Lupi petama

Nisam mislio niti želio vraćati se toliko na bivšeg poslodavca ali to je jedini način da opišem moja viđenja i usporedbe s načinom na koji tvrtke ovdje u Norveškoj funkcioniraju i kako se odnose prema svojim radnicima. Skoro dva desetljeća radio sam u Hrvatskoj i dijelio sudbinu i doživljaje s mnogo ljudi koji prolaze ili će prolaziti kroz ista iskustva. To mi daje dovoljno prava da iz svog kuta, kroz svoje viđenje opišem laički narodnim jezikom bez ikakvih školovanih izraza ono što je probudilo gnjev prema onima koji su meni i mojim kolegama godinama ispirali mozak. Isprike odmah na startu ovog posta za vulgarne izraze koje ću koristiti da bi živopisnije opisao gadosti i ogorčenja.
Znao sam da nas jebu, znao sam da nam prodaju sranja i mnogo puta prolazio preko svega toga iz svima nam poznatog razloga. Strah me je bio ne njih nego od gubitka posla. Strah za svoju budućnost, kako ću podmititi svoje račune, režije, obaveze, kako ću se prehraniti, kako ću vračati lihvarski kredit banci, kako izaći iz svega psihološki i fizički zdrav. Uvjerili su i mene da je to što radim bogom dan posao u zemlji di ima na tisuće nezaposlenih jer ako neću ja ima tko će. Posao na mojoj benzinskoj bio je uzdignut na nivo poslova instituta u Cernu. Bilo je to po njima pitanje života i smrti ali kako je rekao moj bivši stariji kolega: ' Možete se vi preseravati koliko hoćete, nije ovo apoteka. Pumpa će uvijek biti smrdljiva pumpa'. Uvjerili su skoro i mene da moram biti sretan što radim i dobivam plaću jer ima i onih koji je ne dobivaju a rade jer to je kao normalno. Uvjerili su me skoro u još mnogo njihovih sranja i uvjerili su sebe da su nezamjenjivi, da su iznad nas u svakom smislu, inferiornost im je drag pojam. Ne želim nikoga imenovati ali će se oni lako pronaći u ovom tekstu. Svi oni su obične male, bezvrijedne, iskompleksirane, nebitne jedinke proplivale u Hrvatskoj septičkoj jami. Dali su razna imena tim svojim navodno bitnim funkcijama i poslovima a loše plaće, nepoštivanje i maltretiranje radnika pravdali bi kroz prizmu teške ekonomske situacije, krize, nužnih poslovnih procesa i stanja na tržištu. Citirao bih Ivu Andrića: 'Jadni su oni koji moraju nekoga poniziti da bi sebe uzdigli' a to su ovi kompleksaši radili tako profesionalno i s takvim guštom da se morate odmaknuti od takvog ljudskog smeća jer počinje zaudarati. Bit će onih koji se neće složiti s ovim jer imaju skroz drugačija iskustva ali ovo je priča za one koji su prošli nešto slično jer ne vjerujem da su velike razlike ženi u dućanu nekog Konzuma ili monteru u nekom telekomu te da nisu naišli na sličnog nadređenog ljigavca. Čuo sam i njihove priče i svakodnevno ih čujemo pa čemu čuđenje kad neki mladi nadobudni menadžerčić prijeti svojim radnicama da će četkicama za zube ribati pod i uz to još lupa šakom o stol ponosan na sebe i svoj navodni uspjeh u karijeri teško stečen uvlačenjem u šupak onom iznad sebe a firma u navodnom šoku kad sve to neka djelatnica snimi i pusti u medije. Čemu ovoliko ogorčenje u meni jer ponavljam znao sam da nas jebu ali priču da je tako svugdje da je tako pa i gore vani više ne pušim jer sam se u to sad osobno uvjerio.
Posao nije lako dobiti. Ivana ga je srećom dobila nakon nekih 15 dana a da se nije učlanila ni u jednu vladajuću stranku niti da joj je rodijak u županiji. S njom sam bio u njenoj tvrtki prilikom potpisivanja ugovora i vidio svojim očima ono što da mi je neko pričao možda ne bi vjerovao. Kontaktirao sam za sebe nekoliko tvrtki i pričao s nadređenima kao i s ljudima koji tu rade poslove iste one koje smo mi radili u Hrvatskoj. Ovo je moja i njihova priča.
Ljubaznost, fleksibilnost pristup bez stresa i nervoze prilikom tih prvih kontakata ne može a da te ne šokira. Ugovor o radu u usporedbi s onim mojim bivšim može se opisati u jednoj rečenici. Ovaj tu je napravljen za radnika i istaknuta su većinom njegova prava dok je ovaj Hrvatski napravljen za poslodavca. Više me podsjetio na neki prijeteći ugovor s dobro razrađenim rupama u zakonu kojeg su ljigavci zaduženi za to maksimalno iskoristili. Na primjeru tih rupica zapitaš sebe čemu se čuditi onda kad konobar koji vam daje kroasane i kavu na šanku pet minuta prije toga čisti govna u javnom wc-u jer je neki kao pametnjaković napisao da djelatnik mora izvršavati sve ono što mu kaže nadređeni. Nadređenog moraš po potrebni ako on želi i oralno zadovoljiti jer tako piše u ugovoru o radu. Ugovor o radu ne smije se kršiti jer češ brzo dobiti prvo opomenu pred otkaz ako imaš sreće ili izravni otkaz ako baš i nemaš sreće. To se mora poštovati za razliku od mobbinga, neisplate plaće itd.
U Norveškoj je ugovor toliko preciziran da električar radi samo struju, vodoinstalater samo vodu a djelatnik na pumpi može biti samo trgovac ne informatičar, psiholog, pitur, čistač wc-a itd. Satnica je naglašena kao i cijena rada po satu a pravo o povišici i pregovoru o njoj za naše pojmove su science fiction. Prekovremeni su uredno plaćeni obično sto posto iznad normalne satnice i možeš a i ne moraš uvijek da ih radiš. Ne pada nikome na pamet da reže ta radnička prava. U nas su tek od nedavno počeli paziti na prekovremene pritisnuti kontrolama, koliko sam samo otukao prekovremenih, neplaćenih naravno. O rijetkim slobodnim danima koji bi ti izašli na nos pa do rada subotom, nedjeljom, blagdanom, noćnim smjenama, godišnje odmore smo koristili van sezone ne onda dok su i svi drugi uživali. To nisu znali nikada cijeniti. Maltretiranje ono najgore psihološko od strane nadređenih pa od strane frustriranih kupaca koji su me naučili da stranka nije uvijek u pravu jer među deset normalnih uvijek se nađe debil koji ti usere dan i izbaci iz takta dok poslodavac uredno staje na njegovu stranu jer je on jebeni kupac. O tim stvarima ne želim više misliti, samo ih želim tu zapisati kao podsjetnik na ogorčenje koje se izlilo iz mene dolaskom u uređenu socijalnu državu. Moji nadređeni svojim prepotentnim i bahatim pristupom bili su majstori u ubijanju i posljednje želje za radom kod radnika jer nikad nisu znali cijeniti rad i sve bi to začinjavali svojim fašističko korporativnim metodama što je kod svakog pojedinca stvaralo kontraefekt, zabušavanje i izvlačenje sebe sa što manjom štetom iz cijelog takvog procesa.
Svaki radnik tu u Norveškoj ima kontakt telefon svog nadređenog koji mu se obraća kao prijatelj a ne kao šef. Mnogima ovo neće zvučati stvarno, mnogi ovo su doživjeli ali ne pišu o tome jer bi možda bili neshvaćeni. Koliko sam kod čitao razne stranice, forume, blogove nisam mogao naći da netko izravno objašnjava ove razlike u usporedbama s Hrvatskom. Oni mudraci koji se nisu recimo pomakli iz Hrvatske a uredno vam savjetuju sve negativno o radu u inozemstvu su obično štakori koji rade neki uhljebljeni posao šetajući po gradu, ležeći po kafićima i još ako mu daš ovlasti da jebe nekog na poslu brzo će pokazati ono svoje drugo, pravo lice.
Radnik koji se tek zaposlio u nekoj Norveškoj tvrtki odmah dobiva pravo na godišnji i sva prava kao svaki norveški državljanin koji se tu rodio. Vikend im je svetinja i kao bajka mi zvuče želje petkom za ugodan vikend. Imati svaku subotu i nedjelju slobodnu, odmoriti i posvetiti se svojoj rodbini i prijateljima većina Hrvatskih radnika može samo sanjati. Nakon sedam dana rada zove Ivanu ženska iz kadrovske i pita kad želiš na godišnji jer je mora staviti u plan za 2016 godinu. Sjeti se ona kladionice i cjelodnevnih smjena od 9-21h po 12 dana bez prekida, bez toplog obroka, bez plaćenih prekovremenih, psiholoških maltretiranja za nikakvu plaću. Danas su to njoj i mnogim drugima na radu u Norveškoj neopisiva snaga.

Sva ta pregovaranja i međuljudski odnosi rade se u takvoj zdravoj atmosferi gdje je sve podređeno zadovoljstvu radnika. Nema prijetnji, nema stresa, nema stresa i nema stresa poslodavcu je radnik sve, team building, druženja, izleti, sportske aktivnosti su normalna pojava. Prijetnje, ucjene, mobbing i ostala Hrvatska sranja prolete mi kroz glavu. Pitam se ponovno pa jeli moguće da nas jebu za par tisuća kuna dok te ovdje ne jebu za deset puta veći iznos. To su njihovi ljudski resursi. U nas bolje bi im odgovaralo ime neljudski resursi. Sindikat ...mislim se njima ovdje nije potreban. Električar s MP3-om na ušima dok radi i šef o kojem ovise projekti teški nekoliko milijuna eura koji mu se obraća s jednake i niže visine za nas Hrvate u toj "nenormalnoj" simbiozi zvuče kao vic iz neke znanstveno fantastične serije.
Bajke koje često nama u Hrvatskoj prodaju o teškim uvjetima rada o tome da ti svaka kuna izađe na nos su obično sranje. Moj bivši šef je cinično komentirao moj odlazak u Norvešku riječima da što ja mislim da će mi biti bolje, da ću raditi pet puta više itd. Nasmiješim se, što drugo.  Mislim da će mi biti bolje i baš on i slični njemu su moja snaga u sadašnjosti i nada u budućnosti da više nikad neću raditi s tipovima poput njih.
Zaštita na radu u Norveškoj i fizičke mogućnosti svakog radnika su toliko razrađene i definirane da ako si radnik u skladištu sigurno nećeš na ruke dizati ono što diže viljuškar. Nema požurivanja, gaženja, maltretiranja mogao bih pisati još tri dana u detalje ali jednostavno sve je to nekakav nestvaran svijet za mene nakon godina ispiranja mozga, to sam uočio u niti mjesec dana kontaktirajući samo nekoliko tvrtki i pričajući s nekoliko radnika. Strah me koliko ću se još razočarati u Hrvatske metode rada kad dublje zaronim u poslovni svijet Norveške.
Paralelu je lako povući kroz posao koji si radio. Gluposti nadređenih poput jake konkurencije i borbe za svakog kupca dok isti ti ljigavci tjeraju kupce svojim kancelarijskim, nerealnim i nestvarnim fikcijama. Jedna prodana na silu žvakaća im je bitnija nego popušena naftna polja u Siriji ili gubitak velikih potrošača za koji su oni izravno odgovorni. Trebaš biti poluretardiran da pušiš ta njihova sranja. Na benzinskoj sam često slušao zapovjedi tipa da uvijek jedan prodavač mora biti vani, usluži svakog kupca, nudi mu artikle na akciji iako su skupo govno sve dok kupac ne popizdi, peri stakla, pumpaj gume, mijenjaj žarulje, žena je vani usluži je jer žene su manje sposobne i vrijedne one ne znaju same natočiti to je prejebeno komplicirano. Nema zajebavanja na poslu, nema marendavanja, nema smijanja, nema sklapanja prijateljstava na poslu, prvo posao, podredi svoj život poslu...ma daj odjebite molim vas. Tu u Norveškoj na benzinskoj nitko od prodavača ne toči vani gorivo, žene same toče gorivo, nitko te u dućanu ne maltretira s nekim skupim proizvodom na akciji za koji je neki šupak u nas uredno dobio ispod stola mito. Radnici rade u no stress atmosferi i prime plaču ne dva ili tri puta veću od mojih kolega u Hrvatskoj, prime točno deset puta veću plaču i tko onda tu koga jebe. Nuđeno mi je više puta mjesto voditelja benzinske postaje koje sam prihvaćao privremeno znajući da me čeka osveta ako odbijem. Sebe nikad nisam mogao zamisliti da sjedim s njima na njihovim nebitnim sastancima, slušam njihova preseravanja i da plešem po njihovoj glazbi, glazbi iskompleksiranih i nebitnih pojedinaca. Isti ti ljudi bili su toliko dvolični da bi jedan dan nudili mi mjesto šefa benzinske a drugi dan bez problema zakucali opomenu pred otkaz radi bezazlene pizdarije. Čak su me i alkotestirali prvi put u 18 godina rada samo nekoliko dana prije odlaska iz firme jer su se nadali da smo kolega i ja popili kakav aperitiv prije marende koji će nas na njihovo zadovoljstvo udaljiti s posla i od otpremnine koju po zakonu moraju isplatiti.

Kad bih odbijao napredovati i biti dio njih često bi se pravio naivan, nezainteresiran jer bi to njih uzdizalo kao nadmoćne a ujedno mene udaljavalo sve više od njih. Davno sam shvatio neopisivu sreću i korist u izbjegavanju kontakata i dodira s njima jer s takvim likovima nije imalo smisla niti koristi ulaziti u nikakve rasprave te ih hraniti njihovom taštinom. Na privatnim i iznajmljenim benzinskim postajama stanje je još gore. Ljudi rade za niti tri tisuće kuna a od njih očekuju podatnost kao u srednjem vijeku pa čuđenjem gledaju kad im ti momci i cure razočarani daju otkaz.
Vrlo brzo čovjek se tu privikne na bolje i shvati da sve ono što si godinama slušao i nažalost mnogi još slušaju su samo jedne u nizu ogavnih Hrvatskih rigotina čiji me smrad svakim danom uvjerava da sam napravio pravi potez odlazeći iz silovane, opljačkane i uništene države. Firma koja je nekada bilo toliko moćna i jaka sebe je dovela do toga da vlastite radnike potjera jer će doći oni s biroa i raditi za dvije, tri tisuće kuna manje. Takve kreatore kapitalističkih perverzija trebali bi još i cijeniti i respektirati. WTF?
Svatko tko može iskreno mu savjetujem da napusti Hrvatsku i ode u bilo koju zapadnu, uređenu zemlju biti će mu sigurno bolje nego u Hrvatskoj. Uvijek će biti onih koji nerealno očekuju ili drugačije razmišljaju i vraćat će se razočarani prodavajući priče kako je vani isto loše. Taj se može naći jedan ili dva na deset ali će uvijek ostati onih osam ili devet koji će tvrditi suprotno. Dosta ljudi neće se ni potruditi ovo vam objašnjavati jer znaju da zvuči nerealno i možda ne žele gubiti svoju energiju i objašnjavati. Postotak onih koji odlaze i ne vrate se neka vam bude dovoljan razlog i snaga za donošenje takvih odluka. Nisam htio da ovaj blog bude mjesto nagovaranja na odlazak iz Hrvatske ali kad im to ne bih preporučio osjećao bih veliku nepravdu i neistinu prema svima koji to planiraju i ovaj blog čitaju. Zajebite priče raznih političara, crkvenjaka i svih onih koji zagovaraju ostanak u Hrvatskoj na račun lažnog domoljublja i lažnih obećanja, priča o izumiranju Hrvatske itd. Isti ti likovi su glavni razlog mog odlaska i odlaska mnogih iz Hrvatske.
Želim ovdje u Norveškoj samo normalno raditi i živjeti i za to očekujem da ću biti normalno plaćen. Mislim da to nije ništa previše. Svoja zemlja može se voljeti i kritikom. Voljeti je možete i iz inozemstva znaju to dobro oni koji su već dugo u dijaspori.
Gledanje na inozemstvo kao na mjesto gdje će vama i vašim obiteljima biti bolje, gledanje na rad u inozemstvu i u uređenim zapadnim državama kao na mjesto koje će vam se pružiti bolji život i konačno gdje će vas se cijeniti kao radnika i kao ljudsku osobu jedino je ispravno gledanje.

U nastavku odakle početi, gdje tražiti i koje poslove, koje uvjete ispuniti za bijeg iz Hrvatske...