Vitamin D

Do sad sam stvarno pisao o svačemu. Dotakao sam se zakona, poslova, politike, klime, svakakvih ludosti, o svemu što bi moglo zanimati nekoga tko želi doći ili je već došao u Norvešku. Jednu bitnu stvar nisam znao do nedavno i smatram da je jako važna svim onima koji veći dio godine a pogotovo zimski period žive iznad ove 45 paralele na donjoj slici. Vrijedi i za Hrvatsku sve sjeverno od Velebita. Vitamin-D mu je ime ili sunčani vitamin. Pretpostavljam da mnogi znaju njegovu važnost za naš organizam. Najnovija istraživanja svjetskih medicinskih stručnjaka otišla su stepenicu gore i donose nova bitna saznanja vezana uz ovaj vitamin.

Tog jutra na trajektu negdje između Bergena i Stavangera sa svojim frendom izašao sam na zrak. Načeli smo temu o suncu i UV zrakama. Baš zato što je nakon dugo vremena pobijedilo oblake i ugrijalo nas na prohladnom skandinavskom zraku. Upitao me uzimam li D-vitamin zimi. Nisam ga uzimao. Pa živio sam na Mediteranu. Nikad do sad nisam uzimao ne samo njega nego nikakve vitaminske dodatke prehrani, osim Cedevite ako tamo uopće ima svih tih vitamina, mislim 9 komada. Sjeo sam nakon toga malo proguglao o D-vitaminu i saznao zanimljive činjenice. Nešto sam znao o tom D-vitaminu da se recimo stvara u organizmu pod djelovanjem sunca. Mislio sam da je dovoljno par minuta uhvatiti sunce i to je to. Besplatan je pa nije zanimljiv ovim farmaceutskim kartelima. Nizak kut pod kojim padaju zrake sunca na Skandinaviju već u devetom mjesecu dovode do toga da ne sintetiziramo dovoljno Vitamina-D. Znači ni kad je vedro zimi ništa od besplatnog vitamina. Vitamin-D je jedini vitamin koji se ne može u dovoljnoj količini kroz hranu unijeti u organizam. Saznao sam također da većina Norvežana svako jutro uzima D-vitamin u obliku kapsula ili jetrenog ulja bakalara. Ti proizvodi su ujedno i najprodavaniji proizvodi u Norveškoj.

Znači ako živite iznad ove 45 paralele čak i ljeti a zasigurno zimi morat ćete uzimati dodatke u obliku Vitamina-D. U razgovoru s jednim Norveškim doktorom saznao sam to da Norvežani u prosjeku nemaju manjak Vitamina-D jer ga uzimaju dodatno i hrane se dosta s namirnicama bogatima tim vitaminom. Problem nastaje onda, kako kaže on, kad imigranti odnosno druge kulture dođu tu i nemaju te običaje pa se kod njih stvara manjak tog vitamina i dolazi do zdravstvenih problema.
Da krenemo polako. Kako dobiti dovoljno Vitamina-D? Zapamtite 400UI je dnevna potrebna doza.
Preko 75% Amerikanaca po zadnjim istraživanjima imaju manjak vitamina D. Trebamo Vitamin D za zdrave kosti, zube i snažan imunitet. Potreban nam je također da spriječimo osteoporozu, propadanje zubi, te da izbjegnemo prehladu, gripu, pa čak i rak. Njegov deficit dovodi do lošeg raspoloženja, problema s mišićima, kostima, plućima, srcem, gušteračom, jetrom, bubrezima. Utječe na dijabetes i pretilost i još mnogo toga. Topljiv je u mastima i bez njega ne možemo prenijeti jako bitan kalcij i fosfor u organizam pa ako nemate dovoljno ovog vitamina ne vrijedi vam uzimati te dodatke bez Vitamina-D.

Najbolji iznos količine Vitamina-D u organizmu dobit ćemo krvnom analizom. Zdrav raspon Vitamina-D iznosi 40-80 ng /ml. Neki zdravstveni djelatnici kažu 40-60, drugi preporučuju veći raspon od 60-80. Sve više od 150 ng /ml je otrovno za ljudsko zdravlje. Ne valja dakle pretjerati jer prekoračenja preporučene dnevne doze u velikim količinama stvaraju kontra efekt. Pitate li se zašto je baš zimi "sezona gripe"? Pa, ima smisla ako malo razmišljamo o tome. Dobivamo više Vitamina-D od sunca u proljeće i ljetnim mjesecima. Naše tijelo pohranjuje Vitamin-D, ali samo na kratko vremensko razdoblje. Prema istraživanjima nakon 15 dana, samo polovica Vitamina-D koje ste konzumirali iz sunca ostaje u tijelu. Nakon 30 dana, samo 25% Vitamina-D još je u tijelu. Nakon mjesec, dva iza ljeta ako smo u deficitu sunca dobivamo već malo ili ništa od Vitamina-D. Naše zalihe postaju iscrpljene i naš imunitet slabi.
Gusti oblaci sprječavaju i do 80% UV zračenja a u Bergenu ih ima fala bogu kroz cijelu godinu. Mislim da ni naši u Irskoj nisu u ništa boljoj situaciji. Kroz staklo također ne možemo dobiti Vitamin-D jer ne propušta UV zrake. Možemo zapravo kroz staklo, jedino u apoteci.

Teško je dobiti dovoljno Vitamina-D iz hrane, jer većina namirnica sadrži ga vrlo malo. Da bi ste ga dobili dovoljno isključivo od hrane, morali biste u nenormalnim količinama derati po plodovima mora gotovo svakodnevno što naravno nije moguće. Potrebno je recimo dnevno popiti 10 čaša mlijeka, obogaćenog Vitaminom-D, da biste unijeli minimalne količine ovog vitamina u organizam.  Postoji razlog zašto recimo Eskimi i druge kulture na dalekom sjeveru, koje ne dobivaju mnogo sunca, jedu toliko plodova mora.

Najbolji izvor hrane bogate Vitaminom-D je riba, ulje jetre bakalara i riblje ulje, te plodovi mora (losos, sardine, kamenice, tuna i škampi). Jaja tj. žumanjak je bogat Vitaminom-D kao mlijeko i sirevi ali sadrži mnogo manju količinu od ribe.
Ljudi s tamnom kožom trebaju 20-30 puta više sunčanja, kako bi dobili istu količinu Vitamina-D kao i ljudi bijele kože. Upravo zbog toga rak prostate je vrlo proširen među crncima - to je zbog nedostatka vitamina D.

Bez straha se može uzimati dnevno nekih 400 UI jedinica ili 10μg što iznosi jedna kapsula ili žličica ulja. Ljudski organizam može podnijeti deset puta veći iznos. Pri optimalnim uvjetima na suncu naša koža sintetizira 10,000-20,000 IU Vitamina-D u nekih 30 minuta. Za točnu razinu Vitamina-D u krvi najbolje se obratiti liječniku i napraviti krvnu analizu. Kako ono kažu na TV-u: Za sve eventualne komplikacije i nuspojave, obratite se svome liječniku ili ljekarniku. :)

Kad na ovoj slici vidite za što je sve bitan Vitamin-D, a samo jedna mala kapsula ili žličica može to nadoknaditi, mislim da se ne bi trebali zezati i ne uzimati ga.
Nisam nikad pa i neću, možda neki pomisle. Nisam ni ja, ali nikad do sad nisam ni živio u Norveškoj.

Izbori u Norveškoj

Norvežani su 11. rujna birali saziv novog parlamenta za period do 2021. godine. Bilo je to nešto potpuno novo za mene. Život bez HDZ-a i SDP-a, kako to zvuči dobro. Desetljeća neugodnih iskustava iz Hrvatske ostavila su psihološke posljedice i predrasude prema političarima. Lažna obećanja, krađe, prodaja i uništenje zemlje, iseljavanje ljudi, glavni su krivci zbog čega smo mi tu gdje jesmo. Kažu ljudi budi im zahvalan jer da nije bilo tog šljama nikad ne bih došao u Norvešku. Pa hvala vam gospodo političari.
Na red su došli i prvi parlamentarni izbori u mojoj novoj zemlji. Odmah se vidi da Norveški političari uistinu dišu sa svojim narodom. Vračaju mi vjeru u politiku, u poštenje, u pravdu bez smrada populizma ili oportunizma. U predizbornoj kampanji već se vidjelo da će to biti potpuno novo iskustvo. Nije bilo pranja mozga na TV-u, medijima, portalima. Nije bilo ni onih automobila po gradu sa zvučnicima koji vam kidaju živce. Nije da Norvežani nisu govorili i pisali o tome. Sve je to bilo popraćeno s puno manje euforije i napetosti nego u Hrvatskoj. U Hrvatskoj ljude (osim stranačkih vojski) doslovno treba moliti da izađu na izbore. U Norveškoj oni to zaista doživljavaju kao svoju građansku dužnost pa postotak od 78,2% onih koji su izašli na izbore uopće ne iznenađuje. Skoro 3,77 milijuna Norvežana imalo je pravo glasa. Ovaj post pišem u trenutku dok se nova/stara premijerka Erna Solberg još nateže s nekim strankama oko sastavljanja vlade.

Norveška premijerka Erna Solberg

Uspoređivati stranke i političare u Norveškoj s onima na Balkanu nema nikakvog smisla. Naravno da i kod njih postoje stranke ljevice, centra i desnice. Liberalne, socijalističke, kršćanske, nacionalističke itd. Mnogi norveški političari neće da priznaju ali razlike u programima i predizbornim obećanjima nisu velike. Ideološke teme nemaju nikakav prioritet u predizbornoj kampanji. Iz šuma ne jurišaju ustaše, četnici i partizani. Popovi s oltara ne govore za koga treba glasati. Stranke su bazirane na reforme, prava radnika, smanjivanje nezaposlenosti, smanjivanje poreza, naftnu politiku, imigraciju, školstvo, penzije itd. Ukratko bazirane su na ono bitno.

Rezultati izbora 2017. godine

Stranka koja je pobijedila sa 27,4% osvojenih glasova zove se Arbeidepartiet (AP), radnička partija i nema većinu za sastavljanje vlade. Za lakše razumijevanje i usporedbu hajdemo kazati da je to SDP u hrvatskoj verziji, iako napominjem nikakvih sličnosti ni dodirnih točaka niti jedna norveška stranka nema s političkim opcijama u Hrvatskoj. Stranka koje će sastaviti vladu zove se Høyre (H) konzervativci, hajdemo kazati HDZ u hrvatskoj verziji i osvojila je 25% glasova. Postoji još nekoliko jakih stranaka poput FrP, nacionalističkih desničara, hajdemo kazati HSP u našoj verziji, koji su treća stranka po jakosti s osvojenih 15,2% glasova. Oni su prevaga konzervativcima u sastavljanju vlade. Nabrijani su na imigrante koji dolaze iz muslimanskih zemalja i zalažu se za zaustavljanje njihovog dolaska. Negdje sam pročitao da je masovni ubojica Breivik bio njihov član. Sve tri vodeće stranke koje sam naveo doživjele su pad u odnosu na prethodne izbore. AP (-3,5%), H (-1,8%) i FrP (-1,2%).
Najveći uspon doživjela je četvrta stranka po jakosti Sentrepartiet, partija centra, euroskeptici sa 10,3% glasova i rastom od 4,8%. Slijede Sosialistisk Venstreparti, socijalistička partija sa 6% osvojenih glasova itd.

85 mandata potrebno za Vladu

Norveški parlament se bira svake četiri godine i ima 169 zastupnika. Za sastavljanje vlade potrebno je 85 mandata. Erna Solberg (H) u koaliciji ima 88 mandata dok njen konkurent Jonas Gahr Støre (AP) kako sad stvari stoje ima 81 mandat. Dakle izbori su bili u gusto i donose neke neprirodne koalicije.

Što to donosi nama, stanovnicima Norveške? Mislim da nekih velikih promjena u odnosu na prijašnje godine neće biti. Ista vlada najvjerojatnije neće mijenjati drastično svoju politiku prema eksploataciji nafte, nezaposlenosti ili imigrantima. Nekih promjena oko poreza i reformi u određenim sektorima će sigurno biti i rano je još donositi bilo kakve zaključke. Najvjerojatnije će biti sve teže i teže dobiti azil, boravište, državljanstvo, pogotovo imigrantima koji ne dolaze iz EU zemalja. Vladi će biti teže jer je pritisak veći, kako građana tako i koalicijskih partnera. FrP već inzistira na strožim zakonima prema imigrantima. Kršćani (KrF) koji su također u koaliciji najavljuju svoj izlazak iz vlade i smatraju kako bi bolje djelovali samostalno. Ernu koja inače dolazi iz Bergena čeka mukotrpan posao. U mojoj županiji Hordaland još je izraženiji pad AP-a kojeg svi analitičari smatraju najvećim gubitnikom ovogodišnjih izbora. Ne želim sad tu pretjerati s politikama i obećanjima stranaka ali jedno je sigurno, bilo da se radi o planovima oko nafte, poreza, imigrantima ili tko zna čemu, sve stranke radit će u interesu naroda. U Norveškoj to općenito nisu samo prazna obećanja. Norveški političari nisu idealni, uhvati se i njih ponekad s prstima u medu. Korupcija i kriminal su nešto što postoji svugdje na svijetu. Razlika između naših političara i Norveških je vrlo jednostavno objašnjiva. Političko stablo ove skandinavske zemlje posjeduje mnogo manje trulih jabuka od onog hrvatskog. Hrvatsko političko stablo ne samo da je trulo i bolesno, spremno je za vađenje iz zemlje. Izvadit će ga biti jako teško jer je korijenje otišlo duboku u zemlju. Najgore od svega što Hrvati vole jesti trule jabuke, tako već 26. godina. Ono što mene najviše veseli u Norveškoj je to da Norvežani pronađenu trulu jabuku sigurno neće ubaciti u košaru za prodaju, ubacit će je u košaru za smeće. Znam da mnogim mojim zemljacima to zvuči nevjerojatno ali stvarno hoće.

Do Šibenika i nazad

Zalazak koji mi je falio

Evo vratio sam se u Bergen. Bio je to dug put u doslovnom smislu riječi. Da se vratim na početak i odlazak u Hrvatsku. Zahvaljujući prijatelju koji je putovao automobilom uspio sam vidjeti po prvi put jugozapad Norveške. Prekrasne gradove Stavanger i Kristiansand. Iznenadila me je loša cesta koja spaja gradove jugozapadne Norveške, za razliku od izvrsnih gradskih prometnica. Od Bergena do Kristiansanda doista je zahtjevan geografski teren. Grad na krajnjem jugu je ujedno i grad koji broji najviše sunčanih dana u Norveškoj.

Pogled s trajekta

Dva puta morali smo na trajekte koji spajaju na oko nepremostive prepreke preko zaljeva i fjordova. Ima tu i tunela pod morem, stvarno zahtjevan teren pa nije ni čudno da su im ceste koje povezuju gradove nešto poput naše lokalne između Šibenika i Drniša. Na putovanju takvim dionicama dobro je to što se može vidjeti prekrasna obala na zapadu, planine i šume na samom jugu, prekrasna priroda zbog koje sam se i odlučio na put automobilom. Avantura od nekih 2700 km. Norvežani voze po propisima i paze na ograničenja brzine što je dobro radi sigurnosti. Radi toga put do juga dobro se oduži.

Automobilska ruta s trajektom

U Kristiansandu smo se ukrcali na trajekt koji vas za nekih tri sata doveze na sjever Danske. Ukrcaj i iskrcaj su odlično organizirani i sve se to odvija dosta brzo, trajekt ima restorane, kafiće, prostor za odmor i spavanje pa oni koji se odluče voziti više brodom nego autom imaju izravnu liniju već iz Bergena za Dansku. Od vrha Danske pa sve do Hrvatske je autoput. Iako se vožnja na trenutke čini monotonom, kad si u dvoje i pričaš put brzo proleti. Stali smo i prespavali u Hanoveru jer ipak je rizično voziti cijelu dionicu od 2700 km u komadu. Hamburg i München posebno su me fascinirali kao i Alpe koje uvijek ostavljaju bez daha.
Odmor od četiri tjedna prošao mi je kao četiri minute. Moram priznati da mi je već pri kraju odmora Bergen počeo nedostajati. Kao što sam i pisao u prethodnom članku lijepo je bilo vidjeti rodbinu, prijatelje i Dalmaciju nakon skoro godinu i pol dana. Osjetio sam puls gradova Zagreba, Splita i rodnog Šibenika. Uspio sam i pogledati svog Hajduka na Poljudu protiv Evertona i doživjeti atmosferu kakve nema nigdje na svijetu, ploveći tako nazad u svoju mladost i ludost. Lijepo je doći rasterećen u svoj rodni grad kao turist, bez radnih obaveza, odmoriti, okupati se u moru, zalomiti vani bez gledanja na sat kad moram ići na posao. Falilo mi je sve to lijepo što je ostalo od prošlih navika i običaja. Sa svojih dvadesetak bivših kolega doživio sam najljepši provod i tako mi je neopisivo drago zbog toga. Unajmili smo prostor u seoskom domaćinstvu nedaleko Šibenika, uživali u balotama, vinu, pršutu, siru, teletini ispod peke i svim onim radostima koje mi nedostaju na sjeveru. Toplo more i miris mediteranske hrane iz obližnjih restorana na ulicama moga Šibenika, melodije iz svake ulice kalelarge, veseli ljudi i toplina doma je ono što ništa na svijetu ne može zamijeniti. Odmor mi je bio odličan u globalu. Isto se dogodilo nekoliko zgoda koji su me malo iznenadile. Ne bi ih smatrao toliko bitnima da imaju utjecaj na cijeli opći dojam, ali moram ih ispričati. Većinu ljudi koji su mi falili sam vidio, neki nažalost nisu bili u mogućnosti da se nađemo a neki nisu željeli da se nađemo. Baš ti koji nisu željeli da se nađemo potvrdili su priču prijatelja iz Norveške koji me je upozoravao na to kako će se neka poznanstva i prijateljstva kad tad razvodniti. Radi se o pojedincima koji su me ipak uspjeli iznenaditi jer sam stvarno želio ih vidjeti. Kad si s tim ljudima bio svaki dan i to više nego s rodbinom pa ih odjednom ne vidiš više od godinu dana malo ti bude sve to neobično a još neobičnije kad isti ti pojedinci nemaju želju da se vidimo. Šokirala su me i neka negativna razmišljanja onih koji osuđuju odlazak iz Hrvatske. Mislim da nemam razloga bilo kome opravdavati se zašto sam emigrirao ili bolje reći evakuirao sebe i Ivanu iz Hrvatske. Oni koji to ne razumiju odavno su zatvoreni u svoj krug svemira, u svoju viziju Hrvatske i svega što se događa oko njih. Bilo je i onih koji tvrde da uveličavamo pozitivna iskustva iz stranih zemalja kao zavaravajući sebe. Dobro, neka i ja sam mislio da ne postoji zemlja koje te tako cijeni, voli, plati i pazi dok nisam zakoračio na tlo kraljevine Norveške.

Neplanirana noć u Rimu

Sve u 24h :)

Put nazad bio je posebna avantura. Umjesto leta na relaciji Zadar - Barcelona - Bergen koji je trebao trajati nekoliko sati i koji mi je bio najbrži sa najkraćim čekanjima prilikom transfera, ja sam po planu uspio doći samo do Barcelone gdje je počela moja 24h avantura. Najbrže ponekad postane najsporije.

Negdje iznad Norveške

Avion iz Zadra u startu je kasnio sat i pol pa smo zakasnili na ukrcaj i transfer u Španjolskoj za Norvešku. Mlada Španjolka na pultu Vuelinga ( zrakoplovne kompanije ) ponudila mi je uz ispriku novu opciju za odlazak u Bergen. Kako nije bilo novog leta sljedeća tri dana nisam imao izbora nego prihvatiti put nazad u Rim s noćenjem u hotelu Hilton kojeg mi je platila zrakoplovna kompanija. Tako sam nakon neplaniranog posjeta Rimu i Hiltonu sutradan rano letio put Osla i Bergena. Umjesto 2100 km i par sati leta ja sam preletio pola Europe u 24h i prešao skoro 4400 km. Šlag na kraju bila je izgubljena prtljaga koju sam ipak uspio naći nakon pet dana. Nije da se žalim jer ipak bilo je nezaboravno i zanimljivo. Španjolska zrakoplovna tvrtka ipak se na kraju ponijela profesionalno.

Čudni pravci :)

Bergen me je dočekao u totalnom deliriju zbog održavanja svjetskog prvenstva u biciklizmu. Na tisuće gostiju, blokirane ulice, poremećeni javni prijevoz nisu uspjeli pokvariti prekrasan i nezaboravan događaj kojeg sam pratio skoro svaki dan.

Prijem kod veleposlanika

Za vrijeme prvenstva upoznao sam hrvatskog ambasadora u Norveškoj. Primio nas je u Bergenskom hotelu Clarion. Iznenadio me je u pozitivnom smislu. Bilo nas je malo na tom prijemu. Hrvatski biciklistički tim i nas par koji radimo i živimo u Bergenu. Čovjek je brzo shvatio da je razlog maloj posjeti ipak institucija koju on predstavlja, institucija od koje je velik broj Hrvata zadnjih godina pobjegao.

Vratio sam se u Norvešku s nekim novim iskustvima. Vidio sam tko mi i što fali. Vidio sam i što mi više nikad neće faliti. Živio sam ponovno Hrvatsku, četiri tjedna, dotakao na trenutak svoju prošlost...sasvim dovoljno da ne bude previše.

Svjetsko prvenstvo-Bergen 2017

Pozdrav s juga

Šibenik

Dragi moji da vam se javim malo iz Dalmacije, kako sam i obećao. U subotu se vračam u Norvešku. Vračam se preko Barcelone. Mogao sam birati Rim ili Barcelona. Rim mi je bio zanimljiv ali putovati na sjever preko Rima pa i Barcelone malo je čudno. Prevagnuo je 'transfer time' kako kažu jer mi se nije dalo dugo čekati u Rimu. Prvi posjet domovini nakon odlaska, točnije ova četiri tjedna proletjela su mi kao četiri minute. Bilo je tu jako zanimljivih situacija pa i zanimljivih novih spoznaja, razna razmišljanjima ljudi i njihovi pogledi na trenutnu situaciju u Hrvatskoj i inozemstvu, ljudi s kojima sam do jučer dijelio život. Zanimljiva je bila i avantura dolaska u Hrvatsku. Prvi put s automobilom, preko juga Norveške, Danske, Njemačke, Austrije i Slovenije. Više o tome kad se vratim.
Još se nisam uspio svima javiti prije odlaska pa radim na tome da šteta bude što manja, iako ni psihički ni fizički više nemam snage, niti mogu vidjeti sve one koje bih želio. Žao mi je što neke ljude neću vidjeti još najmanje godinu dana, istovremeno mi je i drago što neke druge ljude isto tako još dugo neću vidjeti. Kako nemam auto sužen mi je manevar djelovanja pa kad nekog tko živi van grada zamolim da dođe do centra, da bih ga želio vidjeti a on mi odgovori da ima ovih dana puno posla i da neće moći doći, iako šokiran ne žalim niti malo. Budi mi to sjećanja drugog blogera iz Norveške koji mi je lani rekao samo polako, razvodnit će ti se neka poznanstva i prijateljstva. Ipak glavni dio papirologije sam riješio, rodbinu sam vidio i prijatelje do kojih mi je iskreno stalo sam vidio ili ću uskoro vidjeti. Provod je bio izvrstan. Uspio sam ponovo osjetiti puls gradova Zagreba, Splita i Šibenika. Ovo je prvo ljeto nakon skoro dva desetljeća da se ne moram misliti u koju smjenu idem raditi i hoće li mi koji nadobudni menadžerčić pokvariti ljeto. Iskreno umorio sam se u Hrvatskoj umjesto odmorio. Na trenutke jedva čekam da se vratim u opuštajući ritam Skandinavije. Većina ljudi me je razveselila, neki su me i rastužili te napunili svojim problemima i negativnom energijom. Nisu ljudi krivi što neke stvari jednostavno ne idu na bolje. Mnogo je drugačiji, bolji filing doći ovako rasterećen u Hrvatsku na par tjedana. Lijepo je biti doma. Gledam sad domovinu u sasvim nekom drugom svjetlu. Baš mi je trebao ovaj posjet doma. Učvrstio je moje stavove i potvrdio odluku o odlasku kao jedinu pravu opciju u mojoj situaciji.

Uskoro ću objaviti jednu reportažu iz Norveške, ovdje na blogu koju nisam pisao ja već momak koji je avanturistički proveo prošli tjedan dana u Skandinaviji. Bio je u Oslu i Bergenu, bili smo u kontaktu te ima želju opisati vam svoje doživljaje i iskustva. Kad se vratim popratit ćemo i rezultate jučerašnjih parlamentarnih izbora i što oni donose nama imigrantima u Norveškoj. O svemu tome više kad se vratim. Veseli i zdravi bili.

Linda

Nisam mislio pisati ništa ovog ljeta ali današnji događaj, zanimljiva zgoda natjerala me da se predomislim. Ipak je ovo Norveški dnevnik sa zgodama iz te zemlje a ovo što se meni dogodilo danas ipak se ne događa baš svaki dan. Vikend kao i svaki drugi, ovaj jeste ljetni ali po temperaturi od 18C ne bi se dalo to zaključiti. Ljeto je ovdje samo na aplikaciji za prognozu vremena. Najavio njihov Bakula popodne kišu pa krenem na trčanje malo ranije nego uobičajeno. Jezero Storavatnet učinilo mi se idealno za napuniti pluća kisikom. Kao pravog Dalmatinca nakon nekih 2,3 km uhvati me fjaka pa malo sjednem na klupu na šetnici. Razvalim RHCP i meditiram na jezeru. Samo patke, galebovi i ja. Čudno nešto, nigdje nikoga. Sjedim nekih desetak minuta i gledam prema jugu avione kako polijeću s Bergenskog aerodroma. Da, zamišljam sebe kako za desetak dana putujem prvi put u Hrvatsku nakon skoro godinu i pol dana. Pokušavam skužiti što Papersi žele reći u jednoj pjesmi kad se odjednom ispred mene pojavi malena, plavokosa djevojčica, nekih 3,4 godine. Stoji ispred mene, gleda i nešto govori. Okrenem se lijevo, desno nigdje nikoga. Skinem slušalice ona viče pappa, pappa. Sjedne pokraj mene i nešto mlije na Norsku. Kako ga ja još nisam svladao bili smo na istom nivou pa sam je nešto i razumio. Vadi ona iz malog ruksaka zadaću i boje pa počne crtati. Ja onako u šoku gledam gdje su joj roditelji, nigdje nikoga. Mislim se WTF, što je ovo neka skrivena kamera. Postajem sve nervozniji jer lijevo nekih 500m staze i isto toliko desno, dakle nekih kilometar ako ne i više nigdje žive duše. Jezero, šetnica pa jesu li njeni normalni?

Pitam je kako se zove gdje su joj tata, mama?
Linda, odgovori mala curica pa ponovo svojom malom rukicom prema meni pokazuje i govori pappa, pappa. Proleti mi svašta kroz glavu jer sam čitao prije par dana da su curicu skroz sličnu ovoj tako ostavili u Zagrebu. Vadim mobitel i skužim da ne znam broj policije pa otvaram google i tražim ga. Kad je ona vidjela da sam izvadio mobitel hoće da igra neku igricu i uporno ponavlja ime te igrice uz nezaobilazno pappa.
Mala di si baš na mene naletjela, još će netko pomisliti da sam je oteo, ali bar me zove tata. Iako se sve to brzo odigravalo meni je svaka minuta izgledala kao vječnost. Prvi ljudi počnu pristizati i odmah mi je bilo lakše. Mislim se bolje da nisam isti tren nazvao policiju jer bih možda izazvao paniku bez potrebe i doveo roditelje u probleme, ali to su zaslužili definitivno. Starija gospođa, gospodin i cura od nekih 20 godina lagano s noge na nogu dođu do mene i 'moje kćerkice'. Smiju se, gledaju nas dvoje, bez ikakve panike. Stariji produže a ova mlađa koju bih najradije prokinuo šakom u glavu pruža ruke prema Lindi. Linda neće da ide od mene i krene u plač. Pitam mamicu da koji joj je k... zašto je malu ostavila samu nekoliko minuta? Govori mi da je otrčala ispred njih i da tako uvijek radi, da je nisu uspjeli stići. Pitam je dali se boji da ne upadne u jezero na što ona sa smiješkom odgovori da Linda zna plivati. U međuvremenu sam se smirio ali ne i Linda koja viče da neće od tate. Govorim mamici da sam skoro zvao pandure i ptam je zašto me Linda zove tata? Kad sam to rekao ova udre u plač. Sad plaću obje, mama i kćer. Koja drama a samo sam htio trčati. Kad sam uspio smiriti obje mamica mi ispriča kako je tata ostavio Lindu i nju s nekom mlađom. Mislim se ok, to je u Bergenu normalni trend ali di mlađom od nje, koliko onda ta ima godina 15? Kaže meni mamica da joj je žao što sam se zabrinuo i da joj je drago što sam čuvao Lindu. Zagrli mene moja Linda i jedva nekako se pusti od mene. Fali maloj tata, jako tužno al bar je našla mamu. Udaljavali smo se u suprotnim smjerovima dok mi malena Linda neumorno maše. Zavolio sam tu malu curicu u samo nekoliko minuta i zamrzio joj mamu i tatu za isto to vrijeme. Tanka je granica između ljubavi i mržnje. Krenem nazad i ne znam bili plakao ili se smijao. Jedno znam sigurno, vrijeme je da malo odmorim od Norveške u još luđoj Hrvatskoj.

Dan bez noći

Soba u potkrovlju. Zapadna obala Norveške. Svjetlo monitora od kojeg mi već pomalo počinju suziti oči. Nije me ništa emotivno dotaklo, niti s Hrvatskih portala, niti ethno pjesmuljci s YouTubea. Uvijek sam više volio noć od dana. Sad sam bio u problemu jer dolazilo je ljeto. Ljeto mi je najdraže godišnje doba. Problem je taj što noći skoro pa i nema. Nekakav polu mrak kao da je oblačno i da se čeka nevera koja će udariti svakog trenutka. Odmaknem se od monitora i prošetam do prozora udahnuti frižak skandinavski zrak. Djeluje tako osvježavajuće. Ako imate problema sa smogom ili peludi dođite u Norvešku. Pluća će vam biti zahvalna. Gledam kroz prozor glavnu ulicu koja vodi prema centru Loddefjorda. Pusta je, ponoć je prošla. Ponekad mi nedostaju nabrijane mašine spuštene do asfalta, škripa guma koja je učestalo kidala noć mog Šibenika. Proleti i tu ponekad nekakva slična mašina pa u šali odvalim da je to neki naš pajdo. Dva soba mrtvo hladno pasu travu kraj obližnjeg trga. Znaju se noću spustiti do kuća s obližnje planine, nerijetko i zalutati pa ih policija zna navoditi kad pobrkaju navigaciju. Paze Norvežani na tu svoju divljač iako im je omiljeno nacionalno jelo.

Šesti mjesec je jedan od najdražih mjeseci svima u Norveškoj. Ima za to više razloga pogotovo u Bergenu. Lipanj je mjesec s najmanje oborina odnosno najviše sunčanih dana. Pisao sam već o tome kako je njima sunce odmah ljeto, skidaju se, odbojka na pijesku, skakanje u Sjeverno more koje ne prelazi nekih 18°C. Kad sam pitao kolegu s kojim sam radio kako bi izdržao +35°C po noći i znojenje u krevetu, kad se on već skida na +15°C samo me je plašljivo pogledao da mi ga je u trenutku bilo i žao. Šesti mjesec je i mjesec kad kreće povrat poreza i tzv. Feripenger. Taj Feriepenger vam je plaćeni godišnji koji vam veselo podeblja bankovni račun u visini vašeg primanja. Kad tome nadodamo i povrat poreza fešta može početi. Naravno ako ste uredno plaćali porez. Porez je način življenja. Porez je način iskazivanja ljubavi prema domovini i njegovo neplaćanje Norvežani doživljavaju kao oružani napad na državu. Zapravo neshvatljivo im je da netko ne želi plaćati porez. Zato sam na poreznoj rekao reži maksimalno 35% pa da se veselim u lipnju. Kako sam kratko radio prošle godine neće to biti neko veliko veselje ali veseli. Ovaj mjesec donosi i prva veća glazbena događanja u gradu. Bergenski muzički festival dovodi svake godine poznata zvučna imena svjetske pop-rock scene. U Bergenu događanja ima i kroz zimu ali open air koncerti i festivali, miris ljeta, mnoštvo razdraganih turista, dižu ovaj grad u sam vrh kao prijestolnicu noćnog života i provoda. Polu noćnog jer nema noći.
Ono što najviše veseli Norvežane su godišnji odmori koji uskoro počinju. Tada u gradu sva ekonomija staje, većina ih se pakira za obale Španjolske, Grčke i Turske. To su njihove top destinacije iako ih uvjeravam da će im provod biti mnogo bolji u Dalmaciji. Objašnjavam im da nije samo grad biser na moru Dubrovnik, da ima toga još kod nas za vidjeti. Dođe mi da im kažem da su nam prirodne ljepote i otvorenost ljudi još jedino ostali. Iako Skandinavci sve više otkrivaju naš Jadran, još im nije top destinacija. Mislim da je naš turistički marketing tu dobro zakazao. Slike Palme de Mallorce, Tenerifea, Athene i ostalih destinacija smiješe se na svakom koraku. Dubrovnik je jedini grad koji se pojavljivao u njihovim medijima i na turističkim plakatima, pa nije ni čudno što samo za njega znaju. Čuli su zapravo mladi još za Split. Ultra, Ultra...ja, ja.

Ljeto je vrijeme kad smo sve više vani pa i manje visimo na internetu, manje se čitaju onda i doživljaji na blogovima. Možda se još koji put čujemo ovo ljeto ako bude nekakvih zanimljivih događanja. Možda popratim sve to i slikovno da malo osjetite atmosferu mog grada i ovo ljeto. Možda se javim u kolovozu i iz Dalmacije. Upravo ovaj tjedan rješava se i taj dio moje Skandinavske priče. Moja tvrtka i agencija upravo odlučuju kako ću provesti i taj osmi mjesec. To će možda biti moj prvi odlazak u Hrvatsku, u osmom mjesecu, skoro godinu i pol dana nakon onog dana kad sam odletio s Resnika. Želio bih to, makar na dva, tri tjedna. Sobove zamijeniti s tovarima. Ovaj put, prvi put nakon više od dvadeset godina biti slobodan sve te dane. Ne misliti se u koju moram smjenu. Ne ovisiti kao nekada o zaboravljenim, taštim ljudima. Ovaj put trebalo bi to biti samo moje ljeto. Biti turist u vlastitoj zemlji. Za neke i stranac. Stranac koji više nikada neće biti isti.

Kamen je stativa

Šetam ja tako jedno prekrasno popodne ulicama moga kvarta Loddefjorda. Probijam se između betonskih nebodera koji me uvijek posjete na Šibenik. Nije ovo ona ruta kojom trčim. Ova ide u potpuno drugom smjeru. Ova je malo manje prirodna, malo manje lijepa ali isto zanimljiva. Stari Stoner iz prethodnih postova sigurno neće naići. Ako ga kojim slučajem još ikad sretnem rado ću vam prepričati i te zgode. Ovo je više kvart nas doseljenika. Ima tu svega od Arapa, Azijaca, Afrikanaca pa sve do neizbježnih Balkanaca. Malo istražujem, nisam još nikad bio tu. Mislim se što bi bilo bolje kupiti jednog dana ili još bolje što sam mogao imati do sada od svih ovih nekretnina, da sam prije došao u Norvešku. Drvenu kuću ili betonski stan. Stanovi su mi dopizdili već u Hrvatskoj. Kuča nekako neloše zvuči. Gledam sve te vile, njihova dvorišta onako preko oka da tko ne primijeti da buljim. Zamišljam sebe kako s ekipom roštiljam u svim tim dvorištima. Vika djece s obližnjeg igrališta trgne me u stvarnost. Prošetam malo do njih da vidim kako igraju nogomet. Ne možeš a da istovremeno ne otploviš u svoje djetinjstvo. Zamišljam nas mulce na ulici Baldekina kako razbijamo koljena na asfaltu među automobilima.

Dva kamena su stative, loptu ne smiješ jako nabiti da nekome ne prsne šofer šajba. Nerijetko smo morali paziti na jačinu decibela koju smo ispuštali jer ako imaš susjeda idiota a lopta slučajno padne u njegovo dvorište, nećeš je više vidjeti. Onda gledam njih i zavidim im. Trenutno su u najljepšoj fazi života a da to najvjerojatnije nisu ni svjesni. Imaju igralište s umjetnom travom, ogradu, prave golove, pravu loptu, nabijaju svom snagom, viču do iznemoglosti. Navijao sam za ove u bijelim dresovima, navika. Kakva sloboda mislim se. Da je ovo bilo dati nama. Svaki park ima slično igralište. Ima toga zadnjih godina i kod nas, obično treba platiti sat korištenja par stotina kuna. Kažu da sadašnja djeca non stop tuču po Playstationu i kompu. Gledam njih, ima ih kao mravi pa se mislim da li to roditelji samo umišljaju ili je u Norveškoj drugačije. Na svojoj zadnjoj ulici u Šibenskoj Varoši nikada nisam vidio toliko djece. Možda su i oni na ulicama nekakvih Dublina, Frankfurta ili Bergena. To valjda žele ovi što su nas poslali po svim tim gradovima. Ostavljam djecu u svom filmu dok ja nastavljam malim parkom prema prekrasnom jezeru. Tamo pataka više nego golubova na našim trgovima. Prekrasne su te patke i onda opet zamišljam njih s krumpirima u padeli. Mislim se koji sam luđak da ove dvije cure koje su mi se taman približavale znaju što mislim pobjegle bi kilometar daleko. Dobro ne bih ja nikad roknuo tu slatku patkicu. Stanu ove dvije plavuše kraj mene i pitaju me nešto. Razumio sam samo dio gdje su spomenule nekakvu vatru ili požar. Gledam okolo nigdje dima pa se mislim di nema dima nema ni vatre i usput se pitam što ovim dvima tako gori. Objasnim im da sam slab sa Norskom i da nisam sve razumio. One se onako sramežljivo hihoću pa na engleskom boljem od moga krene rešetanje tko sam, odakle sam, što tu radim i ostala klasika. Skoro sam i zaboravio da su spominjale vatru pa ih pitam što to gori. Objasne mi da je nekakav mali požar u blizini i da je zatvorena ta šetnica na jezeru. Mislim se ništa onda idem nazad, zahvalim se na informaciji i krenem nazad ali moram sad šetati s njih dvije jer idemo u istom smjeru. Pitam ih jesu li blizanke na što one odvale od smijeha, nemam blage zašto. Meni su sve te Skandinavske plavuše iste, kao sestre. Šetali smo tako nekih desetak minuta, dio razgovora nek ostane nebitan jer bi se lako mogao krivo protumačiti s obzirom na kulturalne razlike. Pozdravili smo se ljubazno na križanju. One desno ja pravo. Kažu da su Norvežanke zatvorene, hladne, za ove dvije ne bih to rekao.

Vračajući se istim putem prođem opet pokraj malih nogometaša. Većina roditelja koje poznajem tvrde da su uvjeti koje imaju djeca mnogo bolji nego u nas i to ne samo ova igrališta već organizacija unutar vrtića, sistem školovanja kojemu sigurno ne treba reforma. Što sam sve duže tu sve sam uvjereniji da je Norveška idealna zemlja za mlade parove koji žele stvoriti obitelj, imati svoj stan ili kuću. To ovdje nije nedostižan san, to je stvarnost koju preporučujem svakome. Ako su zajebali i uništili većinu moje generacije, vi koji možete ne pušite te iste njihove priče. Kuči je lijepo znam, ali još ljepše je tamo gdje ti je dobro. Dok sam sve te filmove vrtio po glavi i već pomalo postajao nervozan na izlazu parka nabasam na frenda Bosanca koji živi u blizini. Zovne me na pivo kod sebe i govori kako će doći i treći frend Srbin. Odmah krenu vicevi od njega, znaš li onaj kad su se sreli Bosanac, Hrvat i Srbin. Dok smo umirali od smijeha jedna Norveška bakica koja je sjedila ispred njegove zgrade čudno nas je gledala. Ajde nana (baba) ti bar imaš dobru penziju, odvali Bosanac po naški. Smijali smo se oba i Norveška bakica zajedno s nama.