Dva kamena su stative, loptu ne smiješ jako nabiti da nekome ne prsne šofer šajba. Nerijetko smo morali paziti na jačinu decibela koju smo ispuštali jer ako imaš susjeda idiota a lopta slučajno padne u njegovo dvorište, nećeš je više vidjeti. Onda gledam njih i zavidim im. Trenutno su u najljepšoj fazi života a da to najvjerojatnije nisu ni svjesni. Imaju igralište s umjetnom travom, ogradu, prave golove, pravu loptu, nabijaju svom snagom, viču do iznemoglosti. Navijao sam za ove u bijelim dresovima, navika. Kakva sloboda mislim se. Da je ovo bilo dati nama. Svaki park ima slično igralište. Ima toga zadnjih godina i kod nas, obično treba platiti sat korištenja par stotina kuna. Kažu da sadašnja djeca non stop tuču po Playstationu i kompu. Gledam njih, ima ih kao mravi pa se mislim da li to roditelji samo umišljaju ili je u Norveškoj drugačije. Na svojoj zadnjoj ulici u Šibenskoj Varoši nikada nisam vidio toliko djece. Možda su i oni na ulicama nekakvih Dublina, Frankfurta ili Bergena. To valjda žele ovi što su nas poslali po svim tim gradovima. Ostavljam djecu u svom filmu dok ja nastavljam malim parkom prema prekrasnom jezeru. Tamo pataka više nego golubova na našim trgovima. Prekrasne su te patke i onda opet zamišljam njih s krumpirima u padeli. Mislim se koji sam luđak da ove dvije cure koje su mi se taman približavale znaju što mislim pobjegle bi kilometar daleko. Dobro ne bih ja nikad roknuo tu slatku patkicu. Stanu ove dvije plavuše kraj mene i pitaju me nešto. Razumio sam samo dio gdje su spomenule nekakvu vatru ili požar. Gledam okolo nigdje dima pa se mislim di nema dima nema ni vatre i usput se pitam što ovim dvima tako gori. Objasnim im da sam slab sa Norskom i da nisam sve razumio. One se onako sramežljivo hihoću pa na engleskom boljem od moga krene rešetanje tko sam, odakle sam, što tu radim i ostala klasika. Skoro sam i zaboravio da su spominjale vatru pa ih pitam što to gori. Objasne mi da je nekakav mali požar u blizini i da je zatvorena ta šetnica na jezeru. Mislim se ništa onda idem nazad, zahvalim se na informaciji i krenem nazad ali moram sad šetati s njih dvije jer idemo u istom smjeru. Pitam ih jesu li blizanke na što one odvale od smijeha, nemam blage zašto. Meni su sve te Skandinavske plavuše iste, kao sestre. Šetali smo tako nekih desetak minuta, dio razgovora nek ostane nebitan jer bi se lako mogao krivo protumačiti s obzirom na kulturalne razlike. Pozdravili smo se ljubazno na križanju. One desno ja pravo. Kažu da su Norvežanke zatvorene, hladne, za ove dvije ne bih to rekao.
Vračajući se istim putem prođem opet pokraj malih nogometaša. Većina roditelja koje poznajem tvrde da su uvjeti koje imaju djeca mnogo bolji nego u nas i to ne samo ova igrališta već organizacija unutar vrtića, sistem školovanja kojemu sigurno ne treba reforma. Što sam sve duže tu sve sam uvjereniji da je Norveška idealna zemlja za mlade parove koji žele stvoriti obitelj, imati svoj stan ili kuću. To ovdje nije nedostižan san, to je stvarnost koju preporučujem svakome. Ako su zajebali i uništili većinu moje generacije, vi koji možete ne pušite te iste njihove priče. Kuči je lijepo znam, ali još ljepše je tamo gdje ti je dobro. Dok sam sve te filmove vrtio po glavi i već pomalo postajao nervozan na izlazu parka nabasam na frenda Bosanca koji živi u blizini. Zovne me na pivo kod sebe i govori kako će doći i treći frend Srbin. Odmah krenu vicevi od njega, znaš li onaj kad su se sreli Bosanac, Hrvat i Srbin. Dok smo umirali od smijeha jedna Norveška bakica koja je sjedila ispred njegove zgrade čudno nas je gledala. Ajde nana (baba) ti bar imaš dobru penziju, odvali Bosanac po naški. Smijali smo se oba i Norveška bakica zajedno s nama.
Nema komentara:
Objavi komentar