Stoner s fjorda II

Kakva bi to bila priča a da nema svoj nastavak? Nisam mislio ovaj dio prepričati ali me brzo nagovorilo na društvenim mrežama. Zanimljiva je ta simbioza kratkotrajnog događaja i dugog sjećanja. To se baš meni dogodilo u samo par dana, u samo par minuta. Negdje sam nedavno pročitao da se ne zna što je strašnije kod vremena, magična sposobnost da neke stvari obriše ili lukava nesposobnost da neke stvari nikada ne obriše.
Nije to bio dan kao i onaj prekrasni, sunčani kad sam upoznao tog starca. Oblaci nad Bergenom i Sjevernim morem samo su podsjetili da su mnogo jači od sunca. Odmah je i filing bio malo napetiji, manje spokoja plovilo je i nad mojim fjordom. Samo su brodice kao i onda uplovljavale i isplovljavale. Tiho su rezale bonacu stvarajući male valove koji su ljuljali privezane barke. Sjeo sam ponovo na svoju klupu i pokušao ploviti sa svim tim nepoznatim brodovima. Mali Azijci nedaleko mene lovili su ribu i ometali me u tim pokušajima. Svakih malo ulovili bi ribu i skakali od veselja kao da su postigli zgoditak u finalu lige prvaka. Kako je to bilo isto vrijeme, isti sat kad bih trčao, često sam se okretao hoće li se pojaviti moj stari prijatelj. Želio sam malo popričati s njim i postaviti mu par pitanja, za neke prošle nedorečene odgovore. Vrijeme je prolazilo i sve je manje bilo nade da će se starac pojaviti. Ostao sam sa svojim malim ribolovcima.
Planirao sam još malo pričekati i još jednom prošetati do starčeve male barke. Želio sam mu ostaviti nekakav znak da sam bio tu i da mi se svidio njegov natpis na brodu. Baš taj natpis, tih nekoliko riječi toliko su me zainteresirale. Znao sam vrlo dobro koliko izgovorene ili napisane riječi mogu prodirati duboko u dušu. Pogotovo one lijepe i ružne stvarajući iste takve osjećaje. Ponekad i one lijepe izgovorene u krivo vrijeme znaju boljeti više od ružnih. Vrati me ta misao nekih pet, šest, godina unazad, lebdim iznad svog rodnog grada. Tada sam prvi put u životu povrijedio nekoga do koga mi je bilo stalo, baš takvom lijepom riječi, izgovorenom u krivo vrijeme. Bila je to riječ koju smo često ponavljali. Bila je to tada i zadnje izgovorena riječ. Nikad nisam volio nedorečene misli, krivo protumačene riječi, zato sam želio još pričati s tim starcem. Mrzio sam gubiti voljene ljude bez razloga. Nažalost život piše i takve priče.

Ponovo sam otplovio, sada nekim drugim vodama, uzburkanim vodama što me počelo uznemiravati. Nešto loše sam predosjećao. Iako nisam praznovjeran nisam mogao a da ne zapazim crnu vranu samo nekoliko metara udaljenu od mene. Stajala je točno na koloni na kojoj sam samo nekoliko minuta prije držao noge. Gledala me kao da mi želi nešto reći. Gledao sam i ja nju potpuno zbunjen, izgubljen. U toj tišini nisam ni primijetio da su mali ribari otišli. Tišina i osjećaj bili su još izraženiji, na trenutke bolni. Ustanem naglo, namjerno da potjeram vranu, no ona se ne pomakne. Stoji i gleda, kao da zna da joj ne želim nauditi. Krenem drvenim pontonom prema brodici od starca. Što sam se više približavao taj loš filing sve je više jačao. Htio sam se okrenuti i vratiti misleći da broda nema, da je starac negdje na moru. Htio sam sve osim onog što sam vidio. Mali crveni lampinjon pokraj ruže polegnute na krmi svijetlio je poput ferala. Svaki otkucaj srca kidao je tišinu dok su se oči počele da pune suzama. Stajao sam tako nepomičan sigurno desetak minuta. Potpuno prazan, bez ideje gdje da idem. Primijetio je to mladić koji je privezivao gliser blizu starčevog broda. Stao je pokraj mene, samo smo se gledali nekoliko sekundi pa u isti trenutak skrenuli pogled prema lampinjonu. Tužno, toliko ju je volio da svake godine u isto vrijeme zapali svijeću za nju. Bio je to njihov brod reče mladić. To je ljubav a ne ovo danas, nema više takve romantike, reče tužno pozdravljajući me na odlasku. Krenem nazad istim tim pontonom prema svojoj klupi. Želio sam sad još malo sjesti. Na trenutke tužan, na trenutke sretan. Ni vrane više nije bilo kad sam se vratio. Brodovi, jedino su oni neumorno stvarali melodiju. Glazba bez riječi, baš ono što mi je trebalo.