostavljamo nekoga. Vidio je da sam zbunjen pa se nasmiješio. Rekao sam mu da sam ostavio mnogo dragih i posebnih ljudi na dalekom jugu. Rekao je da nije mislio na to. Ponovo se nasmijao i potapšao me po leđima. Pričali smo još nekoliko minuta, upijali sunce, na trenutke šutjeli i plovili svojim svjetovima. Ustao je s klupe i objasnio mi gdje je njegov brod. Rekao mi je da kasnije prošetam do njega i pročitam natpis s bočne strane. Obećao sam mu da hoću i vidio radost u tom trenutku koja je izvirala iz njega. Pozdravili smo se kao stari prijatelji iako smo se poznavali manje od sat vremena. Dok je starac nestajao među raznobojnim kućicama pitao sam se hoću li ga ikada više vidjeti. Neki ljudi te napune pozitivnom energijom da ni sam ne znaš zašto. Zainteresirao me je taj starac i sa svojim zagonetkama.

Krenuo sam na drugi dio svog treninga i skoro zaboravio što sam obećao starcu. Prošetam uskim drvenim pontonom i dođem do male brodice koje je spavala između dvije velike jahte. Čim sam vidio taj brod posjetio me na tog starca. Bio je baš onakav kakvog sam ga zamišljao. Vidio sam i taj natpis na Norsku ali nisam znao što znači pa sam morao prevesti na internetu. Vadio sam znatiželjno mobitel na kojem su se i dalje vrtjele pjesme. Preveo sam tekst za starčevog broda: 
'Mi smo kao otok na moru; odvojeni na površini, ali spojeni na dnu'. 
Prekrasan citat koji mi je u sekundi preslikao sav njegov život, a možda i moj ako je na to mislio. Mislio je na to, bio sam tada siguran, na trenutke sretan, na trenutke tužan.