26. listopada 2016.

Put u prošlost

Katolička crkva St. Paul u samom centru Bergena 
Nekakva čudna mirnoća vodila me taj dan. Lutao sam ulicama grada i pokušao dotaknuti njegovu povijest, glazbu i kulturu.
Odlučim malo napuniti krv kofeinom u starom lokalu na rivi. Gledam kroz njegov zamagljeni prozor. Prozor niz koji se upravo počinju slijevati prve današnje kapljice kiše. Osjetim pogled luke, odmah nasuprot mene. Pod dojmom prikupljenih informacija, potpuno flešan, odlutam na same početke starog grada. Bio je to pravi time travel u daleku 1070. godinu. Vidim kralja Olav Kyrrea. Istog onog kralja koji je osnovao Bergen i na prekrasnoj lokaciji napravio jedno od najvećih trgovačkih i lučkih središta Vikinga. On je bio sin kralja Haralda Hardrada koji je umro u poznatoj bitci Stamford Bridge, Velika Britanija, 1066. godine. Grad se razvijao u srednjem vijeku. U 13. stoljeću Bergen je bio jedan od četiri glavna administracijska grada Hanze. Napadali su ga razni barbari, Švedski pirati, nacisti. Pokušavale su ga uništiti i prirodne, elementarne nepogode. Opstao je i evo me danas u najljepšem gradu Norveške, ako ne i cijele Skandinavije.

Holberg. Pisac, povjesničar, filozof rođen u Bergenu, 17st.

Otplovim dvije tisuće kilometara južnije i zamišljam svoj Šibenik koji se u to isto vrijeme prvi put počinje spominjati. Ponekad me Bergen podsjeti na Šibenik. Oba su morski gradovi, oba su okružena prekrasnom prirodom. Oba grada su preživjela turbulentne povijesne događaje. Ratovi, kuga, požari. Šibenik od kamena, Bergen od drveta. Neslomljivi.  Malene, uske ulice, stare zgrade, crkvice. Što ih više uspoređujem sve su mi sličniji. Bergen je dao mnoge poznate ličnosti. Književnike, muzičare, političare. Trebalo bih mnogo više popiti kava za zaploviti sa svima njima, bar po nekoliko minuta.
Tmurni oblaci mrakom obavijaju luku. Spuštaju se nisko, mogu ih dotaknuti, osjetiti. U lokalu svira Jazz & Blues što dodatno pojačava ugođaj vremenskog putovanja. Ipak se nalazim u najstarijem dijelu Bergena, području oko zaljeva Vågen, u samom središtu grada, u kojem se nalazi Crkva sv. Marije (Mariakirken) iz 12. stoljeća i utvrda Bergenhus (Bergenhus festning) koja je jedna od najstarijih i najbolje sačuvanih utvrda u Norveškoj.

Christian Michelsen. Prvi premijer Norveške, 19st.

Dok se Bergen razvija, potpomognut otkrivanjem nafte sedamdesetih godina prošlog stoljeća i postaje jedna od najvećih europskih luka, važno kulturno i turističko središte, moj Šibenik kao da je zaspao negdje na ovom zajedničkom putovanju. Često sam se pitao da li je to dobro ili loše. Kad god bih tražio mir, odgovor je bio 'dobro'. Za sve ostalo, poput jeke vraćao bi mi se odgovor 'loše'. Tog trenutka ugledam odraz svog lica u zamagljenom staklu, nekako stopljen s onom Bergenskom lukom. Ti si tu. Shvatim to, po tko zna koji put, ponovljeni odgovor na ponovljeno pitanje. Ploveći Bergenom gledao sam more razloga zbog kojih sam tu. Prelijevalo se to more po meni, sve jače i jače, poput kiše što se sad već slijevala niz jednu od sedam planina grada. Dok sam izlazio iz lokala nisam mogao a da ne osjetim note koje su se poput iglica zabadale cijelim tijelom i napinjale kožu. Ella Fitzgerald i Armstrong tiho su pjevušili: "Dream A Little Dream Of Me"

21. listopada 2016.

Samo lagano



Ono što razlikuje Skandinavce od drugih jeste životni stil koji možemo nazvati 'ulagano'. Ne bih volio o anketama i statistikama jer jedne tvrde da su najdepresivnija nacija dok druge tvrde da su najsretnija nacija. Depresivnost mogu razumjeti u kontekstu klime ali koliko sam skužio Norvežane, njima to nije problem. Da su najsretnija nacija mogu razumjeti i navesti više primjera. Kad to gledamo iz kuta jedne ekonomski uništene zemlje, ovo drugo navedeno čini mi se mnogo bliže istini.

Nekad ostanem šokiran njihovom iskuliranosti. Ovo ljeto čekam red na Shellovoj benzinskoj s još pet, šest ljudi ispred mene. Prodavač za to vrijeme peče hot dog dok svi stoje mirno u redu i čekaju. Odlutam istovremeno na svoje staro radno mjesto i zamišljam moje Dalmatince negdje u sred sezone kako čekaju red dok ja kao pečem hot dog. Brzo se vratim u realnost i na to kako na mojoj pumpi nismo pekli hot dogove niti je bilo reda stranaka. Naši ljudi uđu, bace novac i ako su dobre volje kažu na kojem su broju točili. Mislim se da sam ovako ja radio odavno bih me netko teleportirao na traumatologiju.
Vozim se tako jednog dana u busu a na cesti gužva kao u Omišu u sred sezone. Približavamo se rotoru jer ovdje prave samo rotore, nigdje križanja. Ispred busa vozi neka gospođa u Fordu i čeka ulaz u rotor. Čeka ona i čeka, ne može od straha da uđe u rotor. Vozač smiren, sjedi i gleda, iza nas svi mirni, stoje, čekaju. Minute prolaze i prolaze. Nitko ne trubi. Mislim se imaju li njihovi automobili sirene, pa ja od kad sam tu još nisam čuo sirenu. Zamišljam vozača Jeru na lokalcu Šibenik - Dubrava kako joj j.... mater retardiranu, pa izlazi iz auta, pa joj tuče šakama po staklu. Onda shvatim da sam jedini ja nervozan u cijeloj toj prići pa se okrenem i nastavim slušati glazbu praveći se da je to meni super. Nevjerojatno je to koliko oni znaju biti iskulirani. Radim na tome da budem kao i oni ali još me ne ide.


Jednom zgodom otišao mi displej na internet radiju starom tri mjeseca. Ja već nabrijan idem u dućan gdje sam ga kupio i spremam se j.... im mater ako mi ga ne uzmu i poprave. Prodavač sa smiješkom kaže nema problema, okrene se i s police skine mi novi radio uz isprike. Dobro, smirio sam se brzo. Napredujem.

E sad sve je to super ali može se dogoditi i sljedeće. Odlazim krajem kolovoza na policiju da im kažem da imam dozvoljen boravak od šest mjeseci i da mi za dva mjeseca ističe pa me zanimaju prava EU građana i računa li se od dana kad sam se registrirao ili od zadnjeg dana kad sam radio. Razlika je to od skoro tri mjeseca. Pandur me gleda sa smiješkom pa kaže: Nema problema s vama, sve je u redu dođite tamo u listopadu. Nekako meni sve to previše cool al odem ja i dođem u listopadu. E sad druga pjesma. Pandurka: Pa vama za nekoliko dana ističe dozvoljeni boravak. Ja ono kao u čudu : Ma je? Kažem joj što mi je rekao njen kolega i postavim joj isto pitanje o pravima EU građana. Ona zovne kolegicu, njih dvije nešto na Norsku šapću. Na kraju kažu mi, popraćeno seksi smajlom da riješim ja to do kraja mjeseca jer ionako ne vjeruju da će biti ikakvih problema. Utješno, od velike iskuliranosti totalno me iskuliralo. Tako sam vam ja sad u Norveškoj i čekam da mi netko tko nije potpuno iskuliran riješi problem, al' brate svi iskulirani. Kažu mi da neka Bosanka radi na policiji ali ne mogu je nikako pronaći. Ako Bosanka ne udre šakom u stol tko će?
Eto pozdravljam vas i ako u međuvremenu vidite pauzu na blogu ili moje slike iz 'lijepe naše' ne brinite se, sve će to biti riješeno....samo cool. 😂

14. listopada 2016.

Julianna i moj CV

Napiši dobar CV! Prvo što su me savjetovali kad sam odlazio. Osobno smatram da je važnost CV-a pa i razgovora za posao pogotovo u Hrvatskoj previše napuhana. Tamo na brdovitom Balkanu neki drugi faktori određuju tko će dobiti posao.

Hrvatski CV
Važnost CV-a i razgovora za posao u Hrvatskoj naglašena je posebno u segmentu preseravanja menadžera koji tako hrane svoj luzerski ego. Na kraju ti ljudski sektori ili menadžeri zadnje su osobe koje će odlučivati tko će biti zaposlen. Odlučuju političari, njihovi pajdaši, njihovi rodijaci bilo krvni ili stranački te ostala vesela korumpirana družina.

- Negdje u Hrvatskoj. Siječanj, 2016 god. Tužan i istinit događaj: 
Menadžer A odbija na razgovoru za posao radnika B koji je nezaposlen. Otac dvoje djece i dokazano provjeren, iskusan radnik. Menadžer A zapošljava na kraju nekog balavca C kojeg slučajno poznajem i kaže mi da će se, citiram: 'Napiti krvi onom menadžeru A ko ga bude j.... u mozak', jer ne zna još on tj. A kako i preko koga je došao C u tvrtku. Sponzoruša D iz nekakvih 'neljudskih' sektora npr. Ex Naftni Gigant d.d. sve je to sa strane psihološki analizirala.

Koja j.... drama i William Shakespeare bi im bio zavidan.

U razvijenim zapadnim zemljama pogotovo u Skandinaviji to nije pravilo. Postoje i ovdje takvi izolirani slučajevi. 'Preporuka'. Netko taj izraz u Hrvatskoj može olako shvatiti kao 'veza' ali onaj tko vas preporuči u inozemstvu zasigurno će imati dobar razlog za to i neće uzeti novac kao nagradu.
Ne kažem da CV nije važan ali da bi trebao biti presudan u donošenju odluke o zaposlenju, ne znam. Razloga ima više. Zašto bi netko tko je loše napisao svoj CV bio i loš radnik? Tko kaže da izabrani kandidat nije lažirao svoj CV? Zašto bi razgovor za posao bio presudan? Netko je možda pod stresom u tim trenutcima. Možda djeluje smotano, plašljivo ali je izvrstan radnik.
Istina, poslodavci moraju probrati kandidate i procijeniti tko je pravi. Nažalost, CV ili razgovor za posao na kraju svega imaju veliki utjecaj. Najbolje bi rješenje bilo probni rad. Tada svaki kandidat uistinu može pokazati koliko doista vrijedi.
Postoji oko pet važnih pravila koje stručnjaci ili oni menadžeri navode kao jako bitne stvari prilikom pisanja CV-a.
Prvo da CV bude kratak. Drugo, da bude sadržajan i da ima naglašen taj sažetak koji je jako bitan (samo 5% CV-a ima taj sažetak). Treća bitna stvar je vizualni dojam samog CV-a. Četvrta stvar je pravopisna i gramatička točnost. Peta je ta da napišite svoju poslovnu priču. U jedan do dva reda napišite neko svoje postignuće – izazov s kojim ste se susreli ili problem koji ste riješili. Na taj ćete način potencijalnom poslodavcu pokazati koliko vrijedite. Ima tu još bitnih stvari poput izbjegavanja klišeja, puno priče, malo informacija, pravila dvije stranice, fiksna forma, opis poslova umjesto postignuća itd.
Napisali ste dobar CV, prilagodili ga oglasu posla na koji se prijavljujete i slijedi onaj najslađi dio, čekanje. Dolazi odgovor potencijalnog poslodavca, općenito i najčešće ovako:

- Hvala vam mnogo na vašem interesu za rad u našoj tvrtki. Nažalost morali smo donijeti neke teške odluke. Ovaj put niste prošli dalje kao kandidat za taj i taj posao. Nadamo se da ćete na našim web stranicama redovno ažurirati svoj CV i dalje se prijavljivati na natječaje naše tvrtke. U slučaju nove pozicije mi ćemo vas kontaktirati, sretno u traženju posla.

Nastavljaš dalje, mijenjaš svoj CV šalješ na drugu, treću, stotu, dvjestotu adresu. Nekad dođe pozitivan odgovor:

- Ušli ste u završni krug našeg natječaja, poslat ćemo vam link na koji da se prijavite i riješite naš psiho test ili test znanja. Samo kandidati koji riješe test nastavljaju dalje. Budite smireni, koncentrirani tih pola sata ili sat i nemojte dozvoliti da vas netko ometa. Nekoliko sati kasnije: Čestitamo, prošli ste test, javit ćemo vam se u najkraćem mogućem roku.

Pa opet čekanje i tako to.

Ovo je ona sporija verzija dobivanja posla, ima i ona brža. Pošalješ prvi oglas. Recimo iz Hrvatske. Dobiješ odmah posao. Naravno, nisi uopće analizirao svoj CV ili ga uređivao nego onako bez veze napisao i pogodio u 'sridu'. 

Koji je zaključak onda? CV i nije i je bitan, treba imati j.... sreće. Trebaš imati onu jako bitnu preporuku. Treba uzeti u obzir i to da recimo ja šaljem molbe samo za područje grada Bergena i županije Hordeland. Samim tim umanjujem šansu za zaposlenje. Također u ovom periodu, prije tri mjeseca radio sam kratko na zamjeni i još sam pod ugovorom s istom agencijom. Dakle od stotinu poslanih molbi samo su mi tri do sada bile s pozitivnim odgovorom. Jedna za programera je trenutno u završnoj fazi. Obzirom da sam prošao sva testiranja nadam se skorom pozitivnom odgovoru. Valjda?!? Ne treba se čuditi zgodi od prije par dana i priči o Primoštencu koji je nakon mjesec ili dva našao posao u Norveškoj. On je slao oglase za cijelu zemlju i na kraju otišao na sami sjever gdje Eskimi padaju u nesvijest. Mnogo veća vjerojatnost je dobiti posao na taj način, ciljajući cijelu zemlju i ne birajući mjesto rada. Pisao sam u prvim postovima zašto sam baš odabrao grad Bergen i zbog kojih razloga želim baš ovdje raditi i živjeti.
Evo vam još nekoliko zanimljivih primjera kad CV nema nikakav utjecaj. Imao sam nekoliko poslodavaca koji su tražili i po desetak radnika odjednom s određenim uvjetima. Nisu to bili oni HR uvjeti tipa moraš imati 80 god. radnog iskustva i certifikat za let na Mars kao i potvrdu da si letio na Mjesec. Tražili su u Oslu telemontere. Nisam ni mislio ići u Oslo ali sam poslao testni CV. Napisao sam da živim u Oslu i da imam višegodišnje iskustvo u radu tog posla preko T-coma. Prvi put izmijenim CV baš onako kako oni sve traže. Ušminkam sve to lijepo i normalno opet ne prođe. Ne da su me odbili nego me nisu niti kontaktirali. Rijetki su poslodavci u Norveškoj koji vam neće odgovoriti na molbu za posao. Treba obratiti pažnju i na sami format u kojem pišete CV. Imao sam slučaj od prije nekoliko dana kad me je poslodavac na oglasu za programera obavijestio da nisu mogli otvoriti moj CV jer je bio pisan u Linuxu i LibreOfficu drugim formatom. Monopolni, Microsoftov, Norveški Word nije mogao otvoriti životopis. Na sve sitnice treba paziti.

Poljska Ljubav 

Na kraju dolazi šlag cijele priče o životopisima. Dobrim dijelom agencijama u Bergenu drmaju Poljaci. Evo prvi put ću naglasiti nečiju nacionalnost. Poljaci. Ne kažem da neki Jonas neće prije zaposliti Norvežanina nego Hrvata ali brate ono što rade Poljaci mnogo je gore i od hrvatskog načina zapošljavanja. Deset ljudi uzima agencija za rad u skladištu gdje nisu potrebna nikakva dodatna iskustva, osim poznavanja engleskog jezika. Julianna baš se tako zove, naravno Poljakinja, uzme deset Poljaka od kojih trojica ne znaju niti Poljski, dok dvojica još nisu ni doputovala u Norvešku. Onda pogledam vijesti taj dan, baš s glavnog trga iz Varšave (tema: zabraniti pobačaj, kako poznato) pa zamišljam tu Juliannu.
Nema mi druge nego otvoriti svoju agenciju za zapošljavanje. Imam već sad jedan školski razred koji je spreman otići iz 'Lijepe naše'. A Norvežani? Kad su mogli u Bergen pustiti 6 ili 7 tisuća Poljaka zašto ne bih još i dvadeset, trideset Hrvata. Braćo spakirajte kofere čim dobijem posao. Zašto baš onda? Ne mogu otvoriti agenciju dok sam nezaposlen tj. dok nemam Norveški osobni broj. Jedno je sigurno, niti jedan Poljak neće raditi preko moje agencije! Je, Hrvati smo, malo nas je ali smo...kao i Poljaci, samo njih je puno više.

7. listopada 2016.

My way



Zaredali lijepi dani. Sunca koliko hoćeš. Ljudi su odmah vedriji, veseliji. Još je toplo, trava zelena. Žive boje okolnih planina, melodije uličnih svirača razlijevaju se trgovima i ulicama starog grada, sve miriše i zrači optimizmom. Takav je Bergen, ovih dana.


Mnogo mi mladih osoba postavlja pitanja o životu i radu u Skandinaviji. Sigurno bi im bolji i objektivniji odgovor dali oni koji su tu već godinama. Realno, ne mogu pričati o tom s nekim velikim iskustvom. Još sam pod dojmom Norveške. Još sam u euforiji koju svi prolaze kad se nađu u novoj sredini. Osjećaji će se zasigurno mijenjati stalnim zaposlenjem i planiranjem daljnjih koraka. Nadam se na bolje. Uvijek napominjem da psihološka priprema i čvrsta odluka igraju veliku ulogu u početnim koracima.
Prije mjesec dana upoznao sam jednu mladu curu koja je došla u Norvešku. Dalmatinka. Dvadeset godina, život pred njom. Puna optimizma. Puna energije. Puna nade. Puna želje. Ona kao predstavnica mlađe generacije novih iseljenika s takvom pozitivnom energijom možda je najbolji putokaz svima onima koji žele napustiti Hrvatsku.
Svi se mi ovdje borimo i žrtvujemo. Nema iznimke. Svaki posao je težak. Ne postoji onaj lagan. Koliko god sam upoznao ljudi svi imaju približno istu priču. Svima fali domovina, kuća, prijatelji, rodbina. Ima i onih koji su se vremenom odvikli svega navedenog i ne pate ni za čim. Treba naći neku granicu između, koja valjda dolazi vremenom. Gledam nju u dvadesetima i zamišljam sebe u tim godinama. Bila su druga vremena. Nisam sigurno razmišljao tada kao ona sada. Sve što uspije i napravi u ranoj fazi svog života olakšati će joj buduće planove i prilagodbu na novu sredinu. Dobit će na vrijeme financijsku sigurnost i samim tim lakše planirati svoj budući život. Želim joj od srca da uspije, ona i svi oni koji se odluče na takav hrabar potez.
Nikad nije kasno okrenuti novu stranicu života. Ako ti nije dobro i ako nisi sretan, najgore je uopće ne okrenuti tu stranicu. Ljudi u pedesetima odlaze, pravila nema. Obaveze, financije mogu biti prepreka. Iskustva i životne priče mnogih potvrđuju suprotno. Postoje oni koji su umjesto na HZZ molbe slali u Njemačke, Švedske, Austrijske ili neke druge strane tvrtke. Tvrtke su im osigurale put, smještaj i tako olakšale odlazak. To su ljepše priče. Postoje i one tužne. Neuspješne. Vratili su se u svoje domovine. Nije smak svijeta. Vratiti se možeš uvijek. Ne treba ni vjerovati svemu što čuješ i pročitaš. Tek kad dođeš tamo gdje želiš, shvatiš zapravo da sam ti dobrim dijelom pišeš svoju priču.
Zadnjih godina mediji aktivno prenose zgode naših ljudi iz Irske, Skandinavije, Njemačke i ostalih zapadnih zemalja. Većina tih priča završava sretno. Prenose i postoje one druge, tužne. Ponekad komentari ljudi znaju biti odvratni, obično ispod tekstova, najčešće od onih koji nikad nisu prešli granicu svog kvarta ili sela kako fizički tako i umno. Ne treba se niti malo obazirati na takve ljubomorne hejtere i trolove. Mnogi navodni prijatelji poželjet će vam na sav glas sreću. Molit će u sebi za vaš neuspjeh. Zašto? Da nahrane svoj luzerski ego. Vjerujte, biti će i takvih. Oni bi trebali biti zadnje osobe na svijetu od kojih ćete prihvaćati savjete. Onog tko ti želi uspjeh od srca, vidjet ćeš kristalno jasno iz srca.


Iako naslov bloga navodi na jedan pogled u podsvijesti nikad nisam želio da ovo bude samo moja priča. Na stotine nas je ovdje. Stotine života. Stotine razmišljanja. Stotine priča. Tko ima pravo sutra, toj mladoj curi s početka priče da uzme nadu? Nema pravo nitko! Onaj tko je koći u njenim planovima ili onaj tko joj ubije želju u uspjeh u novoj, nepoznatoj zemlji ne želi joj dobro. Život u tuđini je put. Nekada lagan, nekada težak. Nekada uspon, nekada pad. Na križanje dođeš prije ili kasnije. Budućnost ide u jednom pravcu. Sjećanje u drugom. Uspjeh je postignut onog trenutka kad se oni koje te sputavaju nađu na suprotnom putu, putu sjećanja. Svi oni koji ti žele dobro biti će uvijek s tobom. Na tvom putu. I kod uspona. I kod pada.

I've lived a life that's full.                     / Živio sam punim plućima.
I've traveled each and every highway; / Proputovao svim mogućim putevima;
And more, much more than this,          / I što više, mnogo važnije
I did it my way.                                    / Sve po mom bilo je.

Frank Sinatra...My Way


27. rujna 2016.

Analiza



U nepunih pet mjeseci blog je posjetilo malo više od 15 000 ljudi. Posjeta je to koja me ugodno iznenadila. Hvala svima na podršci. Hvala svima onima koji nas bodre i iskreno nam žele sreću i uspjeh u našoj novoj sredini. Hvala svima onima što vole pratiti moje zgode i nezgode. Dok još nemam stalni posao blog me ispunjava i uz društvene mreže nekako spaja s rodbinom, prijateljima i sa svima vama. Interes je logično pojačan teškom ekonomskom situacijom u Hrvatskoj. Sve više ljudi želi informacije, iskustva i savjete. Nažalost sve više je onih koji odlaze iz Hrvatske i onih koji žele otići.
Blog se najviše čita u sljedećim zemljama poredanim po posjeti:
Hrvatskoj, Norveškoj, SAD-u, Njemačkoj, Slovačkoj, Bosni i HercegoviniŠvedskoj, Srbiji, Rusiji, Francuskoj i Irskoj.
Auditoriju su manje zanimljivi postovi o Norveškim zakonima, ekonomiji, klimi, kulturi i politici. Više se čitaju moje zgode po Bergenu i postovi vezani uz sami posao.
Volio bih napomenuti da ovo nije profesionalni web sajt. Ovo je amaterski blog u kojem ćete često naići na gramatičke ili web dizajnerske pogreške. Još nisam toliko bogat da sebi mogu priuštiti lektoriranje tekstova. Pisanje, često na brzinu pa objavljivanje oduzima mi dosta vremena. Često zamara dodatno uređivanje i ispravljanje grešaka. Neki me nagovaraju da pišem dalmatinskim slengom, netko želi strogi književni, netko amaterski ali jedino je sigurno, neću pisati Norveškim. :) Trudim se da opet to na nešto sliči da koliko toliko bude razumljivo svima i naravno da to bude zanimljiv, zabavan, narodni blog. Ako koji padež ili zarez nije tamo gdje bih trebao biti, zažmirite na to i oprostite mi. :) Pozdrav jednoj učiteljici hrvatskog jezika.
Mislio sam da će posjetitelji biti malo hrabriji i aktivno sudjelovati u izradi bloga. Na žalost sva pitanja, savjete, kritike ili pohvale dobivam mailom ili na društvenim mrežama.
Reklame i donacije sa strane bloga ovom posjetom ne donese nikakvu veliku zaradu ali može se vremenom skupiti za nekakav put ili profesionalni foto aparat s kojim bih vam u budućnosti više slikovno prenosio ljepote ove prekrasne zemlje. Možda i preselio na zasebnu domenu i izgradio novu web stranicu. Ovim putem hvala svim onima koji nagrađuju moj trud. Sad sam još ograničen na županiju Hordaland i grad Bergen ali tko zna što nosi budućnost i kakva će biti koncepcija bloga. Iznenađuje interes Norvežana za blog, koji eto ni meni nije potpuno jasan. Na veliko hvale stil pisanja i oduševljavaju ih najvjerojatnije moje pozitivne recenzije svega do sad doživljenog. Pokušavam pronaći granicu u stilskom pisanju i uljepšavanju tekstova inspiriranih životnim događajima. Naši ljudi su pravi kritičari pa ako pretjeraš za tren si u vodama koje zovu preseravanje. Našim ljudima je možda zanimljivo i to što za razliku od stotinu Hrvatskih blogova u recimo Irskoj ovdje u Norveškoj i životu u Skandinaviji piše samo nas nekoliko. Velikom gužvom u eteru dolazi do zasićenja i mnogima blogovi idu na živce. Vjerujte mi mnogo mi je lakše napisati post i staviti linkove za traženje posla nego svakom pojedinačno odgovoriti na mail ili poruku.
Vladimir iz Karlovca također piše o životu i radu u Norveškoj. Njegov blog je zanimljiv i koncepcijski drugačije složen. Toplo preporučujem: My way or no(r)way



Da se vratim na zainteresirane Norvežane koji me nagovaraju da link bloga stavim u svoj CV. Znam i da to može biti dvosjekli mač. Nekom poslodavcu to se ne mora svidjeti, pogotovo moguća kritika. Nije se kritika svidjela ni mojim bivšim nadređenima, tamo negdje u počecima.
Jedan portal iz Osla zainteresiran je za profesionalnu suradnju. Imam loša iskustva iz Hrvatske kad sam pisao za jedan poznati informatički portal. Iskreno nemam još znanja ni hrabrosti za takvo što ali u budućnosti tko zna.
Neki me pitaju zbog čega trošim energiju i stvaram sebi obavezu. Ne znam. Nikakav ugovor me ne veže za pisanje i mogu prekinuti kad kod želim. Dok mi dajete podršku i dok vam je zanimljivo tu smo, družimo se virtualno. Veseli i zdravi bili.

23. rujna 2016.

Pola godine



Sutra nam je točno šest mjeseci da smo došli u Skandinaviju. Istina brzo je prošlo pola godine a kad ti vrijeme brzo teče znači da ti je dobro. Kao jučer da me je onaj Turčin dovezao u Loddefjord. Prošlo je i prvo ljeto bez Dalmacije, bez kupanja, sunca, bez onog već spominjanog cvrčka. U Bergenu je ove godine palo najviše kiše u zadnjih sedamdeset godina. Kiša mi je u Šibeniku išla na živce dok sam se tu jednostavno pripremio na nju pa me nije iznenadila. Ponekad zna pucati na depresiju jer mi nismo ljudi koji su navikli izlaziti i šetati po kiši, praviti se kao da ona ne pada. Norvežanima je to normalno i mogu ih razumjeti jer jednostavno navikneš se na to. Dobro u svemu je što se nismo kuhali po danu i noći. Sjetim se prošle godine i znojenja u krevetu, hvatanja zraka u podstanarskom stanu bez klime. Temperatura se u dva, tri navrata popela na nekih 28°C i to je to. Dan je već dobro počeo skraćivati pa sunce zađe oko sedam sati. Čekamo prvu Skandinavsku zimu.

Što se tiče integracije skoro je pa završena. Dobro i ne baš, moram još naći stalni posao da mogu planirati nove korake. Ušao sam u završnicu nekoliko natječaja i dobrih poslova ali kad god bih ostao s protukandidatima koji znaju Norsk ja bih otpao. Nema predaje pa šaljem i dalje molbe iako ugovor s mojom agencijom ne daje mi baš neki veliki optimizam. Za razliku od mog ugovora i moje agencije Ivana je potpisala ugovor s mnogo boljom i ozbiljnijom tvrtkom što joj omogućava neprekidan rad. Nije mi cilj tu raditi kao zamjena ili na kratki rok iako ću morati prihvaćati i takve poslove za prvu ruku, nema biranja. Još jednom napominjem za sve one koji planiraju potragu za poslom u Norveškoj da ne ide baš sve tako lako bez poznavanja jezika. Moja nesretna okolnost je i moj CV u kojem piše da sam radio kao trgovac 18 god. Također kako nemam iskustva u pisanju životopisa, btw nisam dvadeset godina pisao životopise pa je u mom bilo sve neuljepšano napisano ali su me iskusni lisci naučili da sad svakoj molbi prilagođavam svoj životopis i jednostavno ga ušminkam. Ne s lažnim znanjem ili iskustvom već naglašavajući da ono što oni traže je to u čemu si baš ti dobar. Logično da bih tu odmah dobio posao u nekoj trgovini samo da znam jezik. Zvali su me raditi i kad saznaju da ne znam jezik uvijek dobijem isti odgovor i pitanje tipa - Kako ćete pričati sa strankama? Bazirao sam se zbog toga na druge poslove i kontaktiranje izravno raznih firmi koje na svojim stranicama imaju aplikacijske odjeljke za prijavu u slučaju otvorenih pozicija. U zadnje vrijeme širim krug poznanstava i koristim preporuke, ne odustajem upornost se mora isplatiti. Ne mora ovo biti nekome demotivacija već samo upozorenje jer netko tko je recimo stolar ili varioc može dobiti posao odmah ili možda u prvih tjedan dana. Dakle pravila nema, mene su prvi put zvali raditi kad sam se najmanje nadao. Svaki tjedan šaljem nekoliko molbi i ovih dana čekam razgovor za posao. Poslao sam do sada oko 150-200 molbi samo onako da imate uvid.

Bergen

Sljedeći mjesec trebao bih krenuti na drugi nivo tečaja jezika (A2) da ne zaboravim ovo što sam dosad naučio. Dakle nakon početne euforije malo sam stao na loptu i lukavije i opreznije pristupam svemu, naučili su me to moji novi prijatelji tu u Norveškoj. Ono što i dalje mislim i potpuno sam uvjeren jeste to da smo odabrali pravu zemlju i napravili najpametniji potez u životu onog dana prije točno šest mjeseci. Ne želim tu ostati na kratko, cilj mi je biti stanovnik Norveške na duži period.
Ovo je mali dnevnik svega onog što trenutno prolazimo. Svaki početak je težak pa ni nama dvoje nije bilo baš lako. Napominjem onima koji su se kasnije priključili blogu da smo tu došli ne poznavajući nikoga, ni jezik, ni zemlju, nitko nas tu nije čekao, nikakav prijatelj, rođak, sve smo napravili sami i jako sam ponosan na svaki dan, trud i na kraju na svaki uspjeh postignut u Norveškoj. Uz skoro svu riješenu papirologiju, upoznavanje ljudi i njihovog mentaliteta, upoznavanje grada i načina na koji njihovo društvo funkcionira nastojim ispraviti početne greške i olakšati nama buduće korake u nesmetanoj socijalizaciji sa svakim djelićem Norveške slagalice. Nešto najbolje što nam se tu dogodilo je upoznavanje novih ljudi, njihovih životnih priča, proširenje našeg horizonta. Vrlo važna stvar koju želim napomenuti je da svi mi koji smo došli tu raditi zapravo dolazimo s istim ciljem ali u glavama svakog pojedinca je drugačiji film jer netko možda želi tu biti na kratko, netko se možda ne može uklopiti i prilagoditi, svatko ima svoj drugačiji plan i pogled na život i rad u Norveškoj. Kako sam blog kaže u naslovu ovo je Norveška iz mog oka. Svidjelo se to nekima ili ne pogled iz mog oka vidi prekrasnu, uređenu, socijalnu, liberalnu, sekularnu državu. Državu gdje su manje više svi jednaki, državu gdje nema autoriteta, državu gdje se cijeni radnik. Državu onakvu kakvu sam sanjao godinama prije. Sanjao sam tada da će takva biti moja Hrvatska.

11. rujna 2016.

Crno zlato

Ekofisk field

Pad cijene nafte sa stotinjak dolara po barelu na sadašnjih pedesetak pogodio je Norvešku i njenu industriju. Mnogi su ostali bez posla, proizvodnja se smanjila. Smanjenjem potražnje stvorio se višak radnika. Strani radnici iz naftnog sektora većinom su napustili zemlju. Norvežani koji su radili u toj industriji sada rade druge poslove koje prije nikada nisu radili i to je jedan od razloga zbog kojeg je danas u Norveškoj mnogo teže doći do posla. Područje zapadne Norveške sa svojim centrima posebno je pogođeno.
Norveška je do pedesetih godina bila prosječna industrijska zemlja koja po ničemu nije odudarala od ostalih do trenutka otkrivanja crnog zlata u Sjevernom moru. Istraživanja u Norveškoj započela su 50-ih godina, prvi pozitivni nalazi došli su 60-ih, a eksploatacija je započela 70-ih. Na Badnjak te davne 1969. Norvežani su na svom kontinentalnom šelfu otkrili naftu i plin. Nekad mala nacija na europskoj periferiji izrasla je danas u petog svjetskog izvoznika nafte i plina u svijetu. I jedinstveni Muzej nafte u Stavangeru, europskoj energetskoj prijestolnici, svjedoči o tome da petrodolare brižno štede i uplaćuju u mirovinski fond za buduće generacije. Danas taj fond raspolaže s više od 800 milijardi dolara i ove godine su Norvežani prvi put zagrabili u tu kasicu prasicu čuvanu za crne dane. Uzeli su od početka godine oko 10 % sredstava iz tog fonda. Riječ je zapravo o fondu koji posjeduje jedan posto svjetskih dionica, a dovoljno je velik da svakog građanina napravi milijunašem, naravno u norveškim krunama.
Daleko od toga da je ova zemlja i njena industrija samo bazirana na naftnom sektoru. Četvrtinu BDP-a pokriva naftni sektor. Država strateški brine i o industriji morske hrane. Norveška izvozi 90 % ulova, nakon Kine drugi je najveći izvoznik ribe na svijetu. Globalni je predvodnik akvakulture, osobito uzgoja lososa. Obožavam lososa. Većina Norvežana zadovoljna je s onim što ima. Prema istraživanjima njujorškog Columbia univerziteta, Norveška je jedna od najsretnijih zemalja na svijetu. Ono što ih razlikuje u potpunosti od nas jeste to da novac nisu pokrali već su pametnim ulaganjima sve ove godine izgradili jednu od najpoželjnijih zemalja za život u svijetu. Dok ostale zemlje kojima je nafta “udarila u glavu” troše pare, Norveška svoj novac i dalje ulaže u razvoj. Kad su pitali njihove stručnjake što poslije, nafte će jednog dana nestati odgovor je bio da u Norveškoj nema rasipanja, unatoč bogatstvu. Zapravo, manje od četiri posto ekstra dobiti potrošeno je na projekte javne potrošnje.

Siv Jensen-Ministrica financija


Možda je na pitanje što kad nafte nestane najbolje odgovorila Norveška ministrica financija Siv Jensen: "Norveška je privreda u vrlo dobroj situaciji. Intenzivno radimo na postupnoj smjeni tijekom sljedećih nekoliko godina"
"Imali smo sporiji rast produktivnosti u posljednjih nekoliko godina, pa ova Vlada sada radi na uvođenju kompetitivnih nivoa poreza i smanjivanju birokracije kako bi se privukli ulagači! Osim toga, svjesni smo da imamo veće cijene od većine zemalja istog nivoa”.
Postoji nekoliko razloga, zbog kojih je Norveška sretna zemlja koja uspijeva sačuvati svoje bogatstvo i odoljeti iskušenjima luksuznog života. Norvežani imaju povjerenja u svoju vlast. Kao rezultat socijaldemokratske vlasti koja poštuje ravnopravnost nastalo je homogeno društvo s visokom razinom povjerenja. Na pitanje je li Norveška bogata zbog velikog povjerenja svojih građana, ili su Norvežani povjerljivi jer su bogati, stručnjaci su odgovarali da "Visoka razina povjerenja olakšava ekonomski rast".
Skromnost se može vidjeti i na samim ulicama Bergena. Nema preseravanja u bijesnim limuzinama, nema redova ispred luksuznih butika i restorana. Norvežani ne razmišljaju o sebi kao o bogatim ljudima. Oni to ostavljaju na procjenu budućnosti. Možda svijest da nafta i plin neće zauvijek trajati, objašnjava rabljene Volvo automobile na krivudavim ulicama Bergena, umjesto Porschea ili Bentleya kakvi se voze po bogatim kvartovima Londona i drugih europskih metropola.
Kad bih morao u dvije riječi opisati ekonomski prosječnog Norvežanina odgovor bi bio 'skromni bogataš'. Ulagajući u svoju zemlju, gradeći nju i njenu budućnost svakom pojedincu i budućim naraštajima ovaj Skandinavski model omogućuje miran san.